Jedva da sam ga poznavao, pa, ipak, kao da su mi ubili najrodenijeg. Pošteno govoreci, dok je bio živ i ja i moji prijatelji smo ga samo uvažavali, a kad je ubijen poceli smo ga i voljeti. Nismo više zakerali za svaku sitnicu. Uostalom, o tomu je sjajno progovorio Nenad  Prokic na Pešcanikovim stranicama. Zoran je morao da Srbiji ponudi na dlanu i svoje raskomadano srce, kazao je Nenad, kako bi ga shvatila i zavoljela. Govorimo o “drugoj Srbiji”, dakako, da se ne lažemo, ona prva umije još uvijek samo da mrzi sve oko sebe, kao i u Miloševicevo vrijeme…

Jedne davne prilike, s pocetka zadnje decenije prošloga stoljeca, bili su pokojni Zoran i stari Micun gosti u Bonnu, ali nisu htjeli svratiti u Ambasadu SFRJ, jer je u njoj sve vrvjelo od Miloševicevih ljudi, što su oni dobro znali. No, znali su da ima i nekih drugih ljudi u njoj, pa su se rado sastali s nama nekolicinom, prvo u jednom hotelu u Bonnu, pa potom i u jednoj privatnoj kuci u Bad Godesbergu, gdje su ostali s ” bonnskim anti-miloševicevcima” do duboko u noc.  U neko smo doba noci  zapitali Zorana i ono što nas je tištilo (da li je to bio Drago T., Dule B. , Milenko B., ili, pak, ja, potpuno je svjedeno) zašto je – takav kakvog ga je Stvoritelj dao – uopce  išao na Pale?  Oni su mu se paljanski satrapi, nije bilo (više) nikakve sumnje, morali jednako gaditi kao i Miloševic i njegova ekipa. Odgovorio je  lakonski da bi mogao da se okane politike da to nije ucinio. I to je bio Zoran, ma koliko je ova vrsta pragmaticnosti znala škoditi njegovom ljudskom i demokratskom liku …

O tomu, pak,  na kakvoj se stranputici našla Srbija pet godina poslije Zoranovog ubojstva znade se bolje u Beogradu nego u Berlinu. Pa, ipak, kažimo i ovdje  kada se u Srbiji razbistre sadašnje mutne  vode i ljudi dodju na trenutak sebi od aktualne gazpromovske i kosovske omame morat ce se potražiti evropski orijentiri i ponovno zaveslati u kontra pravcu, toliko bi i kukaveljni Boris T. morao znati. Dakle, vratiti se Zoranovom putu u Evropu, u kojoj i za Srbiju i Srbe ima mjesta, kao što je i vjerovao Zoran,  koji je Srbiju želio ugledati što prije, po mogucnosti odmah,  u ravnopravnoj evropskoj zajednici naroda. Njemu bi se, nema nikakve sumnje,  morala  beskrajno gaditi kolicina podanickog odnosa u aktualnoj potemkinovskoj pra-politickoj  Srbiji, vještacki iskonstruirana od strane aktualne politicke elite, koja Srbiju vodi cvrstim domanovicevskim korakom  u  status  ovisne “ruske gubernije”,  a što i nije ništa puno drugacije od  onih Miloševicevih saveza s Lukašenkom i Bjelorusijom…

Ovdje cu u nastavku – iz tužnog povoda –  ponoviti, pak,  ono što sam napisao neposredno poslije zlocina izvršenim nad  Zoranom, a time, de facto, i evropskom orijentacijom Srbije, tog kobnoga martovskog dana prije pet godina. No, prije toga kazat cu kada se, ako se,  netko od aktualnih srpskih politickih leedera probudi iz vještacki stvorenog transa, koji i nije drugo do bijeg od realnosti, Zoranovo “srce na dlanu” pokazat ce mu put. A u Evropi, Evroopskoj uniji, primit ce ga i razgovarati s njim cim se pozove na mrtvoga Zorana, koji je, nesumnjivo, i mrtav   državotovorniji od vecine srpskih politickih leedera, znate vec kojih i kakvih…

Žal za prijateljem u Njemačkoj

“Kennedy Srbije je mrtav”, “Prijatelj Njemacke i demokracije”, “Tvorac nove Srbije”, samo su neki od naslova u njemackim novinama, koje u detalje izvještavaju o ubojstvu, Djindjicevom životnom i politickom putu, njegovim vrlinama i manama.

U prvi plan se istice Zoranovo izuzetno obrazovanje, njegova radna energija, njegovo suprotsavljanje Miloševicevom režimu, kao i isporucivanje Miloševica Den Haagu, te prvi uspjesi na putu demokratizacije Srbije i njenog ponovnog ukljucivanja u medjunarodnu zajednicu.

“Umrla je srpska nada u buducnost”, bilježe njemacki mediji rijeci jedne obicne žene s beogradskih ulica.

Djindjic je htio “u Srbiji ostvariti ideale moderne evropske države”, te je tako “pripremiti za ulazak u Evropsku uniju” , kaže se u jednom tipicnom ovdašnjom novinskom komentaru.

Sahrana Zorana Djindjica je uživo prenošena na “ntv-u”, jednoj od njemackih specijaliziranih tv-stanica za vijesti. A prije i poslije sahrane se o muckom ubojstvu srbijanskog premijera detaljno izvještavalo i u svim drugim elektronskim medijima. U jednu rijec, nema medija, nema novine, ukljucivo one u najmanjem mjestu, koja tragicnoj Djindjicevoj smrti nije posvetila ne samo izvještaj, nego i komentar…

U Njemackoj se na pokojnog Zorana Djindjica gledalo “kao na svoga”. Na nekoga koga se u proteklih desetak godina naviklo, kada se izvještavalo o “Miloševicevoj Srbiji”, na nekoga koji je besprijekorno poznavao njemacki jezik i kulturu. U krajnjem, kome je prije dvije godine i urucena znacajna medijska nagrada – “Bambi”.

Kao na “poznanika i prijatelja”, kako je to formulirao njemacki kancelar Gerhard Schröder.

Kao na nekoga tko je znacio mnogo “za demokraciju i stabilnost u regionu”, kako je to formulirao njemacki MIP Josef Fischer.

“Kao na heroja”, kako je to kazao Bodo Hombach, nekadašnji koordinator Pakta stabilnosti EU za Balkan, koji nije propustio da istakne Djindjicevu reformsku orijentaciju, ali i pragmaticnost.

“Djindjic je kao nitko drugi bio simbolom za obnovu, za povratak Srbije u medjunarodnu zajednicu”, kazala je ugledna ovdašnja analiticarka Marie-Janine Calic, iz berlinske Zadužbine za znanost i politiku, koja savjetuje njemacku vladu, “a ovaj razvoj je sada pretrpio jedan jasan udar”.

No, ona ne misli da sada slijedi ponovno rasplamsavanje balkanskog konflikta, o cemu se, inace, uveliko spekulira nakon Djindjicevog ubojstva. Uzgred receno, u visokotiražnom Springerovom “Bildu” se spekulira i o opasnostima za Djindjicevu obitelj, posebno suprugu Ružicu i djecu – Jovanu i Luku.

Sve analize upucuju, kažu njemacki analiticari, da se ubojice Zorana Djindjica moraju tražiti u strukturama “starog režima”, u Miloševicevim ljudima, koji su “mrzili Djindjica kao kugu”. Pri cemu ne treba zaboraviti da su ga mrzili i mnogi drugi, upravo zbog njegovog “proevropskog kursa” ili što je bio “njemacki prijatelj” i što je “želio demokraciju i za Balkan”.

Mozda je upravo njegovo “pro-zapadno držanje” i njegovo “njemacko obrazovanje” ono što mu je odredilo sudbinu !?

Peščanik.net, 11.03.2008.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

Leave a Reply