Danas se riječ tolerancija tako često veže za činjenicu da li nečiji vjerski poglavar na glavi nosi kamilavku, ahmediju, jarmulku ili je taj, ne daj bože, nepostojeći pa ispada da na svijetu ostaje malo prostora za druge vrste (ne)tolerancije. Što, naravno, nije tačno, jer je nevjerovatan spisak stvari radi kojih su ljudi u stanju da jedni drugima razbiju glavu, od daljinskog za televizor pa do najdaljih aluzija na alternativnu seksualnu orijentaciju. Koliko mi je poznato, još se niko nije tukao zbog referenduma o EU, ali one koji su skeptični – barem sudeći po Predsjedniku Evropske unije – ne bismo trebali tolerisati.

Ovih je dana, dakle, u medijsku sferu uvedena fraza – novi evroskepticizam, i to od strane Predsjednika EU Hermana van Rompeja. Ovaj čovjek koji izgleda kao učitelj iz animiranog spota Pink Floyda o pogubnosti obrazovanja i kontrole, to je izrekao u svom govoru na godišnjicu pada Berlinskog zida. Po njegovim riječima, evroskepticizam je, „najveća opasnost za mir“, naročito pogubna jer se „širi cijelim kontinentom.“ I još upozorava da se svi zajedno moramo boriti protiv „novog evroskepticizma.“

Rompej ovaj fenomen poistovjećuje sa strahom koji je „najveći neprijatelj današnje Evrope“ (?!) prvenstveno zato jer evroskepticizam na kraju može dovesti, ni više ni manje nego, do rata. Sve ostalo stoji, da je „vrijeme homogenih nacija završeno“, da je laž da malecka zemlja sama može da „opstane u globalizovanom svijetu“, da nacionalizam ne valja i slično, to nam je nažalost sve iskustveno poznato.

Na kraju potencijalni Predsjednik svih Južnih Slavena iznosi brutalnu i skoro matematički preciznu šemu u kojoj tvrdi da ovaj zloglasni evroskepticizam proizvodi „strah koji vodi u egoizam, egoizam vodi u nacionalizam, a nacionalizam u rat.“ Otkud sad to?

Osim što je ironično upozoravati na strah od bilo čega, jer i samo upozorenje potencijalno doprinosi toj istoj atmosferi (kao u slučaju terorizma), dobro je znati da u repertoaru strahova i fobija sad postoji i strah od skepticizma (i da je on globalna pojava). Znači, moramo se suočiti s tim da negdje, daleko od svijeta koji liči na film Trumanov šou, možda postoje neprilagođene formacije koje se sastaju po memljivim podrumima u kojima nemaju ni bežični internet ni klima-uređaj i – sumnjaju. Sumnjaju u trenutno najpoželjnije civilizacijske tvorevine: kao prvo Evropsku uniju, u fejsbuk, koka-kolu Zero, udaranje virtuelnim teniskim reketima, knjige na ekranu, ljudska prava Paje Patka u Diznilendu, i u maniru detektiva Holmsa preispituju štokholmski komitet za Nobela.

Istina, dojmovi H. von Rompeja o porastu skepse među potencijalnim stanovnicima Evropske unije nisu neutemeljeni. Sudeći po nedavnom Galupovom istraživanju provedenom na području Zapadnog Balkana, u Srbiji samo 44% ispitanih smatra da je članstvo u EU dobra stvar, dok su u Hrvatskoj i BiH kao u rijetko čemu, na istom, samo 25% njih članstvo u EU vidi kao nešto dobro. U ove dvije zemlje je također 38% onih za koje je članstvo u EU ni loše ni dobro, dok je u Srbiji 35% neodlučnih. Kako se ističe u ovom minority reportu, što je neka država dalje od ulaska u EU entuzijazam je veći (kao u slučaju Kosova, Albanije, Makedonije i Crne Gore), dok sa porastom šansi za priključenje ovoj zajednici narod postaje skeptičan i sumnjičav.

Skepsa ovdje, dakle, nije nimalo ornamentalne prirode. Ali, da li je ta misteriozna pojava, bila ona novijeg ili starijeg datuma, stvarno tako pogubna? Iz perspektive istorije filozofije, skepticizam nikad nije bio na cijeni jer su starogrčki skeptici isticali relativnost znanja i nemogućnost da se bilo šta zna pouzdano. Drugim riječima, zašto bi se zamarali oko budućnosti kad je ona ionako neizvjesna? Skeptici, piše Bertrand Rasel, ni za med nisu mogli reći da je sladak, mogli su samo da garantuju da on izgleda sladak. (Mada, lako je za primjer uzeti med; šta je sa smeđim šećerom za koji neki krajnje razumni ljudi tvrde da ga farbaju?)

