Pola stoljeća od 68.

Pola stoljeća poslije „šezdesetosmaške revolucije“ posve je nedvojbeno da revolucije nije ni bilo – barem ne u smislu koji se terminu uobičajeno pridaje, a u mnogome su ga dijelili i sudionici rečenih zbivanja. Jednako je tako očito i da aktualnost teme – privlačna čak i lokalnim medijskim, kunsthistoričarskim i inim pripovjedači(ca)ma – ukazuje na stanovit prijelom koji se je ipak bio dogodio u to doba. Drukčije rečeno, politički je neuspjeh razvidan iz činjenice da se režimi, reprodukcijski sustavi, ili granice nisu mijenjali, no to je tek dio zbivanja o kojima je ovdje riječ.

Ono što se je zapravo dogodilo bila je – po posljednji puta, izgleda – (gotovo) globalizirana gigantska ambicija, nezajažljiv apetit za promjenom. I to u vrijeme u kojemu je mnogo više ljudi nego danas smatralo da se svijet pozitivno razvija. Možda je baš takvo stajalište odraslih i utjecalo na mladalački bunt, no suvremeni globalni agatizam (doktrina prema kojoj stvari tendiraju konačnom dobru, uobličena početkom devedesetih u poslijepovijesnu inačicu epohalne ideologije) najvjerojatnije je u oštrijem protuslovlju s osjećajem velikog broja ljudi po cijelome svijetu, no što je to u šezdesetima bio slučaj spram dvije vladajuće hladnoratovske ideologije.

Baš je zato sama ambicija prešla u legendu, neovisno o njezinoj nesposobnosti da se i približno ostvari. Danas su, u nedostatku boljega, ovlašteni stavotvoritelji/ce pripravni i (osrednje) kazališne predstave proglasiti revolucionarnima, a misaono i izvedbeno trivijalni „plenumaški“ pokret na „Filozofskom“ dakako: „besprimjerno radikalnim“, premda je, zapravo, umjesto parole: „Budimo realni, tražimo nemoguće“, na djelu tamo bio turobni obrat: „Budi nerealni, tražimo moguće!“ Riječju, srozane ambicije nisu tek element javne razočaranosti, nego i uvjet devalviranja kriterija za vrednovanje raznolikih praksi.

Politički neuspjeh – pogledaju li se brojni raspoloživi dokumenti nešto pažljivije – nije bio tek posljedak izvanjski uvjetovanoga ishoda, nego u mnogome intimna sastavina upravo one motivacije s kojom su ta zbivanja i bila pokrenuta. Nikada u povijesti nije na tako (efektno) kontradiktoran način formuliran „program“ zahtijevanih promjena. Od već klasičnih parola poput „Nietzsche je mrtav!“ (u potpisu: „Bog“), ili „Maštu na vlast!“ – koje pokazuju osviješteno, u bitnome ludističko, poigravanje s uobičajenim jezikom ideologizirane politike – do mnogo ozbiljnijih nedomišljenosti rečenih gibanja.

Šezdesetosmaški je pokret, riječju, živio početak kraja Moderne već i time što je (i nehtijući) pokazao da revolucija – bez koje Moderne nema – više nije moguća, time što je osporio vladajući veliki progresistički narativ, time što je zahtijevao (i gdjegdje demonstrirao) ukidanje razlike između ulice i kulturne ustanove („uličarenje umjetnosti“), time što je tražio mnogošto za što sudionici/e nisu imali ni približno osobni (ili skupni) interes…

Istovremeno su se na revoluciju svi bili pozivali, s jedne strane očito ironijski, a s druge pak strane u uspaljenoj nadi da će se „nešto veliko“ ipak dogoditi. Baš zbog te nade aktivisti(ce) su nerijetko bili slijepi spram političke i socijalne realnosti (koju su željeli mijenjati). Kako je, primjerice, moguće danas razumjeti mlade, naobražene ljude koji kliču slobodi pozivajući se – ni više niti manje – na kinesku „kulturnu revoluciju“, na vijetnamsku „praksu razotuđenja“, na „humanizam Che Guevare“?

