Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Za „Popis žrtava rata 1941-1945“ prvi put sam saznao 2012. godine, kada sam sa sajta Republičkog zavoda za statistiku prvi put sačuvao dokumente koji sadrže podatke o 600.000 žrtava rata u Jugoslaviji. Iako nisam istoričar već politikolog koji se u istraživanju oslanja na kvantitativne podatke, u tom trenutku sam znao da su ovakvi popisi veoma retki i da nema mnogo zemalja u kojima su sistemski i poimenično navedene žrtve ratova, naročito onih koji su se desili ovako davno. Međutim, bilo je prekasno da ih iskoristim u master tezi koju sam u to vreme već završavao, o građanskom ratu u Bosni i Hercegovini u toku Drugog svetskog rata, i zaključio da je to vrsta materijala kojom bih mogao da se bavim u doktoratu. Sedam godina kasnije, moje istraživanje jednog drugog aspekta sukoba u delu tadašnje Jugoslavije – Crnoj Gori – još uvek traje. U međuvremenu sam se bolje upoznao sa rezultatima Popisa žrtava rata iz 1964. godine i shvatio zbog čega dugo vremena nisu bili javni, kao i da ukoliko se uopšte koriste u istraživanju, to treba činiti sa velikim oprezom.

Kada je kolega sa Centralnoevropskog univerziteta Miloš Popović pre dve godine na internet postavio mapu koja prikazuje rezultate ovog popisa, pokrenuo je lavinu. Gotovo da nije propušten nijedan zamisliv način da podaci i mapa budu diskreditovani ili zloupotrebljeni. Popis žrtava postao je municija za tviter rat. Ali ovo nije tekst o žrtvama rata u Jugoslaviji, o zloupotrebama popisa, niti o tviter ratovima. Ovo je kratko objašnjenje i uputstvo za upotrebu jedne od najkompleksnijih i politički najosetljivijih baza podataka kojima kao post-jugoslovenska društva raspolažemo. Poimenični popis mnogih žrtava rata je očigledna vrednost koju bi trebalo sačuvati, ali u korišćenju podataka uvek se mora voditi računa o njegovim ograničenjima i slabostima.

Istorija popisa žrtava rata je isprepletana sa istorijom države koja ga je sprovela i njenim međunarodnim odnosima. Jugoslovenska Reparaciona komisija je posle rata iznela podatak o 1,7 miliona žrtava i to je bio broj koji se do kraja postojanja države nije zvanično dovodio u pitanje. Do njega se došlo dosta nepreciznim metodama, pre svega poređenjem postojećih podatka o stanovništvu Jugoslavije pre i posle rata. Sa druge strane postojali su poimenični popisi vojnih žrtava rata, sakupljani odmah posle 1945. Brzina sakupljanja podataka o vojnim gubicima bila je vezana za ostvarivanje prava porodica nastradalih. Međutim, do poimeničnog popisa svih žrtava rata koje bi uključile i civile nije došlo sve do 1964.

U tom periodu odnosi između Jugoslavije i SR Nemačke bili su veoma loši. Zapadna Nemačka je prema Jugoslaviji primenila Halštajnovu doktrinu i raskinula diplomatske odnose zbog priznanja Istočne Nemačke. Jugoslavija je duže vremena zahtevala reparacije zbog ratne štete, pozivajući se i na broj stradalih koji je iznela dve decenije ranije. Međutim, Nemačka je odugovlačila i odgovarala zahtevom za konkretnim podacima o stradalima za koje bi se ona smatrala odgovornom. Popis žrtava rata 1941-1945. bio je odgovor na ovakav zahtev. Sproveden je veoma brzo, pokazaće se, prebrzo, i bez predviđenih rešenja za mnogobrojne probleme sa kojima će se popisivači suočiti.