Britanski filozof i matematičar Bertrand Rasel koji je sebe smatrao autentičnim skeptikom se vjerovatno ne bi složio sa Rompejom. Iako je bio svjestan da je skepticizam sredstvo za postizanje unutrašnjeg mira a ne društvenih promjena i da se na ljudski rod ne može utjecati putem razuma, ovom je književnom nobelovcu također bilo stalo do toga da demonstrira da skepticizam i vjera u napredak ne moraju biti kategorije koje isključuju jedna drugu. Naprotiv.

Istina, ni Raselovi životni izbori nisu uvijek bili najsretniji (privatni život mu je nerijetko imao preokrete u stilu turske sapunice 1001 noć), ali je čovjek bar pokušavao da skrene pažnju na to da bismo morali biti spremni da prihvatimo promjenljivost vlastitih uvjerenja. Ipak, on je bio mala maca što se tiče skepticizma u odnosu na svog prijatelja Džozefa Konrada, kojem se toliko divio da je sinu dao ime po njemu. Ovaj autor poljskog porijekla i hardkor skeptični fatalista, o ljudskom je rodu imao takvo mišljenje da je njegov razvoj upoređivao, nipošto sa veličanstvenim letom orla, već sa smiješnim i ružnim zvrndanjem pčele. Ali valjda je i zato imao razlog jer je veliki dio svog života proveo ploveći po morima gdje se kao Sindbad nagledao svega.

Ali, prije nego što se pomirimo s tim da smo muhe zunzare, vrijedi podsjetiti da skepsa ipak može da pomogne razbijanju mitova koji se koriste u cilju dobijanja ratova. Ovo danas zvuči ponešto utopijski, ali po Raselu jedino velika doza skepse može potrgati velove koji nam skrivaju istinu. On je primijetio da i u njegovo doba ljudi mrze skeptike daleko više od onih ljudi koji su u svojim stavovima (samo) strastveni. Međutim, iako strast ukazuje na odsustvo racionalnog prosuđivanja, stavovi u politici i religiji se oduvijek izražavaju upravo uz velike količine strasti.

Dakle, postoji ipak mogućnost da skepticizam, bio on evropski ili neki drugi, ne mora nužno da proizvede strah koji – kako je Rompej već uklopio te babuške – vodi u egoizam pa u nacionalizam i na kraju u rat.

Naravno da razumnoj osobi ne ide u prilog da ostavlja barem i malu mogućnost da (evropski) med nije sladak, ali i to je valjda neka tolerancija. Naravno, đavolji advokat uvijek može reći da je Rasel imao aristokratsku titulu a da je Konrad bio ludi Poljak i da danas stvarno ne znamo kakav je med koji jedemo (na jednom sajmu meda trgovac mi se žalio da umjesto saća u tegle guraju oblande). Isto tako, moglo bi se reći da je skepticizam u pogledu EU prevaziđen još u doba kad je Toto Kutunjo pjevao o ujedinjenoj Evropi. I pobijedio.

Međutim, ako je suditi po ovde odabranim pjesmama nekoliko regionalnih bendova, skepsa spram Evrope, odnosno, Zapada nimalo nije novijeg datuma. Za Grupu Jinx iz Hrvatske, taj je Zapad u pjesmi iz 2007 (Na Zapadu) poligon za sveopštu zbunjenost:

Sve, sve, zaboravi sve, pljuni laž progutaj poruke
Jutro briše tragove, ni’ko ništa ne razumije

Na Zapadu, na Zapadu

Loš dan za karavan, opet gubimo ljude, neka bude kako bude
Na Zapadu, na Zapadu, naši redovi su već u napadu

Moguće da bi ova pjesma koja se poigrava s ratnom terminologijom (gubimo ljude, redovi u napadu), zvučala još zlokobnije da nije veselog refrena u stilu dječjeg hora i krajnje ironičnog spota. Iako se, barem formalno, radi na tome da se ostvari san Tota Kutunja, upravo se ovoga i boje ksenofobične zemlje članice EU, da naši redovi stvarno ne počnu da napadaju. A to bi bilo baš nezgodno. Dašak Konradovog fatalizma imamo u (narednom) stihu u kojem se kaže Bilo je da bilo je gore. To u biti predstavlja odgovor na pitanje šta će se desiti ako tako priželjikivana unija, barem što se tiče onih za koje je članstvo u EU dobra stvar, ne ispuni naša očekivanja? Pa, ništa. Kako je bilo, teško da može biti gore. Konačno, ova mi se pjesma čini sasvim u duhu novog skepticizma i nadam se da se neće naći na listi zabranjenih pjesama kao svojevremeno ostvarenja Merilin Mensona.

