Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Pravosuđe po meri deteta je standard kojem, makar na papiru, Srbija teži duže od jedne decenije. Država Srbija u svim svojim izveštajima navodi kako se preduzimaju mere kojima se unapređuje zaštita dece, dok se u realnosti te aktivnosti i mere sprovode projektno i ograničenog su trajanja.

Čitajući tekstove i komentare koje je na društvenim mrežama izazvalo saopštenje Autonomnog ženskog centra povodom presude Apelacionog suda u Beogradu, kao i tekst Nepoznavanje prava, stiče se utisak zanemarivanja fokusa na ono na šta je Autonomni ženski centar hteo da ukaže – a to je da su svi učesnici u ovom krivičnom postupku prekršili ne samo prava deteta koja su garantovana ratifikovanim međunarodnim konvencijama, već i prava koja su propisana zakonima Srbije. Hteli smo i da ukažemo da ovo kršenje prava nije nešto što se desilo samo sada, u ovom krivičnom postupku, već da postoji decenijsko sistematsko kršenje prava dece u krivičnim postupcima o kojima Autonomni ženski centar svedoči i o kojima izveštava, pri čemu niko, ni veštaci, ni advokati, ni tužioci, a na kraju ni sudije ne odgovaraju za svoja postupanja kojima krše prava deteta.

Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica (tzv. Zakon o maloletnicima), koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, sadrži mali broj odredbi koje se tiču zaštite maloletnih lica kao žrtava/oštećenih, i to prvenstveno kada se radi o 27 taksativno nabrojanih krivičnih dela, a izuzetno i u drugim krivičnim delima ako javni tužilac oceni da je to potrebno radi posebne zaštite ličnosti maloletnih lica kao oštećenih u krivičnom postupku. Maloletnim oštećenima u krivičnom postupku mora biti postavljen punomoćnik – advokat po službenoj dužnosti od prvog saslušanja osumnjičenog; oni se ne smeju, osim izuzetno, saslušavati više od dva puta u prisustvu psihologa i mogu biti saslušana upotrebom tehničkih sredstava za prenos slike i zvuka. Takođe je propisano da je krivični postupak u tim slučajevima hitan i da svi učesnici u postupku moraju steći posebna znanja iz oblasti prava deteta i krivičnopravne zaštite maloletnih lica.

Sticanje posebnih znanja vezano za primenu Zakona o maloletnicima od strane advokata je od samog početka primene zakona bilo loše organizovano. Autorka ovog teksta je još januara 2007. uputila dopis tadašnjem Pravosudnom centru za obuku i stručno usavršavanje ukazujući na činjenicu da je predavač na obuci koja je za advokate bila organizovana krajem 2006, u delu koji se odnosio na prava maloletnih oštećenih, iznosio svoje lične stavove i neslaganja sa odredbama ovog, ali i drugih zakona kojima se od nasilja štite žene i deca. Nažalost, iznošenje ličnih stavova od strane predavača se nastavilo svih ovih godina, u šta se autorka teksta uverila kada je 2013. odlučila da ponovo prisustvuje istoj edukaciji namenjenoj advokatima. Uočena pozitivna promena je bila u reakciji jednog broja advokata koji su se u mnogo manjoj meri nego 2006. smejali i pridruživali diskriminišućim i mizoginim ličnim stavovima predavača.

Podaci istraživanja pod nazivom Krivičnopravni odgovor na nasilje u porodici u Vojvodini koje je bilo sprovedeno 2010. ukazali su na manjkavosti u primeni odredbi Zakona o maloletnicima, prvenstveno u pogledu nepostavljanja punomoćnika maloletnim oštećenima, saslušanja pred sudom bez prisustva psihologa i direktno pred optuženim. Kao najučestalija olakšavajuća okolnost koju su sudije navodile u slučajevima u kojima je nasilje vršeno direktno prema deci bilo je roditeljstvo okrivljenog, dok ni u jednom slučaju nije bila navedena otežavajuća okolnost, čak ni u slučaju u kome je maloletna oštećena više puta pokušala da izvrši samoubistvo nakon surovih batina od strane oca. Sud je u obrazloženju uslovne osude u tom slučaju kao olakšavajuće okolnosti naveo složene imovinske prilike i složene zdravstvene prilike okrivljenog (boluje od astme i pod stalnom je lekarskom terapijom) i činjenicu da je neosuđivan.