597.323

Savezno izvršno veće je 10. juna 1964. donelo odluku da se izvrši popis i dalo veoma kratak rok – do kraja godine. Nedelju dana kasnije osnovana je Savezna popisna komisija koja je organizovala rad na terenu. Pripreme su vršene do novembra, kada je obavljen glavni deo posla. Oko 25 hiljada popisivača sakupljalo je podatke o pet kategorija žrtava.

Popisivani su državljani Jugoslavije koji su u periodu od 6. aprila 1941. do 15. maja 1945. godine: internirani, zatvarani, deportovani, odvedeni na prisilan rad ili zarobljeni, i to bez obzira na to da li su poginuli, nestali ili preživeli, zatim poginuli pripadnici jugoslovenske vojske koji su bili učesnici Aprilskog rata, pripadnici NOV i POJ ili savezničkih vojnih formacija, poginuli u toku rata ili umrli od posledica zadobijenih u ratu, i konačno civili poginuli prilikom bombardovanja i stradali na druge načine od okupatora i lokalnih saradnika.

Međutim, terenski rad nije svuda sproveden na isti način – neki delovi zemlje pokriveni su u potpunosti, obilaženjem svih domaćinstava, a drugde su podaci sakupljani iz postojećih izvora. Rezultati nisu ispunjavali očekivanja, pa je upotpunjavanje podataka nastavljeno sve do aprila 1965. Na kraju su rezultati sumirani – pored pola miliona preživelih žrtava rata sakupljeni su podaci o 597.323 pojedinca koji su u ratu izgubili živote.

Izveštaj o rezultatima sastavio je Savezni zavod za statistiku avgusta 1966. Procenjeno je da je popisom obuhvaćeno oko 60% žrtava rata i da je, i pored ovog nedostatka, on ispunio svoj cilj i da se može smatrati uspelim. Savezno izvršno veće se nije slagalo sa tom ocenom. Broj žrtava je bio mnogo manji od 1,7 miliona koji se do tada iznosio i odlučeno je da se rezultati ne objavljuju. Popisni materijal pohranjen je u Arhiv Jugoslavije, a izveštaj na kome stoji oznaka „Za internu upotrebu“ nije postao javan sve do devedesetih godina. Podaci su tada digitalizovani, dopunjeni u dve revizije novim unosima i objavljeni u publikacijama čije su digitalne verzije danas dostupne na internetu.

Popis je još tada, pre trideset godina, započeo novi život, ne toliko kao sredstvo koje bi poslužilo da se naučnim metodama objasni prošlost, već kao oružje u nacionalističkim raspravama. Njemu se pristupalo površno i sa predrasudama, pa nije teško razumeti zbog čega je jedan njegov noviji derivat, kao što je mapa, našao svoje mesto i na društvenim mrežama, gde je nastala predvidiva podela na one koji mapu smatraju „dokazom“ i one koji je smatraju „falsifikatom“. U nastavku teksta pokazaću zašto ni jedno ni drugo stanovište nije ispravno, jer pored nesporne vrednosti poimeničnog popisa žrtava rata, postoje i ozbiljni problemi obuhvata i validnosti sakupljenih podataka.

Izgubljeni u popisu

Postoje najmanje tri ograničenja obuhvata popisa. Prvo organičenje bilo je predviđeno samim njegovim ciljem. Kada je koncipirano sakupljanje podataka, ono je trebalo da obuhvati žrtve okupatora i njihovih pomagača. To znači da popis nije obuhvatio najmanje dve važne grupe – jedno su bile civilne žrtve oružanih grupa koje nisu bili okupatori i pomagači, a drugo su bili svi oni koji su klasifikovani kao vojni učesnici u kolaboracaciji.

O kojim grupama se radi? Sama socijalistička istoriografija nije sporila da je u određenim fazama Drugog svetskog rata dolazilo do nasilja nad civilima od strane Narodnooslobodilačkog pokreta, između ostalog takozvanih „lijevih skretanja“ u Crnoj Gori i Hercegovini početkom rata. Nasilja je takođe bilo i krajem rata nad civilima koji su bili povezani sa etničkim grupama koje su na neki način kolektivno tretirane kao kolaborantske, posebno nemačkom i italijanskom. Konačno, brojni pripadnici različitih oružanih grupa koje su u nekom trenutku sarađivale sa okupacionim snagama, a koji su stradali u ratu, verovatno dobrim delom i članovi njihovih porodica, takođe nisu popisivani.

