Što je program bez ideologije? Neki bi skloniji komentator rekao da je to glupost. No kad takva glupost postavlja i markira političku poziciju, tada ona pridobiva novu, višu kvalitetu. Postaje zaglupljivanje, imamo posla s programom ili politikom zaglupljivanja. Time ne želim reći da su ljudi koji nude program bez ideologije glupi. Ne, samo su proračunali i zamišljaju da će im takav govor donijeti uspjeh.
Politički uspjeh u Sloveniji sada je prije svega uspjeh na izborima. Gospodin koji bi volio na izborima uspjeti s programom bez ideologije naziva se Zoran Janković (gradonačelnik Ljubljane, prim. prev.). Sredinom ove sedmice, tokom obavljanja nekog gradonačelničkog posla, imao je malo izborne agitacije za svoju stranku. A stranka je još bez programa i kandidata (što je inventivno, jer su se stranke dosada kod kuće i u svijetu u pravilu oblikovale oko programa ili programskih zamisli), ali i to će doći na red i gospodin gleda “pozitivno”. “Pri sastavljanju liste su prema njegovim riječima otvorene za sve, jer će lista biti programska i neće se baviti ideologijom,” izvještavala je slovenačka agencija STA.
Ako si “otvoren za sve”, po definiciji ne možeš biti stranka, jer je stranka uvijek pristrana i vuče na jednu stranu. Kad su se stranke pojavile u evropskoj historiji, a najprije su se pojavile u Engleskoj i Francuskoj, označavane su riječju koja znači podjelu, dio, stranu. Stranke su po definiciji bile i ostaju više ili manje ekskluzivne skupine u političkom prostoru, opredijeljeni dijelovi “političkog tijela”.
Slično važi za program. Što je program? Program je spisak nečega što neko nudi, spisak događaja na cirkuskoj predstavi, kulturnoj ili sportskoj priredbi, političkoj ceremoniji i tome slično, spisak predmeta što ih nudi neka škola, obećanje nekog političara ili političke skupine, načela ili ideja što ih zastupa neka organizacija itd. Ponuda može biti uža ili šira, spisak može biti kraći ili dalji, ali ne može biti “otvoren za sve”, jer bi onda bio beskonačan i ne bi bio spisak, ne bi bio lista. Tako je bilo od starih Grka i Rimljana, koji su skovali riječ, i tako je još uvijek. Program koji je “otvoren za sve”, nije program. To je nadomjestak za program. Izgovor. Lukavstvo. Stupica. Ili nešto drugo.
Najzad ideologija. U školskom marksizmu, a on je zakačio nekoliko još živih i politički aktivnih generacija kod nas, ideologija je bila “lažna svijest”, dakle nešto loše. Nešto čega se trebalo otresti, nešto što je valjalo prevladati pomoću “naučnog socijalizma”. S onu stranu naših granica ideologija je pak bila nešto što su političari hladnog rata svaljivali na sovjetski blok, a liberalni kulturni kritičari vidjeli u posljednjim izdisajima. I liberalni i socijalistički svijet želio je biti neideološki i u epskom sukobu između njih ideologija je bila osobina neprijatelja. Ta su vremena iza nas, bili to dobro ili rđavo. Na ideologiju možemo gledati jednostavno kao na sistem ideja pomoću kojega – ili kroz kojega – pojedinac ili uža ili šira zajednica osmišljava i uređuje (ili želi uređivati) svijet u kojem živi. Svako od nas živi u nekoj ideologiji i ne može joj umaknuti. U politici je to u pravilu prominentnije nego u drugim sferama života. Nema politike koja nije ideološka.
Ako bi neki političar rekao da nema ideologije, to bi, strogo uzevši, značilo da nema ideja. Ako bi to bila istina, tada bismo imali posla s lukavom zvijeri. A jer to ne može biti istina, imali bismo posla sa čovjekom koji ili ne zna šta govori ili zavodi. Neki stranački vođa može reći da se njegova stranka neće baviti ideologijom, ali ne može reći da nema ideologiju. Budući da je mora imati, jedino pošteno bi bilo da je eksplicira. A ako time kad kaže da njegova stranka nema ideologiju hoće reći da nema jednu (samu) ideologiju, onda nam saopćava ili da je njegova stranka u problemima ili da nije stranka.
Da li Zoran Janković zna što govori, to je na koncu konca irelevantno pitanje. To što govori valja uzeti ozbiljno. I ako uzmemo ozbiljno njegove riječi da je njegova stranka “otvorena za sve” i da je neideološka i zato “programska”, tada se moramo pitati što će tu stranku spajati. Ako imamo skup pojedinaca bez zajedničke ideologije, tada ih može povezivati ili slijepo slijeđenje voditelja ili slijeđenje zajedničkog cilja. Zajednički cilj je jasan: vlast. A budući da će se oko tog cilja otimati bez zajedničke ideologije, otvoreni za sve, iz toga slijede tri stvari. Prvo, jer ih ne povezuje ideologija, njihov program je stvarno osvajanje vlasti. Drugo, jer ih ne povezuje ideologija ili profilirani sadržajni program, vlast nije njihov zajednički cilj, nego cilj koji je zajednički svakom od njih. Što onda isključuje mogućnost da ih ne predstavimo kao buljuk vukova u trci za zajedničkim plijenom? I treće, jer nemaju profiliranu ideologiju i program, ne mogu imati niti zajedničku programsku predstavu o tome zašto hoće vlast, što će s njome. Vlast o koju se otimaju je čista vlast, plijen. Zauzimati vlast zbog vlasti kao ideološki i programski izvan toga cilja nepovezana skupina, brzo budi sumnje da svako od njih hrli tamo zbog privatnog interesa.
Jankovića prosuđujem po tome što je činio i kako je nastupao u javnosti, odnosno (što nije nužno isto) kao javnu osobu. I u njega kao u predsjednika vlade ne bih imao povjerenja, tačnije, ne bih mu povjerio tu funkciju. No ako gledam na njegovu odluku da se kandidira na izborima, mimo mogućih predstava o njegovim ličnim ambicijama i nagađanja o zlokobnim “mrežama” koje su ga lansirale u taj podvig, ako gledam na njegovu odluku dugoročnije, s obzirom na to kakav će učinak najvjerojatnije imati na slovenački politički prostor, vidim je kao nešto izrazito negativno.
Nema ništa samorazumljivo u tome da se na njega gleda kao na kandidata ljevice. Otkuda ta predstava? Na čemu počiva? Ali tako je. Još jedan – možda čak uspješan – “ljevičarski” kandidat za predsjednika vlade, koji kao svoju polaznu poziciju postavlja i predstavlja to da je “otvoren za sve” i da se “neće baviti ideologijom”, još jedan (potencijalno) vodeći “ljevičarski” političar, čija je vrlina, kako izgleda po njegovom samopredstavljanju, da je bez političkih ideja, koji će svojim nastupom, kako se nagoviješta, gušiti političku raspravu, to je katastrofa. Ne treba se bojati da će uništiti ljevicu koju predstavlja (kako se sama predstavlja) Pahorova SD. Valja se bojati da će (sudeći po tome kako je postavio akciju, neizbježno) uništiti još ono malo od ljevice što Borisu Pahoru nije uspjelo – što je jasno katastrofa za ljevicu, a nije dobro ni za koga (što je manje jasno). U tom pogledu je Zoran Janković Pahorov kontinuitet. Ako je sposobniji, jer navodno uradi ono što postavi kao cilj, to nipošto nije nužno dobro.
Dnevnik.si, 15.10.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 16.10.2011.
