Krugman se u skorašnjem napisu čudi što je napuštanje evra nepopularno i u zemljama kao što su Grčka ili Kipar, jer bi mogle mnogo bolje da se nose sa krizom ako bi imale sopstveni novac. Zaista, u čemu je privlačnost evra? Ili, uostalom, Evropske unije?

U petoj godini krize, broj članica evropske monetarne unije se povećao sa pristupanjem Estonije, a na red čekaju Letonija i Litvanija. Takođe, zemlje koje su se oslanjale na evro, preko fiksnog kursa, nisu promenile režim, a Švajcarska je čak, privremeno, fiksirala kurs svog novca za evro. Uz to, pre godinu dana, i sve do prošlog septembra, rastao je rizik raspada evropske monetarne unije, ali je taj proces zaustavljen intervencijom Evropske centralne banke. U isto vreme, nagađalo se o više načina na koji će se okončati postojanje Evropske unije, dok to sada u vreme kiparske krize nije dominantna tema. Čini se da je preovladala volja da se postojeći oblici integracije sačuvaju, a Hrvatska će pristupanjem povećati broj članica. Trenutno, pregovori o članstvu se vode sa Islandom i Crnom Gorom.

To ne znači da će se Evropska unija i njen zajednički novac održati. Pre krize je izgledalo jasno šta je konačni cilj, mada je posle neuspeha sa usvajanjem zajedničkog ustava postalo nejasno kako će se do njega stiči. Taj cilj je bio neka vrsta federacije ili političkog saveza sa podeljenom suverenošću i demokratskom legitimnošću. U to bi se uklopila i monetarna unija i određeni oblik fiskalne unije. Ovo poslednje, fiskalna unija, je zapravo ključni kamen spoticanja. Jer podrazumeva zajedničku fiskalnu odgovornost, a na to poreski obveznici u većini zemalja članica nisu spremni. No, onda, može da se pita, zašto se svejedno ostaje u monetarnoj i Evropskoj uniji?

Jedan način da se dođe do odgovora, kada je reč o monetarnoj uniji, jeste da se razmotri zašto se u mnogim zemljama izvan evropske monetarne unije štedi u evrima, a ne na primer u dinarima, kunama ili uopšte u sopstvenom novcu. Razlog je u osiguranju od inflacije. U zemljama kao što je Srbija, to je zato što su fiskalne vlasti naviknute na inflatorno finansiranje, a centralna banka je spremna da monetarnu politiku prilagodi tom cilju. U zemljama u kojima je stopa inflacije niska, štednja u evrima služi da značajno poskupi eventualnu nameru centralne banke da fiskalnim vlastima pomogne devalvacijom i bržom inflacijom.

Dakle, privlačnost evra kao sredstva štednje jeste u tome što ograničava fiskalnu i monetarnu suverenost. Uz to, u meri u kojoj je ta evroizacija uspešna, dakle zaista stabilizuje fiskalnu i monetarnu politiku, zaduživanje u evrima bi trebalo da bude jeftinije nego u sopstvenom novcu. Što bi, u načelu, trebalo da podstakne potrošnju i ulaganja. Ovo poslednje, doduše, samo ukoliko su preostali instrumenti privredne politike usaglašeni sa održivošću makroekonomske stabilnosti. To se uglavnom svodi na kretanja u spoljnoj razmeni i na rast stranog duga, no to je druga tema.[1]

Da li je ovaj razlog obezbeđenja od inflatornog poreza dovoljan da se privlačnost evra održi i u finansijskim krizama, kao što su ove kroz koje sada prolaze, primera radi, Grčka i Kipar (ali i druge zemlje članice i nečlanice evropske monetarne unije)? To u ne maloj meri zavisi od ponašanja Evropske centralne banke. U prvoj polovini prošle godine značajno su bile porasle kamate na zaduživanje u mnogim zemljama koje koriste evro, bilo kao svoj novac ili kroz evroizaciju finansijskih obaveza. Tada su se razlike između, recimo, kamatne stope na grčke ili kiparske dugove i one na nemačke ili austrijske dugove mogle tumačiti kao očekivane devalvacije drahme ili kiparske funte ukoliko bi bili ponovo uvedeni. Naravno, stvarna devalvacija bi bila značajano veća, a to znači takođe i inflacija koja bi usledila. Makroekonomski posmatrano, to bi moglo, kako kaže Krugman, da bude povoljno po privredni oporavak, jer bi se povećao izvoz i eventualno i ulaganja u proizvodnju za izvoz, ali bi gubitke snosili jedni, štediše, a korist bi imali drugi, dužnici. Privredni bi oporavak s vremenom koristio svima, ali to ne umanjuje interes ljudi da svejedno, ako mogu, izbegnu gubitke na štednji i imovini.

Pogotovo ukoliko je Evropska centralna banka spremna da obezbedi potrebnu likvidnost, što je ono što je ona i obećala merama koje je preduzela u drugoj polovini prošle godine. To se, međutim, ne odnosi na nesolventne banke, kao što se sada vidi na primeru Kipra.[2] A važi i za sve druge zemlje članice evropske monetarne unije, a pogotovo za one koje su evroizovane, a zavise od sopstvenih centralnih banaka i državnih budžeta, čije su monetarne i fiskalne mogućnosti često veoma ograničene.

U kiparskom je slučaju prvobitno napravljena greška jer se nisu poštovali garantovani štedni ulozi, što je naknadno ispravljeno. No, čak i uz sve to, nije neracionalno očekivati da je svaki gubitak na štednji u evrima manji od onoga koji bi donela njihova zamena za domaći novac, kada bi on bio uveden. Što održava privlačnost evra čak i uslovima teške finansijske krize kakva je ona na Kipru. Jednostavno, ograničenje monetarne i fiskalne suverenosti može da bude poželjno, što pristupanje i ostajanje u monetarnoj uniji kao što je evropska čini privlačnim čak i u vreme ozbiljne finansijske krize.

