Iskreno, jedva sam dočekala termin za pisanje ove kolumne. Državni praznik (Ramazan Bajram) me je sprečio da do sada napišem nešto o odavanju službene počasti palim borcima UČK u selu Slupčane, gde se pojavio ministar odbrane Besimi sa armijskim oficirima. Ubrzo nakon toga, ministar je govorio na svečanoj akademiji povodom 20 godina od stvaranja Armije Republike Makedonije. U samo nekoliko dana, Makedonija je ponovo pokazala svoju podvojenu ličnost. Dakle, evo me sa kolumnom, jer nikada nije kasno pisati o postkonfliktnom pomirenju i lečenju rana, posebno u društvu u kome se više ne zna ko je veći licemer – građani iz različitih etničkih – verskih grupa ili njihovi politički predstavnici. Čitavih 11 godina, u ovo doba, uzalud se nadam da će se naći neko ko će se prihvatiti teškog zadatka da otvori proces suočavanja sa prošlošću i svim posledicama sukoba 2001. Upravo zbog važnosti te teme, za trenutak ću preskočiti one elemente „slučaja Slupčane“ koji ukazuju da u ovoj državi ministri ne poštuju pravo i procedure, da imamo dve vlade i dva premijera, da je vrhovni komandant slabiji i od britanske kraljice kada su u pitanju njegova ovlašćenja i autoritet u sferi odbrane, kao i da je armija podeljena na „uniformisana lica iz kabineta ministra“ (kako je pisalo u zvaničnom saopštenju, po kome ispada da ministar ima svoju pretorijanski gardu) – i na one ostale, iz „normalnog“ formacijskog sastava. Neću govoriti o demokratskoj kontroli nad ARM, jer je to pitanje kojim se bave demokratije, a mi očito još nismo završili domaći zadatak karakterističan za podeljena i konfliktna društva. Eto, pisaću o pomirenju koje je ovih dana bilo pominjano bezbroj puta. Plašim se da će nestati poput komete iza koje neće ostati ništa, sve do sledećeg avgusta, do novog „jubileja“ vezanog za 2001, bez obzira da li će se pominjati Vejce, Karpalak, Slupčane ili Raduša.

Interesantno, odmah nakon ministrovog poteza, američka amabasada je hitno poslala signal da stoji iza hrabrog, državničkog i patriotskog (sic!) postupka ministra Besimija, jer, kako su rekli, u njemu su videli korak ka pomirenju. Naravno, Amerikanci ne rade slične stvari kada se radi o onima koju su pucali na njihovu državu, ali to je već druga priča. Kažem, ovo je bio jako interesantan podatak, jer kao javni zagovarač za inicijativu za formiranje REKOM-a u Makedoniji, jedva sam s mukom uspela da dođem do trećeg ešalona američke ambasade. Zadnjih meseci sam gorko govorila sebi da bi me ambasador Volers primio (ili čak i hitno pozvao) da sam kojim slučajem bila nevaljali ili radikalni političar, ali kao aktivista i profesor nisam zaslužila tu čast. Istini za volju, isti pokušaj je prošao još gore sa ambasadorom EU. Tamo nisam stigla čak ni do petog ešalona, jer me nisu udostojili odgovora na moj zahtev da ih posetim u ime REKOM-a. Nemojte se javljati, mi ćemo vas zvati! No, to nije nikakva tragedija, jer po mom ličnom ubeđenju, niti jedna strana sila, pa bila ona i najdobronamernija i puna vrlina, ne može umesto nas proći putem trnja i kamenja koji stoji ispred nas kao izazov za našu zrelost. Ovo je naš, i samo naš domaći zadatak, pa je bolje da ga se mi prihvatimo, kako znamo i umemo.