Drugo ograničenje popisa je tragično, ali gledajući unazad, gotovo neizbežno. U mnogim delovima zemlje izvršeno je uništavanje čitavih zajednica. Ovde se pre svega radi o zajednicama Jevreja i Roma koje su uništavane na teritoriji cele Jugoslavije, Srba, posebno u NDH, te Muslimana i ostalih grupa u različitim delovima zemlje. Uništavanje celih zajednica je na nekim mestima bilo takvo da nije bilo preživelih koji bi popisivače mogli da informišu o žrtvama. To znači da je mogućnost propusta da se popišu žrtve paradoksalno bila najveća upravo u mestima gde je i stradanje civila bilo najveće.

Konačno, nije samo stradanje u ratu promenilo strukturu stanovništva do neprepoznatljivosti, već i brojne migracije koje su usledile tokom i posle samog rata. Izbeglice koje su iz jednog dela okupirane Jugoslavije prelazile u drugi bile su brojne, a njihovo vraćanje je posle rata u nekim slučajevima bilo onemogućeno. Posleratna kolonizacija stanovništva iz planinskih krajeva uglavnom u ravničarske delove zemlje, kao i masovne migracije iz ruralnih u urbane krajeve kao posledica socijalističke industrijalizacije takođe su učinili da 1964. godine više nije bilo moguće doći do pouzdanih i sveobuhvatnih podataka.

Kada se samo ova tri organičenja obuhvata uzmu u obzir, postaje razumljivije koliko je ovaj poduhvat bio predodređen da potceni stvaran broj žrtava rata. Svako pozivanje na rezultate popisa trebalo bi da bude praćeno objašnjenjem o tome šta je njime obuhvaćeno a šta propušteno. Sakupljeni podaci nisu ni beznačajni niti su kompletna slika – oni su veliki deo slagalice, čijih stotine hiljada delova nedostaje.

Od Abaza do Zumre

Većina ovih nedostataka popisa izazvanih nedovoljnim obuhvatom je donekle bila obrazložena i u izveštaju komisije. Međutim, postoje i drugi nedostaci vezani za validnost sakupljenih podataka i to baš onih koji su najviše zloupotrebljavani. Popisivači su pored ostalih karakteristika beležili i etničku pripadnost (narodnost) žrtava rata. Beleženje etničke identifikacije moglo bi da ima smisla ako bi se ispitanik slobodno izjašnjavao. Ali činjenica da se radi o mrtvima znači da je podatak o narodnosti dobijan iz dokumenata koji su prethodili ratu ili ih je lično davao neko drugi – rođaci, komšije ili sami popisivači. Zbog ovoga je opravdano preispitati način na koji su pojedinci u njemu klasifikovani.

Jedan način da se to uradi jeste upoređivanjem podataka, pre svega imena i etničke klasifikacije. Podaci o žrtvama iz Crne Gore mogu da posluže kao primer. Popis je u toj republici na kraju obuhvatio 17.052 žrtve rata u tadašnjih 20 opština. Narodnost 15.110 žrtava (88,6%) zabeležena je kao crnogorska, 796 muslimanska (4,7%), 672 srpska (3,9%), 227 hrvatska (1,3%) i 114 kao albanska (0,7%), dok je bilo još 133 žrtava ostalih narodnosti (0,8%).