Dijelom se je, doista, radilo o nepoznavanju realnosti onih sredina koje su uzimane kao uzor. A činila je to upravo ona poratna („baby boom“) generacija koja se je ogorčeno bunila protiv poratnoga ustroja i svojih roditelja koji su taj sustav stvarali. Stariju su generaciju kritizirali zbog toga što, navodno, nije znala za konclogore, za kolonijalne zločine, itd., a sami nisu shvatili što se, zapravo, zbiva u Kini, Vijetnamu ili na Kubi. Uza sav nakanjeni otklon od političkih igara, šezdesetosmaška je mladost ostala zatočenicom najpopularnijega i najglupljeg obrasca političke „analize“: „neprijatelj mojega neprijatelj moj je prijatelj“. Riječju, mladi su se ljudi u razvijenim sredinama „kasnoga kapitalizma“ (ali i u Jugoslaviji, npr.) pozivali na diktatore, opresore i koljače, smatrajući ih inkarnatima slobode (!?).

Nema, doista, dvojbe o tomu da je amerikanska invazija u Vijetnamu bila pravno, politički i, prije svega, moralno neprihvatljiva, dapače zločinačka, da je Kuba desetljećima trpjela ideologijski motivirani vojni i ekonomijski, politički i promičbeni pritisak SAD, da je Kina bila pod jedva izdrživim opterećenjem kolonijalnih (i neokolonijalnih) presizanja u njezin identitet i opstanak. No, iz činjenice da su te zajednice bile žrtvom napada i pritisaka ne slijedi i prihvatljivost (čak: uzoritost) njihove unutrašnje strukture, tako često spominjana u ono doba.

Istovremeno, u biti je „nove ljevice“ (koja se 1968., gotovo istovremeno, koncepcijski uobličuje i politički završava) i otklon spram „realno postojećega socijalizma“; zapadni je „establishment“ prvenstveno kritiziran (štoviše, postajao je objektom poruge), ali ne mnogo manje i istočna „nomenklatura“. Pritom su se šezdesetosmaši opetovano pozivali na „potisnute tendencije svjetskoga socijalizma“ – na ne-boljševičke pokušaje uspostave sovjeta u revoluciji 1917., na anarhistička iskustva iz Katalonije 1936., na poljske prosvjedovne pokušaje 1956., itd. Riječju, pokret se je oslanjao na one koji su bili simpatični – i luzeri. Nije stoga čudno što se je i samome pokretu tako nešto dogodilo – njegov je politički neuspjeh popraćen širokim simpatijama svih kojima je repetitivna autoreprodukcija malograđanskoga opstanka bila odiozna.

Jer, ako i nije uspio ozbiljnije ugroziti vlast, pokret je nedvojbeno bitno izmijenio svakidašnji život gotovo čitava svijeta (točnije njegova razvijenoga dijela, te urbanih sredina u „trećemu svijetu“). U drugim kategorijama formulirano: zbila se je radikalna promjena svakidašnjice društva, bez bitnoga utjecaja na ustroj zajednice. Dostatno je, primjera radi, upozoriti na to da su do ovoga razdoblja (do kraja pedesetih, točnije) žene u Francuskoj trebale odobrenje muža (ili oca) za otvaranje računa u banci, zaposlenje, duži put i sl., da su u većini „razvijenih, demokratskih“ sredina homoseksualni odnosi bila kažnjivi, kao i (dakako, neuspjeli) pokušaj samoubojstva, da je smrtna kazna bila aktualna, itd.

Nakon 1968. emancipaciju na socijalnome, političkom, kulturnom, moralnom i seksualnom planu naprosto nije bilo moguće previdjeti, no to se je zbivalo ponajprije u veoma široko obznanjenome „duhu vremena“, koji šezdesetosmaški pokret radikalizirano dovodi do riječi (pa makar i zbrkano), ali dijelom svakako i pod pritiskom stavova šezdesetosmaša koji su nevjerojatno brzo (u prvome zbiljskom pokušaju alternativne medijske globalizacije) postali općim mjestom velikoga dijela svijeta. Doduše, ta su opća mjesta ponajprije izazivala uglavnom zgražanje (posebice malograđansko), no razmjerno brzo su pretočena u modu.

