Konferencija u Beogradu, foto: CZKD

Konferencija u Beogradu, foto: CZKD

Christian Voß – Četiri jezika

Pitanje da li ćemo jezike naslednike srpskohrvatskog nakon 1991. opisivati kao jedan ili kao četiri jezika, izaziva podele u stručnim slavističkom krugovima. Pobornici formalne lingvistike koja se bavi proučavanjem gramatičkih struktura, zalažu se za to da se i dalje govori o jednom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj Crnoj Gori i Srbiji (odatle i oznaka BKMS na nemačkom, BCMS na engleskom i BHCS na bošnjačko-hrvatsko-crnogorsko-srpskom jeziku), dok pobornici sociolingvistike insistiraju na upotrebnim stavovima i simboličkoj vrednosti jezika i polaze od četiri jezika. Diskusiju oko BHCS jezika ne bi trebalo voditi koristeći se nepreciznim terminom „jezik“, već pre idiomom „standardni jezik“, za koji moraju biti ispunjeni konkretni uslovi. Presek sociopolitičkih i jezičkih kriterijuma pokazuje da obe strane u sporu raspolažu opravdanim argumentima.

Standardni jezik treba da ima normativni deo (rečnik, gramatiku) i polivalentni rečnički fond, dakle treba da bude u stanju da izrazi celovitost savremenosti jedne zajednice. Ovde je važno napomenuti da oba kriterijuma podrazumevaju sposobnost nadgradnje. Na Vikipediji imamo primere dinamičnog razvoja malih i manjinskih jezika kao što su lužičkosrpski i bretonski ili dijalekata bez pisma, kao što je niskonemački. Oni svoju polivalenciju grade korak po korak, a broj članaka na Vikipediji im raste za nekoliko stotina, ponekad i za nekoliko hiljada godišnje. Za bosanski i crnogorski tako možemo da konstatujemo da danas raspolažu normativnim delima koja nisu postojala pre 25 godina.

Tu je i veoma važan vanjezički kriterijum za utvrđivanje standardnog jezika – takozvana obligatnost, dakle obaveza sprovođenja norme. Pravila nekog standardnog jezika treba da budu kolektivno prihvaćena i tu konstelaciju vezujemo za modernu, teritorijalnu, nacionalnu državu – onu sa obrazovnim monopolom i monopolom vlasti. Taj kriterijum vodi do toga da o statusu jezika ne odlučuju lingvisti i eksperti jezičke politike, već političari i državnici.

Važno je napomenuti i da argument koji laici često potežu, a tiče se međusobne razumljivosti među jezicima, u stručnoj diskusiji oko standardnojezičnosti u suštini nema presudnu ulogu.

Germanistička lingvistika razvila je 80-ih godina prošlog veka model pluricentričnosti, kako bi opisala situaciju u zemljama nemačkog govornog područja (Savezna Republika Nemačka, Nemačka Demokratska Republika, Austrija i Švajcarska) koje – svaka za sebe – poseduju sopstvene nacionalne centre i instance koje definišu standardnojezičku normu. Svaki građanin Nemačke koji je u nekom bečkom restoranu otvorio jelovnik upoznat je sa takvim malim, uglavnom leksičkim razlikama.

Prenošenje tog modela na bivšu Jugoslaviju u nekoliko aspekata je problematično: s jedne strane tu su kulturne razlike u jugoslovenskoj pluricentrici, još od srednjeg veka izraženije (rimsko-latinsko nasuprot vizantijsko-crkvenoslovenskom pokrštavanju Hrvatske i Srbije, odnosno islamizaciji Bosne) od onih na nemačkom govornom području. Taj aspekt se, od strane nacionalista, tumači kao determinanta kulture (sve do dihotomije „Evropa nasuprot Balkanu”), ali za našu argumentaciju je to sporedno.

Implicitna, ali i nezaobilazna pretpostavka za pluricentričnost – dakle priznanje (ili barem prihvatanje) zajedničkog jezika u pojedinim nacionalnim centrima – u jugoslovenskom slučaju ne postoji. Zato je germanistički sociolingvista Ulrih Amon, kao jedan od vodećih istraživača pluricentričnosti u svetu, svoj model razvio dalje, pa u poslednje vreme govori o specijalnom slučaju koji naziva „podeljeni jezici” (divided languages).

