Stigao je septembar i ne znamo šta će nam novo doneti. Ipak, nije jasno šta nije jasno kada to novo jasno vidimo. Ne trebaju nam astrolozi kako bi nas upozorili na zlo čiji je dolazak sada već kasno sprečiti. Takođe je kasno pitati strane o njihovim namerama jer je njihov uticaj na događaje marginalan. Krećemo se ka katastrofi širom otvorenih očiju.

Palestinske vlasti su objavile da im nije namera da započnu Treću intifadu, vlada Izraela obaveštava da ne namerava da izaziva krvoproliće i možemo da verujemo obema stranama. Ministar odbrane je ove nedelje otkrilo da su nabavljena sredstva za razbijanje demonstracija, a izraelska vojska priprema koordinatore odbrane i jedinice za spasavanje na teritorijama kako bi bili spremni da reaguju na slavljeničke parade.

Sve ovo neće pomoći, i još ćemo se sećati šta nam je doneo septembar, koji ove godine može pasti i u oktobru i u novembru, požar ne nastaje uvek momentalno. Ni izraelska vlada niti palestinske vlasti nemaju kontrolu nad okupiranim teritorijama koje su već neko vreme ničija zemlja.

Za otprilike dvadeset dana će biti predat zahtev za priznavanjem Palestine kao države i kao članice Ujedinjenih nacija. Rezultat glasanja je unapred poznat: sa ili bez američkog veta – velika većina zemalja će priznati palestinsku državu. Bilo bi dobro da Šimon Peres poštedi i sebe i nas svog patetičnog govora, koji neće izmeniti stavove zemalja, nije dobro da ga vide kao slugu dvojice gospodara, premijera Netanjahua i ministra spoljnih poslova Libermana. Predsednik bi trebalo da pusti ministra spoljnih poslova da požanje ono što je posejao.

Sećam se dobro 29. novembra 1947. godine (dan kada je doneta rezolucija u Ujedinjenim nacijama o podeli teritorije pod dotadašnjom britanskom upravom na jevrejsku i arapsku državu). Bio sam sedmogodišnji dečak, i radost koja se širila ulicama obuhvatila je i mene. Majka mi je zabranila da se igram napolju – bilo je opasno i rat se približavao – ali krug oduševljenja je i mene usisao u sebe. I u Palestini će svi tako biti obuhvaćeni. Naravno nema natpisa na zidovima jer je ceo zid natpis: već koliko sutra će se razočarati kada budu videli da se njihovi jadni životi nisu promenili, ali na nekoliko dana će zanemariti pokoravanje i slaviće spasenje.

Kod nas u Rehovotu nije bilo blokada u centru sela ili okolnim naseljima. Da su bile, verovatno bi nas radost ponela preko njih. Možda neće vojnici prvi pucati u dete koje se penje. Međutim, naseljenici teritorija hoće kako bi pokupili „raspisanu nagradu“ – da svi vide. Oni neće dopustiti neposlušnoj deci da se nedolično vladaju, a već su ranije objavili da mogu da se snađu i bez pomoći izraelske vojske. Palestinske vlasti neće imati kontrolu nad demonstracijama koje su najavljene kao mirne. Izraelska vlada nema kontrolu nad naseljenicima. I zašto da se pravimo naivni: i kod njih i kod nas ima onih koji žele da se prospe još malo krvi, koja će doći kao kap ulja u točkove odluke – još jedna bitka i pobedili smo.

Šta još nije jasno: palestinske vlasti će pasti pošto im izraelska vlada zatvori finansijski kanal, a Kongres, koji je pijan od čaja, a ne od vina, ukinuće američku pomoć. Nova-stara stvarnost će primorati palestinsko vođstvo da se odreknu fiktivne vlasti i da vrate ključeve Netanjahuu. Mora se prisiliti da uradi to i spusti zavesu nad tom farsom.

Izrael će preuzeti jaram okupacije sa svim njenim obavezama i strahovima; ponoviće se stari dani, ali sa novim diskursom i drugačijim redom prioriteta. Umesto besplatnog obrazovanja za predškolce, uložićemo milijarde u novu okupaciju – u obrazovanje, zdravstvo i komunalne usluge u palestinskim gradovima Nablusu i Hebronu.

Nema načina da se rešimo jarma a da ne razbijemo glavu; nema puta da se rešimo teritorija osim kroz još jednu rundu povlačenja. I bićemo oslobođeni.

Josi Sarid, Haaretz, 02.09.2011.

Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat

Peščanik.net, 05.09.2011.

IZRAEL