Osnovna je parola pokreta bila naslijeđena: „nema oslobođenja bez revolucije“, no pritom je (svjesno, novoljevičarski) zapostavljen treći (staroljevičarski) članak izvorne formule: „nema revolucije bez organizacije“. Višestruko razumljiv animozitet spram „organizacijskih pitanja“ kojima su (se) ljevičari uzaludno desetljećima gnjavili, doveo je do novoga (političkog) „neuspjeha“. I kada se je vlast doslovce kotrljala ulicama – u Parizu, krajem svibnja 1968., čak je i predsjednik de Gaulle na nekoliko dana bio pobjegao pod okrilje jedinica francuske okupacijske vojske u Njemačkoj – nije bilo nikoga da ju preuzme.

Jedina je „organizirana snaga ljevice“, Francuska komunistička stranka, imala znatno veći strah od nepredvidivih studentskih prosvjednik(c)a i ostalih „lumpenproletera“, nego od De Gaullea. Uz to sovjetsko je vodstvo tražilo da francuski drugovi „ne ulijeću u avanturu“, bojeći se prije svega uzvratnoga amerikanskog utjecaja u Čehoslovačkoj, koja je u isto vrijeme naivno nastojala napustiti stare zasade Brežnjevljeve doktrine.

Uglavnom, politički je neuspjeh postupno kultiviran u dugoročne radikalne promjene života mnogih. Umjesto političkoga prevrata postignute su dubinske civilizacijske preinake emancipatornoga sadržaja, premda ih je i dalje postojeći sustav dobrim dijelom pripitomio – ubrzanim pretvaranjem u modu. Vjerojatno su najveće promjene nastale u seksualnoj (i emocionalnoj) emancipaciji mladoga naraštaja od zadanih obrazaca odnošenja. U radikalnoj, pariškoj transparentskoj verziji: „Tko dvije noći zaredom spava s isti(o)m, pripada establishmentu!“

Srećom nije bilo ništa ni od zavodljivo elegantne lozinke: „Maštu na vlast“. Suočenje s masovnim zločinima posljednjega stoljeća upućuje na to da su ih, uglavnom, vodili i pretežito provodili bornirani, ne odveć inteligentni aktivisti „banalnosti zla“, a zastrašujuće je i pomisliti na to kako bi, u takvome kontekstu, izgledala maštovita vlast. Pariški to studenti/ce zasigurno nisu imali/e na pameti, što upućuje na njihovu naivnost – šarmantnu dok je nemoćna, tj. ograničena na kulturu. A baš u kulturi i naobrazbi ta je formula ostala poticajnom.
Sve je to – tada – izgledalo drukčije u alternativnim životnim okolnostima amerikanskih, njemačkih, francuskih i drugih univerziteta. Činilo se je da je epohalno odzvonilo i kapitalizmu i „real-socijalizmu“, da je vijetnamska Tet ofanziva tek naznaka dolazećih kataklizmičkih promjena, te ih treba „dodatno“ promicati permanentnim prosvjedima, dijelom u neposrednom sukobu s policijom, dijelom u „protupotrošačkim provokacijama“ usmjerenima na šokiranje malograđanske vezanosti uz dom i automobil. Berlinski su studenti, primjerice, s veseljem ubacivali čitave vreće deterdženta u fontanu na Ernst Reuter Platzu stvarajući kubike pjene koja bi posve zaustavila promet u tom dijelu grada.

Nakon pedeset godina pokazalo se je da se strukture moći nisu bitno promijenile (zvalo ih se „establishmentom“ ili „nomenklaturom“), ali je ostao odjek velikog pokušaja, još više, međutim, kultivirana skaska o neponovljivo uzbudljivim danonoćima u kojima se mnogo toga zbivalo. Sve je to prošlo, ostala je tek legenda – upravo onaj oblik „ideologiziranja povijesti“ protiv kojega se je s tolikim žarom metodički orijentirala ljevičarska „kontrakultura“ onoga doba.