Zapad, ili barem pokušaj odlaska na Zapad je iz perspektive benda Letu Štuke (BiH), odnosno, pjesme Kao na Zapad (2005) krajnje crn:

Prođi pokraj ogledala
sve su duše još uvijek tu
sve se djevojke spremaju da čekaju
još jedan poziv u rat

Kao na zapad
kao da idemo na zapad

Opet pred mojim oknima
govore samo o kolonama
sve se djevojke spremaju i čekaju
i podvezicama mašu

U BiH će oko katoličkog Božića nastupiti bezvizni režim, no ovaj stih u kojem djevojke pričaju samo o kolonama ostaje kao jedan od podsjetnika na kolone, tj. redove pred stranim ambasadama u periodu nakon rata. Redovi u ratu su, međutim, bili sasvim druge prirode i nesumnjivo jedna od njegovih amblemskih slika. A slika u kojoj djevojke mašu tako dekadentnim asesoarima kao što su karakteristične svadbene lastike nas vraća na stereotip po kojem će žene napraviti sve ne bi li došle do onoga što žele.

Ipak, zanimljiv je odabir riječi okno, jer se obično za rudarsku jamu kaže okno. Međutim, ni to nije jednoznačno: iz okna se, istina, mnogi nisu vratili, ali neki su dole ostali i po nekoliko sedmica i kad su konačno izašli, dočekale su ih kamere i postali su slavni.

Lirski narator iz pjesme Rakija (2009) benda Sars iz Srbije je poduzetniji. On se mrtav pijan i na ljude ljut otisnuo upravo na mitski Zapad. Dakle, otišao daleko od kuće ali, malo je nezgodno jer tamo nema radže vruće. Pa kaže dalje naš gastarbajter:

Na zapadu sva su burad prazna
bez rakije najgora je kazna
volim, volim, volim, volim da je pijem
nađite je, sve ću, sve ću da vas bijem

aba svetu sva njegova blaga
kad on ne zna gde je meni draga
vina slatka i pomalo pitka
nigde nema takvoga napitka

Teško da ijedno poređenje Zapada i matične zemlje može proći bez isticanja uloge koju u ondašnjem društvu imaju poroci kao što su duvan, kafa i alkohol. Ovo prvo se na sve načine pokušava iskorijeniti, drugo se svodi na bolne instant varijacije, dok je čak i Goran Bregović u svojim recentnijim ostvarenjima suptilno naznačio razliku između alkohola i šljivovice. Jer, kako piše Mišel Onfre, rakija je sumnjivija od drugih alkoholnih pića jer daje brze i pouzdane efekte. Ako uzmemo u obzir da Balkanci – što u popularnoj literaturi što u stvarnosti – stranim autoritetima znaju biti sumnjivi, posebno kad nose kožne jakne i ne govore jezik zemlje u koju se se uselili, šta onda očekivati od njihovog pića. Međutim, iako su ova pjesma i spot grupe Sars kemp, ozbiljna je stvar rakiju izjednačiti sa dragom. Sva sreća pa je rakija ženskog roda.

Skeptici možda jesu killjoy, smarači koji cinično gledaju na šengenski entuzijazam i proevropske tendencije, neprilagođeni autsajderi kojima su potrebne razne pomoćne konstrukcije da bi preživjeli, analogni ljudi u digitalnom svijetu koji su odavno izvrnuli sijalice iznad ogledala i uopšte oni koji usljed istorijskih neprilika više ni u šta nisu sigurni pa čak ni u to da je med sladak.

Ipak, kad najviše rangirana osobe u hijerarhiji EU skepticizam proglasi opasnošću koja može dovesti do nekakvog rata, onda to ima elemente dvosmislenih parola i sofizama iz Orvelove 1984. Vrijedi se stoga prisjetiti da su u Francuskoj bordele nazivali ’kućama tolerancije’, što je sugerisalo, kako piše poljski filozof Lešek Kolakovski, da je u pitanju loša institucija ali da je iz mnogih razloga bolje da je ima nego da je nema.

Skepticizam nije prostitucija, nije čak ni institucija i stoga jeste čudno što je Rompej tako istupio (iako se u biti nadam da se nekome ko sastavlja govore evroskepticizam učinio zgodnom frazom). Jer skeptici ne prijete ni javnim okupljanjima, ni bombaškim napadima niti bilo kojim drugim oblicima gerilskih aktivnosti. Skeptici samo sumnjaju, odnosno dovode u pitanje određenu političku organizaciju i u tome je čitava poenta. Ne namjeravam da ovom prilikom povlačim paralele između svih onih koji su sumnjali i zbog toga neslavno završili, ali ako se pod okriljem demokratije može tolerisati gomila alternativnih ljudskih adeta, bez obzira kako oni čudni i drugačiji bili, zašto ne i evroskepticizam?

 
Peščanik.net, 19.11.2010.

Leave a Reply