O srpskohrvatskoj pluricentrici možemo da govorimo samo u periodu od 1850. do 1967. Godina 1850. je vremenski početak srpskohrvatske jezičke konvergencije, daleko pre nego što je jugoslovenstvo postalo relevantan politički projekat. Jezičko srpskohrvatstvo napušteno je Deklaracijom o položaju hrvatskog jezika 1967. koja se mora sagledati u kontekstu liberalizacijskih i renacionalizacijskih tendencija u Titovoj Jugoslaviji. Današnja jezička situacija dugotrajni je rezultat renacionalizacijske politike u Titovoj Jugoslaviji od druge polovine 60-ih godina, koja se svodila na logiku „jedna republika – jedna nacija – jedan jezik”.

Srpskohrvatski jezik je, kao i jugoslovenstvo, svoju legitimaciju izgubio 80-ih godina prošlog veka. Srpskohrvatski, odnosno jezičko pitanje, od 1960-ih do 1980-ih godina je bilo enormno ispolitizovano, ali u svakom slučaju nije bilo odlučujući faktor za raspad Jugoslavije. Ovde možemo da postavimo i drugo kontra-faktičko pitanje: da li bi aktivnija jezička i kulturna politika u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji (od 1918. do 1941. i od 1944. do 1991) – na primer stvaranjem radikalnog planskog jezika („jugoslovenskog esperanta“) koji bi u sebi sadržavao sve kompromise i prevladao dualnost ćiriličnog i latiničnog pisma – spasla jugoslovensku ideju? Zar i u današnjoj egzistencijalnoj krizi Evropske unije ne vidimo istu pojavu: nedostatak zajedničkih kulturnih i jezičkih supranacionalnih simbola, čije bi rutinsko korišćenje izgradilo lojalnost prema Evropskoj uniji?

Svako ko je putovao kolima kroz države bivše Jugoslavije primetio je široko rasprostranjeni vandalizam kojim se na primer u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu sprejevima uništavaju putne oznake na dva pisma ili dva jezika kako bi se ograničile na jednu, etnonacionalnu formu. Da li će se Deklaracijom o zajedničkom jeziku taj vandalizam odobriti? Da li će ta Deklaracija dovesti do rešavanja konflikta oko ćiriličnih tabli u Vukovaru i smirivanja problema s manjinama? Može li široko prisutna segregacija grupa stanovništva u Bosni i Hercegovini biti zaustavljena zanemarivanjem kulturnih različitosti, umesto njihovog poštovanja?

Problematičnost Deklaracije o zajedničkom jeziku koju podržavaju eksponirani protivnici postjugoslovenskog nacionalizma i intelektualci cenjeni u međunarodnim krugovima, jeste njena velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama. Pamflet „Slovo o srpskom jeziku“ iz 1998. zastupa poziciju koja se mogla čuti i u 19. veku, naime da je pluricentričnost koju opisujemo kao jugoslovensku, odnosno kao BHCS, u suštini čisto srpska. Primena pluricentričnog modela na bivšu Jugoslaviju jača poziciju onih koji lingvističkim kriterijumima delegitimišu ili čak poriču postojanje susednih nacija.

Čak i ako inicijativa za ovu Deklaracije dolazi od najboljih intelektualaca civilnog društva u bivšoj Jugoslaviji, kao inostrani slavista smatram da ona ne može biti delotvorna, jer će izazvati nacionalističke kontrareakcije, a sve bez konkretnih predloga rešenja. Zapadna slavistika se u poslednjih 25 godina olako mirila s klišeom o nepopravljivim jezičkim nacionalistima na Balkanu, umesto da racionalno prihvati hitno potrebnu emancipacijsku snagu jezičke politike. Debate o kulturnoj i jezičkoj sličnosti u stabilnim i dobrostojećim zapadnoevropskim državama vode se na drugačijim osnovama nego u posttraumatskim društvima kakvo je ono u BiH.

Primer Makedonije pokazuje da je „stvaranje nacije” (nation building), koje je od 1944. nametnuto s vrha i bilo snažno jezički naglašeno, dovelo do toga da Makedonija – za razliku od vremena između dva svetska rata – nije više deo srpske mentalne mape. To dakle pokazuje kako konsekventna jezička politika u spoljnopolitičkom smislu može da deluje stabilizirajuće.

