Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Istina je, Zoran Živković, kako sam kaže, nikome ne treba da dokazuje da je prava opozicija. Naprosto zato što to nije bitno. I kao prava opozicija, time što kolegama sa (prave) opozicione strane uporno postavlja pitanje šta će se raditi dan posle bojkota, on sklanja u stranu jedno mnogo važnije pitanje: šta će se raditi dan posle ukradenih izbora?

Godinu 2020. Živković vidi kao 1996. Za 2020. on nudi rešenje iz 1996. Ovako Živković: „Izborni uslovi su katastrofalni, mogu da budu nešto bolji, ali ako mi sa građanima napravimo ozbiljan front za borbu, možemo da ostvarimo ono što smo 1996: da uzmemo pet beogradskih opština, pet gradova u Srbiji, 60 poslanika u Skupštini Srbije, 20 u Vojvodini… i da nateramo Vučića da 2021. ide na predsedničke izbore, nađemo dobrog protivkandidata i pobedimo ga“.

Vučić će svakako 2021. na predsedničke izbore. Niko na to neće morati da ga tera. Da li će te izbore izgubiti zavisi upravo od toga šta će se dogoditi 2020. Ako sledimo tok misli Živkovića, moglo bi se reći da će upravo bojkot biti uvod u izborni poraz Vučića u 2021. Ali, stvar je u tome što je 2021. daleko i što je teško kalkulisati oslanjanjem na budućnost. Biće kasno kada Vučić 2021. dobije/ukrade predsedničke izbore, reći Živkoviću da mu je plan propao, jer je – recimo to tako – mleko već proliveno.

Umesto da kvaziargumente vučemo iz budućnosti, oslonimo se na ono što pouzdano znamo iz bliske prošlosti: ovaj režim će pokrasti izbore u meri u kojoj mu to odgovara. Živković pak kaže, hajde da spremimo „20.000 kontrolora, dovoljan broj dobrih protivkandidata, programe“, i da onda osvojimo „pet beogradskih opština, pet gradova u Srbiji, 60 poslanika u Skupštini Srbije, 20 u Vojvodini“. To je za Živkovića mera uspeha, krajnji domet do koga, po njegovom mišljenju, može da dobaci opozicija u 2020.

Neka čitalac sada zamisli da je Vučić. Spram sebe ima opoziciju koja mu pravi problem s bojkotom i izmicanjem legitimacijskog tla pod nogama. I onda mu ista ta opozicija izađe sa ponudom: „pet beogradskih opština, pet gradova u Srbiji, 60 poslanika u Skupštini Srbije, 20 u Vojvodini“, za to što ćemo ti izlaskom na izbore dati legitimitet. Da li bi čitalac, na mestu Vučića, tu ponudu prihvatio. Iz ugla Vučića, opozicija mu nudi dvotrećinsku većinu u parlamentu (dakle potpuno odrešene zakonodavne i ustavotvorne ruke), a za uzvrat traži nešto gradova i opština u Beogradu. Da li bi čitalac, sa mesta Vučića, to dao opoziciji?

Da je Vučić razumna osoba, on bi morao videti da je to dobra pogodba. Kupio bi legitimitet i dvotrećinsku većinu u parlamentu za nešto opština i gradova. Ali, treba sumnjati u Vučićevu razboritost. Kao i u njegovu reč. On bi mogao reći – važi, dobićete to, izvesti opoziciju na izbore, i onda im dati manje nego što je tražila. Jer je reč upravo u tome: ovaj režim ima apsolutnu kontrolu nad izbornim procesom i to nikakvih 20.000 kontrolora ne može da promeni. Šta god da opozicija dobije na izbornim mestima, na kraju će se to prepraviti u rezultat koji odgovara svojevolji režima.

Šta će Živković uraditi ako se to desi – to je pravo pitanje. Pretpostavljam, sve isto što se sada predlaže za dan posle bojkota. Samo što će u tu priču ući ne kao odlučni političar u oštrom sukobu sa korumpiranim režimom, sukobu dakle otelovljenom u bojkotu i uskraćivanju opozicionog legitimacijskog pristanka na režim, već kao malo dete koje ide uokolo i viče – prevaren sam.

Velike su razlike između 1996. i 2020. Pre dve i po decenije, opozicija nije stajala sama nasuprot ondašnjem režimu, kao što danas praktično stoji sama spram ovog režima. Asocijaciji slobodnih gradova, na čijem je čelu bio, ako se dobro sećam, baš Živković, na raspolaganju su bili resursi koji danas ne bi bili dostupni vlastima u 5 beogradskih opština i 5 gradova. Srbija je danas manje decentralizovana nego što je to bila 1996. Opozicija je onda mogla da računa i na ozbiljnu pomoć i pritisak na režim spolja, što je danas nezamislivo.

Ovaj režim pak nije po svemu isti onaj stari režim. Koliko god se ograđivao od „žutih“, ovaj režim je praktično sastavljen od njih. Ceo drugi ešalon ondašnjih „žutih“ je prvi ešalon današnjeg režima. Sve što Živković zna o 1996. znaju i „žuti“ u redovima režima. Stoga je njegova ponuda režimu krajnje povoljna, ali ni takvu, povoljnu, ovaj režim je ne mora prihvatiti. To što opozicija još nema 20.000 kontrolora, nego tek treba da ih stvori, mnogo govori o njenim pregovaračkim kapacitetima. Ali, da ponovimo, sve i da ih ima, oni ne mogu garantovati da će se poštovati glasovi iz kutija, ili unapred sklopljeni dogovor, svejedno.

Svaka instanca u izbornom procesu iznad kontrole izbora na biračkim mestima, apsolutno je u rukama režima. I tu će se oblikovati rezultati izbora. Opozicija naprosto mora izaći iz tog vrzinog kola, a jedini način da to uradi je bojkot. Upravo je bojkot otvaranje šanse da se nešto uradi na predsedničkim izborima u 2021. Živković kaže, šta će nam stranke ako hoćemo bojkot. I dodaje, ako Nova stranka odluči da bojkotuje izbore, onda treba da se ugasi. To nije tačno, bojkot nije kraj sveta, bojkot je prvi korak ka vraćanju smisla postojanju stranaka u Srbiji. Važi upravo obrnuto, ako bi ovoj opoziciji bio uspeh dvotrećinska režimska većina u parlamentu i nešto osvojenih beogradskih opština i gradova u Srbiji, onda zaista neka se ugasi.

Peščanik.net, 20.12.2019.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)