U Makedoniji ne postoji političar koji ne poziva na mir i pomirenje. Čak je i Ljube Boškovski, odmah nakon povratka iz Sheveningena, kao novorođeni političar poslao poruku o potrebi da se stare rane zatvore. Nešto kasnije, nakon proširene amnestije kojom su obuhvaćeni i zločini protiv čovečnosti, čak je i Johan Tarčulovski (jedini osuđenik Haškog tribunala iz Makedonije), poslao javnosti pismo sa sličnim sadržajem. Bivši lider UČK Ahmeti, godinama govori o značaju mirnog suživota, mada istini za volju, (pre)često opominje da ako stvari krenu na gore (sa Kоsovom), on neće biti u stanju da smiri zahteve makedonskih Albanaca, a i ukoliko propadne vladajuča koalicija, da on nema nameru da se vrati kući (оstalo je nedorečeno gde bi to išao). Bez obzira šta govore i šta rade, činjenica je da su se naši političari pomirili i oprostili jedni drugima, i to odavno; to je, čini se, čarobni uticaj koji vlast ima čak i na najmilitantnije ljude. Podela vlasti (kоnsocijacija) ima umirujuće dejstvo, ali samo u najvišim ešalonima političkih elita. Kako se krene prema dole po društvenoj lestvici, strasti sve jače tinjaju, a njihov potencijal može biti čak i koristan u datim trenucima. Ostavljajući po strani ostale elemente, činjenica je da je Okvirni sporazum legitimirao nasilje iz 2001. kao efikasni instrumenat za podsticanje političkih i društevnih promena. I sada, posebno oni koji smatraju da su oružjem nešto osvojili, nisu spremni da se odreknu svog (navodnog) junaštva. Slično je i na drugoj strani, kod onih koji su bili „poraženi“ u konfliktu: nakon 11 godina, kao revanš za Slupčane, poginulim pripadnicima bezbednosnih snaga je posthumno dodeljeno ordenje za hrabrost. Ne znam kako su to doživeli njihovi najbliži i da li im je to uopšte i bila nekakva (moralna?) satisfakcija, ali znam da je malo njih poginulo herojski. Ovo je užasno reći u ovakvom času, ali činjenice govore da su neki od njih poginuli od snajpera, drugi od nagaznih mina, treći su bili uhvaćeni u zasedi i masakrirani, dok su četvrti poginuli dok su čekali da do njih stignu kola hitne pomoći, koja su i sama bila meta paljbe. Oprostite, ali u tom ratu nije bilo ničega herojskog, ničeg što bi trebalo slaviti i glorifikovati, ma s koje strane gledali. I to je ta bolna tačka od koje se mora krenuti u procesu pomirenja. Znam da je najteži upravo taj prvi korak, kada će se javno priznati da nasilje ne donosi ni demokratiju, ni mir, ni sreću. Ali kod nas i dalje jedni uživaju u svojoj zamišljenoj slavi, dok su se drugi navikli da na sebe gledaju (samo) kao na žrtve. I tu skoro i da nema mesta za ljudskost, za saučešće i empatiju…

Dragi naši politički predstavnici u vlasti, želite li pomirenje? Моžе! I ja sam za to. Umesto odvojenih spomenika i posvađanih grobova iznad kojih svako plače samo za svojima, a da i ne govorim o onima čija su počivališta ostala nepoznata, ovoj zemlji je potreban spomenik mira, kao i zakletva da niko nikada više neće podići oružje na svog suseda i sugrađanina. Želite da polažete vence i odajete počasti? Izvolite, posetite invalide i porodice poginulih civila, položite svoje cveće i izvinjenje na pravom mestu. Skupite hrabrost da stvorite vladajuću multietničku koaliciju koja se neće stvarati preko kupovine mirne savesti uz amenstiju za zločine protiv čovečnosti. Jer to je herojstvo – sve drugo je poza, skupljanje jeftinih partijskih poena kod svog etničkog elektorata i manipulacija našim nemirom i bolom.

A ako vam je to pretežak zadatak, za početak će biti dovoljno da date konkretnu i javnu podršku za osnivanje Regionalne komisije – REKOM. Ja ću svakako zakucati na vrata vaših kabineta i očekujem da pokažete više dobre volje nego američki ambasador. Eto, ja još verujem da imate volju da stanete rame uz rame do vaših kolega iz regiona koji su već podržali REKOM. Nemojte se plašiti: ova inicijativa nema nameru da sudi bilo kome, ona nije zamena za Haški tribunal. Mi samo hoćemo da saznamo istinu i činjenice. Preminuli su preminuli, oni koji pate – pate na sličan način, bez obzira na etničko poreklo. Mnogi između njih i nisu imali izbora te 2001. Mi samo želimo da saznamo njihova imena, da ih izvedemo iz anonimnosti, da čujemo pod kakvim su okolnostima poginuli i zašto. Tragamo za ljudskom stranom ratnih stradanja, želimo da napravimo balans i da sami dođemo do odgovora da li je vredelo žrtvovati ljudske živote, očeve, sinove, supruge… Da li su zaista morali da poginu? Želimo da povratimo naše pravo da znamo – to je ono pravo koje nam vi, političari, uzurpirate, pa nam još dozirate informacije i bol. Hoćemo da dokumentujemo taj nesrećni rat, da ostavimo jasan zapis o jednoj zajedničkoj nesreći, da bismo poštedeli našu decu i unuke, da ne moraju oni ponovo da kopaju po jamama i prebrojavaju junačke kosti.

Nova Makedonija, 27.08.2012.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 25.08.2012.

REVIZIJA ISTORIJE