Za južnoslavističke katedre van regiona preporučuje se striktno deskriptivna pozicija. Tako mi na Humboltovom univerzitetu u Berlinu u novijim studijskim pravilima upotrebljavamo jezičku formulaciju „BHCS jezici“. Simultana nastava na BHCS jezicima didaktički nije preporučljiva. Dobra analogija bi bila striktna odvojenost jezičke prakse u anglistici i amerikanistici. Ipak, naš cilj je da studentima ponudimo široko obrazovanje i upoznamo ih sa specifičnostima sva četiri BHCS jezika, jer se od njih očekuje da u budućnosti deluju i kao kulturni posrednici.

Deutsche Welle, 05.04.2017.

Snježana Kordić – Čitaj pažljivo, kako god zvao jezik

Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Nijedan od tih preduvjeta nije ispunjen u tekstu Christiana Voßa.

Kao prvo, autor nije upućen u teoriju policentričnosti. Navodi da je nastala 80-ih godina za potrebe opisivanja njemačkog govornog područja; međutim, nastala je 60-ih godina (William A. Stewart; Heinz Kloss) i odmah se koristila za opisivanje nacionalnih varijanata španjolskog jezika (npr. u radovima Georga Stepanova 1960, 1963, 1969) i nacionalnih varijanata engleskog jezika (npr. u radovima Aleksandra Schweitsera 1963). Kao drugo, policentričnost je sociolingvistička teorija pa stoga ne stoji Voßova tvrdnja da se sociolingvistički gledano u našem slučaju radi o četiri jezika. Karakteristično za policentričan standardni jezik je da nekoliko naroda u nekoliko država može tečno komunicirati, a pritom postoje kodificirane varijantske jezične razlike između njih po kojima se prepoznaje odakle dolazi govornik. Mi smo tipičan primjer policentričnog standardnog jezika, a takav je i njemački, engleski, francuski, arapski, portugalski, španjolski.

Osnovna definicija bilo kojeg jezika je da je on sredstvo za sporazumijevanje. A sporazumijevanje ovisi o međusobnoj razumljivosti. Međusobna razumljivost je, dakle, u samoj srži jezika, ona je presudna stvar, od ključne važnosti. A Voß je u potpunosti odbacuje, kaže da je ona nebitna za utvrđivanje je li riječ o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. To, međutim, kako navodi njemački lingvist Bernhard Gröschel, nije točno: „od zadnje četvrtine 19. st. je u teorijskim diskusijama o statusu idioma kao varijanata jednog jezika ili zasebnih jezika širom svijeta prisutan kriterij međusobne razumljivosti, pa se njegovo djelomično zapostavljanje u postjugoslavenskoj jezičnoj raspravi (kod hrvatskih jezičnih partikularista već i prije raspada Jugoslavije) mora okarakterizirati kao izraz provincijalizma u struci“ (Gröschel 2009: 133). Budući da Voß kriterij međusobne razumljivost svrstava u laičke argumente i suprotstavlja joj stavove samoprocjena govornika, nije zgorega podsjetiti ga da tko „taj kriterij svrstava prvenstveno u laičke predodžbe o jeziku suprotstavljajući mu kao navodno znanstveno primjereniju – a nužno subjektivnu – ’samoprocjenu govornika’, taj time samo dokazuje vlastito nepoznavanje važnosti međusobne razumljivosti idioma u znanstvenoj povijesti lingvistike i u suvremenom jezičnoteorijskom diskursu“ (Gröschel 2009: 151).