Drukčije formulirano, navlastiti politički (ne)uspjeh onoga što se je tada doista događalo počiva na jednostavnoj – po sebi već paradoksalnoj – činjenici da nitko od aktera zbivanja nije ni želio politički uspjeti, da su, ukratko, bili hotimični politički idioti. Odatle i slijedi bitno protuslovlje: upravo zato, naime, što se nije htjelo uspjeti (neposredno, politički, personalno, itd.), uspjelo se, dugoročno gledano. Političkoga uspjeha, dakle, nije bilo (tek su ga povremeno zazivali), ali je ostao – do danas – osjećaj da su ova zbivanja višeznačno zaljuljala povijesnu epohu.

Na svjetskoj razini riječ je, kako je već spomenuto, o kraju Moderne. Epoha, ipak, nije prestala nekakvim katalogom za arhitektonsku izložbu ili nekom sličnom simboličkom gestom. Ona je prekinuta upravo 1968. godine, jer je tada, u najširem dosegu, prestala važiti (i/ili izgubila prihvatljivost) velika racionalna priča svijeta, priča koja se je, u zadnjoj populariziranoj verziji, racionalno formirala i iskazivala u poslijeratnome poretku čijim je najvišim oblikom imala biti politička (pluralistička) demokracija (s – jako dalekim i sve daljim – revolucionarnim utemeljenjem).

Na taj su se poredak strastvenim, ali i teorijski pripravljenim nezadovoljstvom obrušili upravo ljudi rođeni u ovome istom poslijeratnom razdoblju. Za njih je bila riječ o poretku koji se iskazao u sramoti rata u Vijetnamu i nešto kasnije intervencije u Čehoslovačkoj, o poretku koji se je početno (kapitalsko-potrošački, a posebice medijski) globalizirao upravo 1968. godine, kada je, usput rečeno, i Jugoslavija bila doslovce dnevno na svjetskoj razini, na nivou konstitutivnoga zbivanja svijeta, pa makar i u epizodnoj ulozi.

Konac se je ovako pojmljene Moderne iskazao, nadalje, u poljuljanome povjerenju u znanost (najčešće u liku univerzitetski izvođenoga naučavanja) koja se bila intimno povezala s vojno-industrijskim kompleksom i, u konsekvencijama, ugrožavala opstanak svih prijetećim nuklearnim ratom, te, konačno, osvješćivanjem socijalnoga konteksta kao sastavine same umjetnosti, koja – koliko god se u 20. stoljeću unutrašnje mijenjala i radikalizirala – nije do tada uspjela izići iz privilegirano-apartnoga egzistencijskoga modusa koji je umjetničkim djelom priznavao samo odlikovani izložak, a ne socijalnu praksu umjetnosti.

Svede li se, dakle, kraj Moderne interpretacijski na ove tri odrednice, dakle, na osviješteni kraj racionalnosti socijalnoga (a tek u izvedenici i političkog) poretka, upitnu racionalnost privilegiranoga društvenog pogona spoznaje, tj. znanosti i naučavanja, te neodrživost institucijski (muzealno, kataloški, itd.) usmjerene umjetnosti, 1968. godina je za svijet uopće neprijeporno označila radikalnu epohalnu cezuru. Nakon nje, dakako, nastaje niz novih pokreta, niz umjetničkih i znanstvenih zbivanja, uobličuje se postupno današnje stanje – zvali ga postmodernim, razdobljem u kojemu je osviještena nedovršenost Moderne, ili kako već tko voli. Nedvojbeno, međutim, legitimnost je društvenih, ideologijskih umjetničkih i filozofijskih koncepta radikalno izmijenjena (posebice pak njihovo samorazumijevanje).