Da bi se bolje razumele ove kategorije, potrebno je osvrnuti se kratko i na praksu etničke kategorizacije u ovom periodu. U Crnoj Gori, za razliku od novijeg perioda, etnički identitet tada nije naglašavao razliku između Crnogoraca i Srba. Pored toga, Muslimani su u periodu koji je prethodio 1964. godini na popisima uglavnom vođeni kao etnički Crnogorci ili Srbi. Upravo se tokom 1960-ih, u vreme održavanja popisa žrtava rata, u celoj Jugoslaviji dešavala krupna politička promena kojom je Muslimanima postepeno priznavana posebnost u odnosu na druge etničke grupe.

Procesi etničke kategorizacije u Jugoslaviji su sami po sebi duga i kompleksna priča, koja je već ispričana na drugim mestima. Ona nam ovde govori samo to da postoji mogućnost da je zbog načina na koji su u vreme održavanja popisa grupe kategorizovane, narodnost žrtava navođena na način koji ne odslikava najbolje njihov identitet za vreme Drugog svetskog rata. Način da se to utvrdi jeste naknadnom proverom, odnosno poređenjem kategorija imena i narodnosti. Dok to na osnovu postojećih podataka nije moguće u slučaju srpskih i crnogorskih, ili srpskih i hrvatskih žrtava, jer ne postoji objektivan način da se na osnovu zabeleženih karakteristika analizira njihov identitet, ovo bi bilo moguće u slučaju pripadnicika islamske veroispovesti i albanske manjine.

Abaz, Abid, Adem, Adil, Ahmet, Ahmo, Aiša, Ajka, Ajna, Ajro, Akan, Alema, Alija, Alima, Aljo, Alta, Amdija, Amir, Amira, Arif, Arifa, Arslan, Atidža, Avdo, Avdul, Avdulah, Azem, i Aziza. Ovo su imena žrtava rata sa teritorije opštine Bijelo Polje, koja počinju na „A“ a koja su u popis uneti kao Crnogorci. Ova imena se mogu povezati sa islamskim ili bliskoistočnim poreklom i dovoljno se razlikuju od imena slovenskog ili hrišćanskog porekla. Na osnovu njih se može pretpostaviti da se radi o pripadnicima islamske veroispovesti.

Ne možemo da znamo kako bi se ovi pojedinci samostalno identifikovali. Vrlo je moguće da bi se mnogi i tada, kao što je to i danas slučaj, naročito u granicama Crne Gore pre 1912. godine, identifikovali kao etnički Crnogorci. Ali znamo da je u istorijskom kontekstu dešavanja u Drugom svetskom ratu u ovom delu Jugoslavije pripadnost islamskoj veroispovesti bila važna spolja nametnuta karakteristika, koja je uticala na položaj civila i na mogućnost da budu meta različitih oružanih grupa. Zbog toga je važno analizirati validnost etničke klasifikacije. U nastavku teksta izneću glavne nalaze za Crnu Goru, koji bi mogli biti indikativni za proveru podataka i u ostatku Jugoslavije.

Popis žrtava rata je u Crnoj Gori zabeležio 796 Muslimana, 114 Albanaca, kao i 2 pripadnika turske manjine. Da bi se proverilo da li je među ostalim žrtvama bilo pojedinaca koji bi mogli da se povežu sa muslimanskom ili albanskom zajednicom analizirana su prvenstveno lična i imena roditelja 17.052 zabeležene žrtve rata, dok su u slučajevima gde poreklo imena nije moglo sa sigurnošću da se utvrdi kao pomoćni indikatori korišćeni i ostali podaci (prezime i mesto boravka).

Osnovni nalaz je da bi na ovaj način još 1.566 žrtava rata potencijalno mogli da se klasifikuju kao pripadnici muslimanske odnosno albanske zajednice. Takva promena bi ukupan broj žrtava pripadnika muslimanske ili albanske zajednice podigla sa 912 na 2.478, odnosno njihov udeo u ukupnom broju žrtava u Crnoj Gori za gotovo deset procentnih poena, sa 4,7% na 14,5%. Ovo bi u skladu sa prethodnim objašnjenjem trebalo razumeti kao maksimalne procene brojeva članova ovih zajednica koji su obuhvaćeni popisom.

Koliko ovaj promenjeni odnos menja našu sliku o žrtvama rata? Za početak bi mogla da se uporede mesta boravka pre rata onih Muslimana i Albanaca koji su tako klasifikovani 1964. i novih podataka do kojih se dolazi analizom ličnih imena. Naselja u kojima je po popisu bilo najviše žrtava ove dve narodnosti nalaze se u opštinama Pljevlja, Rožaje i Ulcinj. Ova naselja obeležena su sivim krugovima čija je veličina srazmerna broju zabeleženih žrtava. Primetna je „belina“ u opštinama Plav, Berane i Bijelo Polje, za koje znamo da su imale veće zajednice Muslimana i Albanaca. Ova slika se upotpunjuje tek na desnoj karti, gde su plavim krugovima obeležene one žrtve koje su bile popisane kao druge narodnosti. U Bijelom Polju je takvih žrtava bilo 420, u tadašnjoj opštini Berane 123, a u Plavu 115. U opštini Pljevlja je pored 642 zabeležene muslimanske žrtve još 701 pojedinac bio popisan kao druga narodnost, iako se na osnovu analize imena može pretpostaviti da se radilo o pripadnicima islamske veroispovesti.

Ako posmatramo udeo muslimanskih i albanskih žrtava u ukupnom broju žrtava po opštinama, situacija se ovakvom revizijom podataka takođe menja. Na levoj strani prikazan je udeo žrtava po kategorizaciji iz 1964, gde su Pljevlja, Rožaje i Ulcinj jedine tri opštine sa udelom između 28% i 48%. Ni u jednoj opštini muslimanske i albanske žrtve nisu činile više od polovine ukupnog broja. Kada se saberu podaci do kojih se došlo analizom imena vidi se ne samo da su u ove tri opštine muslimanske i albanske žrtve činile između 52% i 65%, već i da se opštine Berane, Plav i Bijelo Polje takođe značajno razlikuju od ostalih, sa 10, 15, i 29 odsto ukupnog broja žrtava.

Kao što bi podatke sa popisa iz 1964. trebalo uzeti sa rezervom, isto se odnosi i na ovu novu klasifikaciju. Identifikacija na osnovu ličnih imena je možda bolji način da se dođe do broja žrtava koji su bili pripadnici ovih zajednica, ali radi se o samo još jednoj proceni, koja bi trebalo da posluži kao argument u pravcu preispitivanja podataka iz popisa, a ne kao definitivni odgovor na pitanja o žrtvama Drugog svetskog rata u Jugoslaviji. Popis daje samo delimičan odgovor, koji se ne može koristiti izolovano od drugih istorijskih izvora.

Od kada su rezultati učinjeni javnima svako od nas može da ih koristi na način koji smatra podobnim. Međutim, svaki put kada ih koristimo postajemo odgovorni i za njihovo tumačenje. Nema sumnje da je u ovom tekstu izneto dosta podataka i stavova zbog kojih bi mogli da negoduju i oni koji dovode u pitanje verodostojnost celog popisa i oni koji ne žele da se preispituju njegovi rezultati. Ali stvarnost je kompleksnija i često ne može da stane u 280 karaktera i binarni kalup istine i laži.

Popis žrtava rata trebalo bi razumeti kao jedan od najvrednijih skupova podataka o Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji, ali koji je takođe ograničen brojnim nedostacima. Rezultati su korisni, ali lako mogu da dovedu u zabludu ukoliko se ne posveti pažnja kontekstu u kom su nastali. Dobro je što je sa izveštaja o popisu žrtava rata konačno skinuta oznaka „za internu upotrebu“, ali ona je trebalo da bude trajno zamenjena oznakom „pažljivo koristiti“.

Autor je doktorand na Centralnoevropskom univerzitetu.

Peščanik.net, 14.06.2019.

Srodni link: Вељко Ђурић Мишина – Реакција