Različite religijski uvjetovane kulture kod nas Voß navodi kao problem da se govori o jednom policentričnom standardnom jeziku umjesto o različitim standardnim jezicima, i ističe da su religijske razlike na njemačkom govornom području manje. Međutim, kad bi biti katolikom i biti pravoslavcem značilo govoriti različitim jezicima, to bi značilo da i Nijemci-katolici i Nijemci-protestanti govore različitim jezicima. Naime, „s gledišta teologije pa čak i crkvene organizacije razlike između katoličanstva i pravoslavlja su znatno manje od razlika između katoličanstva i protestantizma“ (Hatschikjan 1999: 16). Pa ipak lingvistima ne pada na pamet da protestante i katolike u Njemačkoj proglase govornicima različitih jezika. Svjesni su da „religijska pripadnost ne znači vlastiti dijalekt“, a kamoli jezik (Kilian 1995: 377). Ovo vrijedi i za troreligijsku Bosnu i Hercegovinu: „kulturne razlike u Bosni zaista nisu bile i ni danas nisu mnogo veće od razlika između katolika i protestanata u Njemačkoj ili u Nizozemskoj, i istog su tipa“ (Mappes-Niediek 2005: 37).

Na nekoliko mjesta u tekstu Christiana Voßa vidi se da autor nije najpažljivije pročitao Deklaraciju. Napominje da treba koristiti izraz standardni jezik, međutim, u Deklaraciji se koristi baš taj izraz, npr.: „riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa“; „sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su“. Malo veća nepažnja u čitanju, bolje rečeno ignoriranje polovine sadržaja Deklaracije, bilo je potrebno da bi Voß došao do zaključka kako postoji „velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama: pamflet Slovo o srpskom jeziku“, da je ta policentričnost „u suštini čisto srpska“ i da jača poziciju onih koji „delegitimišu ili čak poriču postojanje susednih nacija“. Te nimalo benigne tvrdnje mogu se s lakoćom osporiti ako se pročita Deklaracija, pa evo, idemo redom:

U Deklaraciji piše da „činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama“ – prema tome, ne može poslužiti za poricanje susjednih nacija ili država.

U Deklaraciji, nadalje, piše da „sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika“ – dakle, ta policentričnost nije čisto srpska kako Voß tvrdi.

U Deklaraciji piše da „svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika“ – još jedna potvrda ravnopravnosti sve četiri strane koja osporava Voßove tvrdnje.

U Deklaraciji piše da „između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama“ – ovo također osporava Voßovu tvrdnju o nekakvom ujednačavanju u čisto srpstvo.

Nadalje, u Deklaraciji piše da „činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi“ – znači, ni na planu naziva ne vodi u srpstvo.

Na kraju krajeva, i jedan od autora Slova o srpskom jeziku, Miloš Kovačević, oštro kritizira Deklaraciju o zajedničkom jeziku u tekstu pod naslovom „Deklaracija napad na Srbe i srpski jezik“, gdje kaže da je „ova deklaracija mnogo povoljnija za Hrvate jer im sad omogućava sve što su uzeli od Srba, ali i Muslimanima i Crnogorcima… To je perfidno propagiranje hrvatske deklaracije iz 1967… opasno je to što se kaže da nijedna varijanta nije vrednija od druge. Prema njima, bosanska ili crnogorska varijanta srpskog nije manje vrijedna od naše čisto srpske“.

Zaključujemo ovaj osvrt na tekst Christiana Voßa u nadi da će budući doprinosi diskusiji oko Deklaracije o zajedničkom jeziku doći iz pera upućenijih osoba koje će se potruditi da prethodno pročitaju tekst Deklaracije.

Literatura:

Hatschikjan, M. (1999), „Was macht Südosteuropa aus?“, M. Hatschikjan/S. Troebst (ur.), Südosteuropa: Gesellschaft, Politik, Wirtschaft, Kultur; Ein Handbuch, München, 1-30.

Gröschel, B. (2009), Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik. Mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachenstreit, München.

Kilian, E. (1995), „Die Wiedergeburt Kroatiens aus dem Geist der Sprache“, N. Budak i dr. (ur.), Kroatien: Landeskunde – Geschichte – Kultur – Politik – Wirtschaft – Recht, Wien i dr., 373-390.

Kordić, S. (2009), „Plurizentrische Sprachen, Ausbausprachen, Abstandsprachen und die Serbokroatistik“ , Zeitschrift für Balkanologie 45/2, 210-215.

Mappes-Niediek, N. (2005), Die Ethno-Falle. Der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann, Berlin.

Deutsche Welle, 05.04.2017.

Peščanik.net, 07.04.2017.

Srodni link: Sinan Gudžević – Pismo kardinalu Bozaniću

DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU