Grafit: Strah je hrabrost
Foto: Peščanik

Scena je izgledala ovako: Vladar stoji, naslonjen dlanovima na neki pult. U sobi je bio sam. Preko puta njega, a i sa strane, na bočnim zidovima, sve do plafona, i iza njegovih leđa bilo je beskonačno mnogo ekrana. Iz svake od tih kutija prikazivala se po jedna odana i ozarena glava, postavljena, pripremljena, očešljana i doterana da izađe pred predsednika.

On se obratio ekranima, gledao ih sve zajedno i u svaki od njih posebno, trudio se da ih sve vidi koliko se to može. Razgovarao je sa svojim podanicima izaslatim pred njega nejasnim digitalnim putevima. Svoj sastanak sa ekranima Vladar je započeo, održao i završio trijumfalno. Na svaku njegovu reč ekrani su aplaudirali. Čitava soba u kojoj je on sam bio pred svima varničila je od emocija, osećalo se da čudesnom magijom vlada voljom svih televizijskih likova koji uistinu ne postoje. Video je njihove odraze a i oni njegov. Prvi put u istoriji stvaranja nastranih kultova, virtualni ljudi su obožavali čestice gipsane prašine koje su stigle do njihovih mozgova, i tamo se sastavile u ono što su morali da vide i čuju.

Taj bizarni skup nikoga i ničega okončan je zaboravom. Teško da bi bilo ko, čak i on ponovio tako glupi performans, mada su ga ekrani ispratili ovacijama. Ekrani su utrnuli, vernici se razišli, Prorok je izašao iz mračne sobe u mrkli mrak.

Vladar ne ume da se sretne sa ljudima licem u lice. Kad je naroda mnogo, gleda u nebo, daleko iznad zblanute gomile koja nikako da razume zašto se sabrala zbog njega. U razgovorima koje ne može da izbegne nikoga ne gleda u oči. Pogled mu vrluda pored, iznad ili kroz sagovornika. To su ljudi koji iz nekog razloga misle da mu se dive, a on sme da ih ponižava dok god želi. Ima dovoljno takvih. Ali, njima nije ništa, oni podnose baš sve. To je soj otpornih debelokožaca, ništa u njih ne prodire do vitalnih tkiva.

Sa političkim protivnicima ne razgovara. Nikada licem u lice. Dva su moguća razloga: ili misli da su nedostojni njega, kao što ni Srbija nije, ili se boji da će ga bilo koji razgovor ogoliti do kraja. Užas pred takvim prizorom mogao bi da bude poslednji.

Dakle kukavica, kako ga je, deleći mu javnu ponižavajuću ocenu prozvao Zdravko Ponoš. Pozvao ga je na duel gde god poželi: može uz pivo ispred seoske zadruge, na palanačkom trgu, u bakalnici, u bilo kom tv studiju, u centrali SNS-a, kod bilo kog kamena temeljca, na raskršću novih puteva, na farmi. Biraj mesto i vreme, ja dolazim. Ako nećeš, onda se skloni. Priznaj da ne smeš, kaži da se bojiš. Ljudski je, vidimo da si to što jesi, nemaš nijedan dokaz da nisi.

Ne znam koliko tv dueli pomažu da se ljudi konačno opredele. Šta god da je, to se još radi. Zarobljena televizija je moćno sredstvo političke obmane i pretvaranja kreature u cara. Da nije nje, sadašnji vladar bi bio na vrhuncu svog dometa – ofucani pravni referent u firmi na granici postojanja.

Ali, on ne sme da se odazove, nije u stanju da stegne jajca i pojavi se pred izazivačem. Pa šta mu bude. Ako propadne, bar je pokazao da ima nečega u sebi. Da je vreme dvoboja, to bi izgledalo ovako: kad god prođe pored njega, Ponoš ga pred svima pljesne rukavicom po obrazu. To je zasluženo ponižavanje. Ako se ne odgovori na takav izazov, gubi se viteška čast. Ako se takvo nešto uopšte nalazi u ličnom posedu.

Koliko sam brojao, Ponoš je Vučića bar desetak puta pljesnuo rukavicom po raznim oblastima čudesne fizionomije. A ovaj je to prećutao pognute glave. To ne može da bude ignorisanje, u toj oblasti ignorisanja nema. To je ponižavajući strah.

Čovek koji bar malo drži do sebe ne bi mogao da prećuti ovakav izazov: izađi ako smeš!

Ne sme! Kukavičluk je jači od svake moći.

Ako je već tako, možda bi mogao da razmisli o savetu Ivana Ivanovića. Skloni se malo, odmori se čoveče. A onda uzmi najnužnije stvari i pobegni negde.

Peščanik.net, 18.03.2022.

ZDRAVKO PONOŠ

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)