Radikalnošću je ovih prosvjeda doista bio (blago i kratkotrajno) poljuljan „kasnokapitalistički“ poredak, no, politički, nije se zbilo ništa više, jer je sustav pokazao fantastičnu sposobnost preživljavanja u svojoj reprodukcijskoj osnovi. U nakani alternativne, protusustavske vrijednosti naprosto je proglasio novom modom. Pobuna protiv društva potrošnje ubrzano je postajala novim objektom potrošnje. Traperice i mini-suknje, izvorno prosvjedovni način oblačenja, ili alternativna umjetnost postali su modom umjesto da ugroze modno histeriziranje i čitav profitni sklop koji je to podržavao.

Riječju, kapitalizam je pokazao da može izdržati ovakav izazov i, dapače, interpretirati ga kao vrijednost iskoristivu unutar vlastitih pretpostavki. Radikalnost u kritici etabliranih kulturnih tvorevina, dapače prijezir spram njih, usporediv je, eventualno, s talibanskim izbojima posljednjih godina. No, 1968. se je radikalnost još uvijek zbivala intrakulturno, podržavana posve iskrenim mirovnim, nenasilnim nastojanjima (odatle se i razvijaju ideologijske inovacije – ekologija, nanovo, globalno, utemeljeni mirovni i feministički projekt).

U Njemačkoj su, primjerice, promjene bile longitudinalne, doslovce ispunjavajući realnim sadržajem tada popularnu (Dutschkeovu) parolu koja je zazivala „dugi marš kroz institucije“. Nakon smirivanja političke razine prosvjeda nove su generacije preuzele školstvo i postupno dovele do toga da je (zapadna) Njemačka postala nacijom s vjerojatno najmanje nacionalizma u Evropi, nacijom koja je – na razini veoma široke naobrazbe – radikalno raščistila sa svojom prošlošću. To su dosezi kulturne, obrazovne, modne, a tek izvedeno i političke naravi, pomaci – u životnome stilu ponajprije – koji su protresli, no ne i promijenili svijet.

U jugoslavenskim se je razmjerima radilo pak o tomu da je u tom razdoblju funkcionirao svojevrstan soft-totalitarni poredak, otvoren već puno desetljeće spram svijeta, prije svega posredstvom gastarbajtera, ali i zbog činjenice da su TV (ali i ostali mediji) izdašno izvještavali o šezdesetosmaškom pokretu u svijetu, jer ga se jedno vrijeme smatralo nekom vrsti podrške jugoslavenskoj poziciji trećega puta, gotovo svojevrsnom Titovom rezervom u svijetu – s obzirom na to da su kritizirali i SAD i SSSR. S druge pak strane, konzumeristička liberalizacija koja se posebice razmahala nakon privredne reforme 1965., nadomještala je političke slobode razvojem potrošnje, a za to je bilo nužno pratiti prekogranične modne trendove (pa, dijelom, i one „idejne“). Zbog toga se je na dnevnoj bazi moglo razmjerno mnogo toga čuti, pročitati i vidjeti o gibanjima mladih, pa su, barem dijelom, mnogi bili i pripremljeni na mogućnost nečega sličnog i kod kuće.

Ono što se, međutim, u Jugoslaviji dogodilo lipnja 1968. bilo je ponovno protuslovno: studenti su, u osnovi, ponavljali – malo pariško-berkeleyevsko-frankfurtske, malo pak partijske parole, djelomice (posebice u Beogradu) i neke „praxisovske“ frazeme. Pritom „Praxis“ danas i ovdje ipak kompleksirano minoriziraju (postavljači/ce izložbe „Šezdesete u Hrvatskoj“) ili ga, iz istih motiva, naivno politički prokazuju (Sesardić – jedan od, doduše marginalnih, ali upornih suradnika časopisa – u „Jutarnjem listu“). U suvremenoj reakciji najpronicljiviji su, međutim, bili policajci; prvi su shvatili da pokret ipak djeluje protiv poretka (čak i kada to mnogi među studenti(ca)ma nisu poimali). Dakle, oni su shvatili da alternativni, neslužbeni glas, čak i ako ponavlja službene parole, uvodi pluralizam u zajednicu, pojavljuju se novi govornici pored onih koje je režim (jedine) ovlastio, dakle neovlašteni govornici i njih je trebalo rastjerati, tj. ušutkati. Uopće nije bilo važno što se govorilo, nego to da se govorilo izvan Socijalističkoga saveza, Saveza studenata, Saveza komunista. Dakle, činjenica izvansustavskoga govora sama po sebi je ugrožavala poredak. Neki su to shvatili odmah, a neki kasnije, neki su reagirali lukavo kao Tito, a neki manje lukavo kao Doronjski, na primjer, ali svi su reagirali na osnovi identičnoga interpretacijskog obrasca.

Te su reakcije zapravo razotkrile da se jugoslavenski studentski pokret našao u veoma teškoj unutrašnjoj proturječnosti. On je, s jedne strane tražio liberalnu političku praksu u zajednici (oštro se protivio cenzuri, zahtijevao pravo javnoga govora izvan institucijskoga sklopa, mogućnost javne kritike političkoga vodstva), no bez nosivih liberalnih vrijednosti. Istovremeno je zahtijevao liberalnu političku praksu i vehementno se borio protiv socijalne osnove iste te prakse, a to je jačanje tržišta – pa makar i privrednom reformom iz 1965. (koja je bila kompromisna, ali je naznačivala neke elemente tržišne ekonomije); to ni na koji način nije moglo uspjeti. Naprosto se nije moglo paralelno protiviti nezaposlenosti i tražiti slobodno izražavanje različitih političkih stavova u državi kakva je bila Jugoslavija 1968. godine. Nitko to tada nije bio shvatio; danas je to mnogima više ili manje jasno.
Naravno, na ovakav se polutanski način nije moglo reformirati „realni socijalizam“ (a pokazalo se je da to uopće i nije bilo moguće unutar sustava), pa je 1968. godina označila kraj socijalističke alternative državno ustrojenom socijalizmu. Nakon 1968. godine socijalizam je (dapače, u svjetskim razmjerima) suočen samo sa liberalizmom i nacionalizmom, više nema lijevoga osporavanja.

Baš 1968. godine se u Jugoslaviji komunistička vrhuška našla – prvi puta nakon 1948. godine (a ujedno i posljednji put) – pod pritiskom kritike s lijeva, ali je sada, za razliku od 1948., njezina pozicija dovođena u pitanje ne samo s lijeva, nego i odozdo. Nomenklatura je reagirala kako je znala: strategijski, točnije: vojnički, privremenim prelaskom na pričuvni položaj, a ta je pozicija bila – nacionalizam. Formalno, iako to većina interpreta nije pojmila, slično se je zbilo i 1948. Parola: Ne mogu u Moskvi znati bolje što nam treba nego u Beogradu posljedično je otvorila put socijalističkim jugo-nacionalizmima koji su nastavili istu logiku: Ne mogu u Beogradu bolje znati što nam treba, nego u Zagrebu, Ljubljani, itd. Najveća tragedija koja se svim sudionici(a)ma 1968. godine dogodila jest da su, i ne znajući, bili povodom one faze jugoslavenske politike, koja je (inicijalno već te jeseni, a sustavno od ustava iz 1974.) smjerala real-socijalistički institucionaliziranim (tj. „federirajućem“) nepluralističkim nacionalizmima kao legitimaciji poretka – i završila u svemu onome što se dogodilo u devedesetima.

Studenti/ce su bili tek okidač, ali novo je doba upravo tada započelo. To se vidi već u prvoj reakciji Izvršnoga biroa i Predsjedništva CK kada, odmah po završetku demonstracija, reagiraju upravo na opisani način; počinju naglašavati teritorijalnu samoupravu, a ne više radničko samoupravljanje. Insistiranje na teritorijalizaciji kontekstualno je značilo potencijalno političko (a u razradi i pravno) opremanje republika kao budućih nacionalnih država. Studentski je protest režimu naprosto bio oduzeo lijevu legitimaciju, više ju nisu mogli koristiti.