Druga je stvar privlačnost Evropske unije. To se vidi i na primerima Grčke i Kipra. Razlozi pristupanja Evropskoj uniji, a u slučaju Kipra i monetarnoj uniji, su pre svega bili političke, a ne privredne prirode. Ovo je i inače ključna karakteristika ove integracije: privredna sredstva, kao što je pristupanje zajedničkom tržištu, imaju politički cilj, a to je pre svih bezbednost ili, specifičnije, stabilnost. Evropska unija obezbeđuje određena javna dobra, kao što su bezbednost, pravda i dobrobit. Politički bi savez ili federacija bili neposredni načini da se do tih javnih dobara dođe, ali ako to nije ostvarivo, tržišna i monetarna integracija su adekvatna zamena, ukoliko se od političkog cilja ne odustane.

U odnosu na ciljeve i sredstva evropskih integracija, zemlje ne moraju da budu u simetričnom položaju. Nekima je tržišna integracija dovoljna, a nekima je potrebna i odgovarajuća politička, pravna i socijalna podrška. Opet, nekima je potrebna monetarna unija, a nekima zapravo i nije. Ukoliko zemlja ima uverljivu monetarnu politiku, Evropska im centralna banka nije potrebna kao zamena za domaću centralnu banku. U nekim slučajevima čak i hibridni režimi, dakle oni sa visokim stepenom evroizacije, ali sa određenom fleksibilnošću kada je reč o kursu domaćeg novca, mogu da budu viđeni kao korisni. U drugim slučajevima, kao što su Švajcarska ili Norveška, postojanje, kako se to kaže, asimetričnih i visoko specijalizovanih privreda, banke u jednom slučaju, nafta u drugom, dovodi do toga da članstvo u Evropskoj uniji ograničava potrebnu fleksibilnost ukoliko dođe do promena koje upravo pogađaju sektore u kojima su te zemlje specijalizovane. Tako da je nekim zemljama Evropska unija potrebna kako bi obezbedili sva javna dobra, drugima samo neka od njih. U mnogim zemljama na jugu i istoku Evrope, bezbednost i stabilnost su upravo ona javna dobra u čijem obezbeđivanju je Evropska unija praktično neophodna. To je činilo ovu integraciju privlačnom.

Jedan je slučaj kada se stabilizuju odnosi sa susedima. Drugi je slučaj kada se stabilizuje demokratija. Treći je slučaj kada se stabilizuju unutrašnji sukobi, u vidu recimo secesionističkih interesa. Svi oni zavise od interesa pojedinaca, stranaka, zajednica i država, a njihovo opet ostvarenje od odnosa snaga. Evropska unija je privlačna jer deluje mekom silom, pre svega oslanjanjem na ekonomske interese. Osnovni mehanizam je isti kao i u slučaju monetarne unije: ograničava privredni i, posredno svaki drugi, suverenitet. To bi trebalo da je u interesu svih onih kojima slobodno tržište, takozvane četiri slobode, koriste. Kao i u slučaju privlačnosti evra, ograničavanje tržišnih sloboda bi moglo da bude korisno za privredni oporavak, ali bi se time mogla ugroziti ona javna dobra koja Evropska unija obezbeđuje, pre svih bezbednost i stabilnost. U zemljama koje su iskusile građanske ratove, autoritarne režime i okupaciju nije neracionalno očekivati da bi eventualnim raspadom Evropske unije porasli rizici nestabilnosti i pretnje bezbednosti. Uostalom, dovoljno je pogledati stanje na onom delu Balkana koje je ostalo izvan Evropske unije pa videti da su ti rizici realni.

Dakle, privlačnost monetarne unije, kao i Evropske unije uopšte, jeste ista kao u slučaju svih političkih saveza ili federacija: povećana individualna i kolektivna bezbednosti i stabilnost podelom, u konkretnom slučaju, najpre ekonomske, a tek potom političke suverenosti i njihovim uzajamnim ograničavanjem.

Iz svega toga ne bi trebalo zaključiti da će se Evropska unija i zajedničko tržište i novac zasigurno održati. Troškovi ostanka u evropskoj monetarnoj uniji i u zajedničkom tržištu, koje vidi Krugman, nisu mali, a nije beznačajna ni činjenica da politička stabilnost zavisi od odnosa snaga. Čak i veoma veliki troškovi raspada ne moraju da obezbede stabilnost, ukoliko je njihova raspodela nesimetrična a još pre ukoliko se dovoljno promeni odnos snaga. Ideja Evropske unije je bila da će se do ustavnog, federalnog, demokratskog saveza doći pre nego što izbije sistemska kriza, pa neće ni biti potrebno birati. Argumenti za političke i monetarne unije nasuprot nacionalnih država su isti, ali su se okolnosti promenile i ishod izbora nije izvestan. Ipak, kao što Krugmanovo čuđenje ilustruje, čini se da nacionalizam još uvek nije privlačniji od evropskih političkih i monetarnih saveza.

Peščanik.net, 01.04.2013.

———–    

  1. O tome u V. Gligorov, Neoclassicism in the Balkans and Other Essays. Civis, 2012.
  2. O kiparskom slučaju, bivši guverner centralne banke, poznati monetarni ekonomist A. Orfanides govori ovde: http://www.economist.com/blogs/freeexchange/2013/03/interview-athanasios-orphanides/print

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija