Henri Cartier-Bresson
Henri Cartier-Bresson

Prilog odbrani Narodne biblioteke Srbije od partijskog nasilja

Mediji su preneli vest koja se najpre pojavila na Tanjugu: Upravni odbor Narodne biblioteke Srbije je juče doneo odluku o raspisivanju konkursa za novog upravnika. Zasedao je UO u krnjem sastavu. Bio je odsutan pisac Radovan Beli Marković, koji se požalio preko telefona da mu pozivnica nikada nije stigla. No to nije bilo toliko važno, jer demokratija može da funkcioniše i kada je UO nepotpun, tj. kada je Beli u Lajkovcu. Za razliku od UO Narodnog pozorišta, UO NBS preferira starinske metode okupljanja članova za okruglim stolom. Bili su, dakle, prisutni: Gojko Tešić (predsednik UO), Miladin Ševarlić, Simo Potkonjak i Ivana Nikolić. Kako je ova sesija bila otvorena za javnost, zasedanju su prisustvovale čak i dve bibliotekarke savetnice: dr Dobrila Begenišić i mr Biljana Kosanović. Od medija je bila prisutna samo novinarka Tanjuga, koja je stigla u zadnji čas, ali je zato pedantno izvestila javnost o tome da ovo zasedanje UO nije prošlo bez turbulencija. Gojko Tešić je otvorio zasedanje rečima da UO kojim predsedava “neće biti samo ikebana” u demokratskom procesu, već da će biti “odgovorni isto koliko i upravnik NBS i da će odlučivati isključivo prema stručnosti”. Takođe je naglasio da “neće trpeti nikakve pritiske”, te da će “poštovati Statut NBS i naloge ministra”. Ipak, ubrzo je došlo do spora između UO i zaposlenih, koji su istakli da je skandalozna izmena Statuta NBS, po kojoj budući kandidat traba da ispunjava uslov od “deset godina rada u kulturi, od čega – četiri godine na rukovodećem mestu”, tj. direktorskom. Ovaj paragraf govori upravo o tome da upravnik NBS može postati samo neko ko je već jedan mandat proveo na direktorskom mestu. Podrazumeva se da će najviše biti rangiran onaj kandidat koji je bio direktor neke biblioteke. Takođe, u tom rangiranju, bolje će se kotirati svaki kandidat koji je obavljao funkciju direktora one biblioteke koja je viša po rangu i tzv. matičnosti. (Odmah da raščistimo stvar, za ovo mesto ne može konkurisati ni dr Aleksandar Jerkov, koji je tek nepunih godinu dana na čelu Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković”.) Budući da je UO NBS legalistički nastrojen, rečeno je da će se u radu držati Statuta kao svetog pisma, iako je celoj bibliotekarskoj zajednici Srbije jasno da se radi o konkursu sa visokom navigacijom. Zapravo, izbor je toliko sužen da se prostom dedukcijom može doći do osobe koja bi verovatno mogla biti pravi kandidat, odnosno kandidatkinja. (Očigledno je da ni akademik Miro Vuksanović to ne može biti, jer bi mu rukovođenje i trećom institucijom od nacionalnog značaja – pored Biblioteke Matice srpske i Biblioteke SANU – bilo previše, a godine idu.) Na zasedanju UO odlučeno je da se konkurs objavi u Politici, najkasnije do 1. novembra. Kao deo najavljene formalne transparentnosti, koja je zapravo ukinuta u najvišem pravnom aktu institucije, predočeno je da UO mora nakon otvaranja konkursne dokumentacije da upozna zaposlene sa programima kandidata (ne i sa imenima kandidata!!!), kao i da sprovede anonimnu anketu. Pošto UO na kraju pošalje kao predlog jednog kandidata, Ministarstvo kulture će ga proslediti Vladi koja će imenovati upravnika na četiri godine. (Za ovo mesto svakako neće konkurisati ni dr Aleksandra Vraneš, dekanka Filološkog fakulteta i šefica Katedre za bibliotekarstvo. Situacija je slična kao sa Vuksanovićem, a pritom ona dolazi iz prosvete, a ne iz kulture.)

Glas struke, koju su predstavljale samo dr Begenišić i mr Kosanović, nije uzet ozbiljno u razmatranje, jer UO se drži Statuta, a ne realnosti (kao što se Srbija drži Ustava kada je u pitanju Kosovo). Kada bi u Statutu pisalo da svi članovi UO moraju na zasedanja da dolaze hodajući četvoronoške, oni bi to učinili. Jedino ne bi poslušali kada bi tamo pisalo da se moraju odreći mesečnih primanja. Kada je novac u pitanju, svaki zakon se suspenduje ili se tumači po nahođenju. To je jasno. No ono što bode oči u celoj stvari je činjenica da bibliotekarski esnaf nijednom reči nije pokazao da ga se čitav ovaj proces tiče. Bibliotekari se, u ključnim trenucima u kojima se odlučuje o budućnosti vrhunske institucije kulture u zemlji, ponašaju kao da su krenuli da “odnesu tetki lek”. Ćutali su kada je bivši direktor NBS, Sreten Ugričić, branio njihovo pravo da slobodno govore. Ćutali su kada su ga izbacili na ulicu i proglasili teroristom. Ćutali su kada su počeli progoni ljudi koji su radili sa njim. Ćutali su kada je uništena Digitalna NBS, koja je bila jedna od najboljih u Evropi. (Zanimljivo je da i akademska zajednica Srbije o ovome ćuti i pravi se luda.) Ćutali su kada je na čelo Sindikata NBS došla rodbina novog upravnika. Ćutali su kada su na čelna mesta unutar institucije postavljeni konobari i nedoučeni tehničari. I danas, kada je vrag pokucao na njihova vrata, oni se prave da obrađuju knjige (kojih je inače sve više na njihovim stolovima). Kao da čekaju da neko za njih obavi sve poslove i izbori se za instituciju koja im je predata na upravljanje.  Bibliotekarsko društvo Srbije, koje je odlično upoznato sa celom stvari, takođe ćuti. Možda zbog toga što njihova predsednica Jasmina Ninkov, koja je ujedno i višegodišnja direktorka Biblioteke grada Beograda, figurira kao najvažnija kandidatkinja za upravnicu NBS. A možda i zbog inercije od koje boluje celo društvo, koje je ćutalo u vreme ratova i zločina, tako da mu današnja Vučićeva “modernizacija” i insistiranje na ekonomiji i hapšenjima prija više od svega. No jedno bi trebalo da znaju, niko neće braniti niti graditi naše institucije osim nas samih. Ukoliko ostanemo uplašeni i zagledani u svoje lične interese, sutradan će svi oko nas ćutati kada budemo ostajali bez posla. A taj dan “oštrih noževa”, koji je najavljivao ministar Krstić, sve više se približava. Ne treba zaboraviti da će novi upravnik, biran po volji visokih državnih funkcinera i političara, biti njihov najodaniji bacač.

Peščanik.net, 23.10.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)