I Apelacioni sud u Beogradu u slučaju na koji je reagovano navodi niz okolnosti u vezi sa učiniocem krivičnog dela koje ga oslobađaju odgovornosti (objektivne i subjektivne) i poklanja veru njegovim navodima, iako u krivičnom postupku jedino okrivljeni nije dužan da govori istinu (zakon ne propisuje da je dužan da govori istinu i isti se ne upozorava da je davanje lažnog iskaza krivično delo). Posebno je sporno opravdavanje učinioca, odnosno dokazivanje njegove pravne zablude pozivanjem na postojanje štetnih praksi – u ovom slučaju ugovorenih i ranih brakova romskih devojčica, u okolnostima u kojima se stupanje u rane seksualne odnose i (van)bračne zajednice ne odnosi na učinioca, već na dete žrtvu. Sva istraživanja i iskustva organizacija koje pružaju pomoć Romkinjama govore o tome da rano stupanje u (van)bračne zajednice i rađanje dece dok su one i same deca, nije nastalo kao posledica njihove slobodno izražene volje. Sud olako prelazi preko okolnosti da je protiv ovog učinioca vođen postupak za teži oblik krivičnog dela obljuba sa detetom, jer je seksualni odnos rezultirao trudnoćom pre njene 14 godine, i izbegava da navede da nastavljanjem da živi u zajednici sa maloletnom oštećenom, okrivljeni čini novo krivično delo – vanbračna zajednica sa maloletnikom.

Tokom 2013/14. Centar za prava deteta je sproveo istraživanje pod nazivom „Kako do pravosuđa po meri deteta – zaštita dece žrtava u krivičnim postupcima i stanje u praksi u Republici Srbiji“. Podaci tog istraživanja su takođe pokazali da postupci u kojima su maloletna lica oštećeni nisu hitni, da im se ponekad ne postavlja punomoćnik po službenoj dužnosti ili se postavlja u različitim fazama krivičnog postupka, da se ne isključuje javnost sa suđenja, da se niko ne bavi pitanjem zaštite i bezbednosti deteta i porodice, da se maloletno lice kao oštećeni ne informiše uopšte ili dovoljno o svojim pravima i da se saslušava u sudnici, pred okrivljenim. U istraživanju je naveden i primer nesavesnog rada postavljenog punomoćnika maloletnih oštećenih koji je izjavio da želi da ostane neutralan u ovom postupku i da ostavi sudu na ocenu da li u radnjama okrivljenih ima elemenata krivičnog dela ili ne, a iz razloga što nije uspeo da stupi u razgovor sa maloletnim oštećenima.

Kao i u slučaju na koji je Autonomni ženski centar reagovao, iz obrazloženja presude Apelacionog suda se ne može zaključiti da je punomoćnik maloletne oštećene stupio u kontakt sa oštećenom i da je na bilo koji način osporavao nalaz veštaka i navode branioca okrivljenog. Apelacioni sud je bio u obavezi da, kao što je navodio argumente odbrane, navede i argumente punomoćnika maloletne oštećene, odnosno da navede da li se isti eventualno, ako ništa drugo, pridružio navodima tužilaštva. Autonomni ženski centar se godinama unazad zalaže za formiranje posebne liste senzibilisanih i edukovanih advokata koji će zastupati samo maloletne oštećene, kako se ne bi desilo da se lični stavovi i uverenja branioca, veštaka, sudije, roditelja i punomoćnika maloletnog oštećenog podudaraju na štetu deteta žrtve.

Najveća kršenja prava dece na zaštitu u Srbiji se tiču upravo sumnje na seksualnu zloupotrebu i seksualno zlostavljanje, jer se detaljni iskazi dece uzimaju prvo u policiji, zatim u prostorijama organa starateljstva (ili obratno) i prilikom lekarskog pregleda. Sve te izjave nemaju snagu dokaza u krivičnom postupku i ni na jednom od tih mesta se iskaz deteta ne snima. Tokom dve godine sprovođenja projekta „Unapređenje prava deteta kroz jačanje sistema pravosuđa i socijalne zaštite u Srbiji“, koji je finansirala Evropska unija, a sprovodio UNICEF u partnerstvu sa Ministarstvom pravde i Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, bile su formirane četiri jedinice za podršku deci u krivičnom postupku. I dok su pojedine, senzibilisane tužiteljke odmah iskoristile mogućnost snimanja iskaza deteta u tzv. skrin sobi, uz pomoć edukovanih stručnjakinja i uz poštovanje svih odredbi zakona, kako bi sprečile da dođe do sekundarne traumatizacije deteta u krivičnom postupku, susrele su se, nažalost, sa sudijama koje su osporavale na taj način dat iskaz deteta i odbijale da snimak prihvate kao dokaz.

Okončanjem projekta i ove jedinice su prestale sa radom, jer ih nadležna ministarstva nisu prepoznala kao uslugu bez koje Zakon o maloletnicima ne može da se primenjuje u delu saslušanja maloletnih oštećenih upotrebom tehničkih sredstava za prenos slike i zvuka pred osnovnim tužilaštvima i sudovima. U nekim višim sudovima u Srbiji su pre par godina osposobljene posebne prostorije za saslušanje posebno osetljivih svedoka i oštećenih, u koje spadaju i deca žrtve. Međutim, procedure za korišćenje tih prostorija i u postupcima koji se vode pred osnovnim sudovima i tužilaštvima su toliko komplikovane, da senzibilisane sudije i tužioci odustaju od podnošenja molbi višim sudovima da se to omogući. Autorka nema informaciju o tome da li ovakve prostorije postoje u zgradama Apelacionih sudova u Srbiji. Iz obrazloženja presude Apelacionog suda u Beogradu se nije moglo sa sigurnošću ustanoviti da li je maloletna oštećena davala svoj iskaz u ovom postupku, i ako jeste, na koji način je ta dokazna radnja bila sprovedena.

Kao što se vidi i u slučaju Apelacionog suda u Beogradu, uloga sudskih veštaka u postupcima u kojima su maloletna lica oštećena je presudna i pokazuje svu slabost sistema. Ukoliko osumnjičeni nije pritvoren, prođe par meseci do godinu i više dana pre određivanja veštačenja maloletnog oštećenog na okolnost sposobnosti da svedoči u postupku, odnosno veštačenja na okolnosti prijavljenog događaja. Zbog nenavođenja datuma kada je sporno veštačenje duševne zrelosti maloletne oštećene izvršeno, nije se moglo ustanoviti da li je ono procenjeno odmah nakon pokretanja krivičnog postupka dok maloletna oštećena još uvek nije bila napunila 14 godina ili kasnije, nakon njenog porođaja i naglog odrastanja.

Iskustvo klijentkinja Autonomnog ženskog centra kojima je pružana pomoć i podrška u slučajevima prijave sumnje na seksualno zlostavljanje dece pokazuje da se veštačenja rade i nakon dve do tri godine od prijave sumnje, da isti veštak/ci veštače sve članove porodice (kao u spornom slučaju), bez obzira na uzrast (od dece do starih), te da veštaci često nalaze veliki broj opravdanja za odrasle osumnjičene i prihvataju njihove racionalizacije određenih događaja tvrdeći, nakon proteka toliko vremena, da nema dokaza da se delo desilo ili da je uticano na iskaze dece.

U slučaju Apelacionog suda u Beogradu na koji je reagovano, da veštak nije napisao da je maloletna oštećena u vreme izvršenja krivičnog dela dostigla zrelost deteta od 14 godina za stupanje u seksualne odnose (koja nije isto što i zrelost za rađanje i brigu o detetu, prim. autorke), kao i da se okrivljeni kulturološki ponašao kao većina pripadnika njegove zajednice, te procenjen kao skromnog fonda znanja za kalendarski uzrast i stepena formalno dostignute edukacije, Apelacioni sud u Beogradu bi teško mogao da zaključi da je okrivljeni postupao u neotklonjivoj pravnoj zabludi. U ovom slučaju su se lični stavovi i uverenja sudija Apelacionog suda u Beogradu i veštaka podudarili, za razliku od sudija Višeg suda u Pančevu koji su naveli da se etničko-kulturološke specifičnosti romske nacionalne manjine ne mogu uzeti kao osnov koji isključuje protivpravnost.

Javni tužioci nisu izuzeti od kršenja prava deteta u krivičnim postupcima, koje se najčešće ogleda u nepostavljanju punomoćnika, ali i u protivljenju da se izvedu dokazi koje predlaže punomoćnik maloletnog oštećenog a kojima se osporavaju navodi odbrane. Kršenja se zapažaju i u postupanju viših tužilaštava u Srbiji koja odbijaju da sprovode istragu i krivično gone za dva ili više krivičnih dela ukoliko se među tim delima nalaze i ona iz nadležnosti osnovnog tužilaštva, iako zakon propisuje jedinstveno vođenje postupka u takvim slučajevima. I umesto da se vodi objedinjeni postupak za krivična dela u kojima je reč o istom okrivljenom, istom maloletnom oštećenom i istom činjeničnom opisu, viša tužilaštva postupaju tako što „cepaju“ krivičnu prijavu, zadržavaju delo/a iz njihove nadležnosti, a „ostatak“ prijave upućuju osnovnim tužilaštvima, koji onda ponovo, ispočetka, saslušavaju maloletne oštećene. Ako napravimo paralelu sa slučajem koji je došao pred Apelacioni sud u Beogradu, autorka nema informaciju o tome da je učinilac gonjen ili se goni i za krivično delo vanbračna zajednica sa maloletnikom pred osnovnim tužilaštvom/sudom. Možemo se samo pitati da je prijava za ova dva dela bila objedinjena, da li bi Apelacioni sud u Beogradu ostao na istom pravnom stanovištu.

I dok retki pojedinci, organizacije i ustanove čine napore kako bi se unapredila primena postojećih zakona radi efikasnije zaštite dece, Ministarstvo pravde je decembra 2015. u skladu sa Akcionim planom za Poglavlje 23 predstavilo predlog novog Zakona o maloletnicima koji je predviđao smanjenje nivoa dostignutih prava dece na zaštitu u krivičnim postupcima. Autonomni ženski centar je u toku javne rasprave poslao svoje komentare, upozoravajući i na to da smanjivanje dostignutog nivoa prava nije u skladu ni sa Direktivom EU 2012/29/EU o uspostavljanju minimalnih standarda o pravima, podršci i zaštiti žrtava kriminaliteta sa kojom Srbija treba da uskladi svoje zakone pre pristupanja Evropskoj uniji.

Radna grupa nikada nije objavila izveštaj o rezultatima javne rasprave, a Ministarstvo pravde je, u nacrtu revidiranog Akcionog plana za Poglavlje 23 pomerilo rok za usvajanje izmena i dopuna Zakona o maloletnicima za IV kvartal 2019, ali samo u pogledu unapređenja prava maloletnika kao učinilaca krivičnih dela. Da se za sve žrtve krivičnih dela u Srbiji, dece i odraslih neće još dugo ništa promeniti, kada su u pitanju izmene zakona, takođe govori i namera Ministarstva pravde da izmeni odredbe Zakonika o krivičnom postupku samo u delu prava osumnjičenih (aktivnost 3.7.1.9). Prava oštećenih će, nažalost, prvo morati da sačekaju usvajanje Nacionalne strategije za unapređenje prava žrtava i svedoka sa pratećim Akcionim planom.

Iako smo svi, kao društvo, izneverili sve devojčice koje nisu imale mogućnost izbora u pogledu ranog stupanja u polne odnose i ranog zasnivanja zajednice života, kao što smo izneverili i ovu romsku devojčicu, iskreno se nadam da je saopštenje Autonomnog ženskog centra informisalo građane Srbije koji eventualno do sada nisu bili dužni i nisu mogli da znaju da su seksualni odnos sa licem mlađim od 14 godina i vanbračna zajednica sa maloletnikom krivična dela, i da argument o nepoznavanju prava više nikada, ni u jednoj sudskoj odluci, neće biti iskorišćen kao opravdanje bilo kog krivičnog dela učinjenog prema ženama i deci.

Autorka je advokatica i članica Autonomnog ženskog centra.

Peščanik.net, 26.09.2019.