Isto se je bilo dogodilo i u svijetu: ideologijski, primjerice, s prostačkim antisemitskim pokretom u poljskoj partiji da bi se suzbilo profesore i studente u ljeto 1968., politički, naravno, s vojnom intervencijom snaga Varšavskoga ugovora u kolovozu 1968. (Kada se danas postavlja pitanje o tomu zašto demonstracije u jesen nisu bile nastavljene zaboravlja se da je, posljetkom ove intervencije, Jugoslavija od 22. kolovoza imala stotine sovjetskih tenkova na granici na Dravi pa ni za koga razumnog nije bilo pitanje treba li i dalje, u implikacijama barem, slabiti Tita. To je bila potpuno jasna situacija koja je zahtijevala pragmatičke solucije, a to je, nakon Titovih manipulacija ljeti, zapravo do kraja paraliziralo pokret. Njome se moglo manipulirati, ali bila je to realna povijesna, pa i vojna činjenica.)

Time, zapravo, završava čitava jedna epoha, epoha socijalističkoga samorazumijevanja niza poredaka, koji su, doduše, nastavili postojati još dvadesetak godina kao državni hardware bez softwarea, ili kao mreža ideologijskih zombija, no s nadolaskom povijesne situacije u kojoj nestaje socijalistička alternativa socijalizmu, nestaje i unutrašnja potreba „soc-realističkih“ ideologa da se prikazuju socijalističkima u svjetonazorskome smislu.

Ideologija implicirana jugoslavenskim šezdesetosmaškim pokretom je ubrzo partijsko-policijski dobro detektirana; doista, bio je to (dakako ponovno paradoksalno s obzirom na filozofijsko-političku tradiciju) anarho-liberalizam. To zasigurno nije bio liberalni pokret, to, ponajprije, nije bio (stranačko) pluralistički, na tržište i vlasništvo oslonjeni pokret, ali je bio anarho-liberalni pokret, jer se radilo o gibanju koje je – oduševljeno (i) anarhističkim svjetonazorom – subjektivno težilo simultano i socijalistički ojačati i liberalizirati jugoslavenske prilike. To što je sintagma s vremenom postala političkom psovkom, to što je jedan odjel tajne policije bio zadužen za anarho-liberalna skretanja, samo su popratne manifestacije činjenice da su „oni“ opet prvi shvatili o čemu je zapravo riječ. Anarhistički je, ludistički egzistencijski modus bio stalno u igri, protivan (gotovo svakome) autoritetu, protivan državi i partiji, istovremeno je u danome postavu imao i pluralističke implikacije, jer pojavili su se novi, sustavski nedopušteni javni govornici s političkim temama, pa makar i u arhiviranome ruhu.

Iza pokreta je (i u Jugoslaviji) ostalo mnogo kulturnih promjena, posebice u slovenskome dijelu pokreta, ali i značajne političke promjene u Beogradu, kratkotrajno radikaliziranje posljetkom sukoba s policijom u Sarajevu, te početak okretanja studenata nacionalizmu, u Zagrebu. U Ljubljani je pokret politički uvenuo u kratkome razgovoru sa Stanetom Dolancom, ali je imao kulturno dalekosežne implikacije (OHO, itd.), u Beogradu je ostavio tempiranu bombu koja je poslije eksplodirala sa izbacivanjem skupine profesora s univerziteta, te nizom radikalno ljevičarskih i liberalnih socijalnih otočića, u Zagrebu je jednoj generaciji pokazao da se ovom paradigmom ne može ništa, pa je (politički) naredna generacija – paralelno partijskome vodstvu, premda iz drugih motiva – prigrlila „nacionalno pitanje“ kao okosnicu interpretacije socijalne i političke zbilje; što, od jeseni ’68., posvuda u Jugoslaviji sve više postaje općim mjestom.

Šezdesetosmaški „juriš na nebo“ ostaje, eto, legendom, pa i motivacijskim čimbenikom za copycat prosvjednike, no, prije svega, ostaje oznakom prijeloma s kulturnom (manje i političkom) tradicijom. Uglavnom, formulirano u duhu vremena: prije pola stoljeća se ništa bitno nije promijenilo, a opet, nekako, (gotovo) ništa više nije isto.

Ideje, 16.06.2018.

Peščanik.net, 25.06.2018.