Dve devojčice zagrljene idu ulicom, Sarajevo 1965.

Sarajevo 1965, Henri Cartier-Bresson

Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo

Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine.
Sreten Ugričić

Ratovi 90-ih na teritoriji bivše SFRJ prouzrokovani su separatističkim nastojanjima Slovenije, Hrvatske i BiH da se na protivustavan način otcepe od SFRJ, što je Predsedništvo SFRJ upotrebom vojne sile JNA pokušalo da spreči i time očuva ustavni poredak i teritorijalni integritet zemlje.

Tako otprilike glasi osnovni stav Miloševićeve propagande kojima je sve vreme opravdavao svoje postupke. Taj stav je ujedno bio i osnova njegove odbrane pred Haškim tribunalom. Taj stav je konačno ona monumentalna neistina, busija, iza koje se i danas krije srpski nacionalizam:

kada proglašava za heroje Karadžića i Mladića budući da su oni samo branili srpski narod koji su separatisti pokušavali da otmu od matice Srbije;

i kada insistira na tvrdnji da Srbija nije bila u ratu i da je sukob imao prirodu spontano nastalog građanskog rata u kome je JNA samo nastojala da razdvoji sukobljene strane izaštiti srpski narod.

Neistinitost ove teze može se možda najjednostavnije dokazati misaonim eksperimentom u kome bi pretpostavili da je SFRJ uspela da se održi (recimo, ranom vojnom intervencijom spoljnih sila, od čega je prema sopstvenoj izjavi u emisiji BBC-a Pad Jugoslavije Karadžić najviše strepeo). Pod uslovima tog eksperimenta, uloga i delatnost Miloševića, Jovića i Kadijevića (i mnogih drugih koji su sprovodili njihove odluke) morala bi po zakonima upravo te SFRJ (koju su branili) biti kvalifikovana kao teško delo veleizdaje kažnjivo smrtnom kaznom.

Misaoni eksperiment koji predlažemo je formulisanje elemenata jedne optužnice, po kojoj bi Milošević, Jović i Kadijević, da im nije uspelo da unište SFRJ, odgovarali po tada važećim jugoslovenskim zakonima, pred domaćim sudom.

Ta optužnica morala bi da sadrži sledeće:

Slobodan MILOŠEVIĆ, u svojstvu Predsednika Predsedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (do 16. jula 1990), Predsednika Socijalističke Partije Srbije (od 16. jula 1990), i Predsednika Republike Srbije (od 9. decembra 1990),

Borisav JOVIĆ, u svojstvu Predsednika Predsedništva SFRJ (od 15. maja 1989) i Potpredsednika Socijalističke partije Srbije (od 16. jula 1990), i

Veljko KADIJEVIĆ, u svojstvu Saveznog sekretara za narodnu odbranu

su u vremenu od 15.maja 1989. god. do 8.oktobra 1992. god.

Stvorili zaveru da zloupotrebom svojih političkih ovlašćenja

(1) protivustavno i nezakonito izmene nacionalnu strukturu JNA, stave je pod svoju efektivnu kontrolu i upotrebe za sledeće ciljeve:

(2) nasilno svrgnu organe vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji;

(3) vojnim udarom nasilno svrgnu najviše savezne organe vlasti, SIV i Predsedništvo;

(4) silom ili protivustavnim putem izmene granice SFRJ tako što bi protivustavnom odlukom Predsedništva isključili Republiku Sloveniju i Republiku Hrvatsku iz SFRJ;

(5) silom ili protivustavnim putem izmene granice Republike Hrvatske, podsticanjem i političkim i vojnim organizovanjem oružane pobune u Hrvatskoj;

što je imalo za posledicu smrt velikog broja lica, izazvalo opasnost za živote ljudi, i bilo praćeno teškim nasiljima i velikim razaranjima,

čime su svi zajedno i svaki od njih pojedinačno izvršili jedno produženo krivično delo iz člana 136, stav 1. u vezi člana 116, stav 1. i stav 2. u njegovom najtežem obliku kažnjivom po članu 139 KZ SFRJ (Službeni list SFRJ, broj 44/76).

Citirana krivična dela sadrže sledeće dispozicije:

Član 136 glasi:

(1) Ko stvara zaveru, bandu, grupu ili drugo udruženje lica radi vršenja krivičnih dela iz člana 114 do 119, stav 2, čl.120 do 123, čl.125 do 127 i čl.131 do 132 ovog zakona, ili ko stvara grupu radi prebacivanja ili upućivanja građana SFRJ u inostranstvo radi vršenja neprijateljske delatnosti prema SFRJ, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

Član 116 glasi:

(1) Ko učini delo upravljeno na to da se silom ili protivustavnim putem otcepi neki deo teritorije SFRJ ili da se deo te teritorije pripoji drugoj državi, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

(2) Ko učini delo upravljeno na to da se silom ili protivustavnim putem izmene granice između republika i autonomnih pokrajina, kazniće se zatvorom najmanje jednu godinu.

Član 139 glasi:

Za krivično delo iz člana 114, člana 115, stav 1, čl.116 do 121, čl.123 do 128, člana 132, i člana 136, stav 1 ovog zakona koje je imalo za posledicu smrt nekog lica ili je izazvalo opasnost za život ljudi ili je praćeno teškim nasiljima ili velikim razaranjima, ili je dovelo do ugrožavanja bezbednosti, ekonomske ili vojne snage zemlje, ili u drugim osobito teškim slučajevima, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom.

Članom 116 se inkriminišu kao samostalno delo pripremne radnje i pokušaj izmene granica. Član 18, stav 3 određuje šta se kod ovakvih dela smatra pripremnom radnjom.

Član 118, stav 3 glasi:

Kad zakon propisuje kažnjavanje za pripremanje određenog krivičnog dela, pripremanje se može sastojati u nabavljanju ili osposobljavanju sredstava za izvršenje krivičnog dela, u otklanjanju prepreka za izvršenje krivičnog dela, u dogovaranju, planiranju ili organizovanju sa drugima izvršenja krivičnog dela, kao i drugim radnjama kojima se stvaraju uslovi za neposredno izvršenje krivičnog dela, a koje ne predstavljaju radnju izvršenja.

Činjenice koje ukazuju na izvršenje ovog dela zasnivaju se, gotovo isključivo na dnevnim zabeleškama iz perioda 15. maj 1989 – 8. juli 1992. Borisava Jovića objavljenima pod naslovomPoslednji dani SFRJ (Beograd: Politika, 1995) i memoara Veljka Kadijevića Moje viđenje raspada – vojska bez države (Beograd: Politika, 1993).

Verodostojnost činjenica koje oni iznose i koje se odnose na stvaranje zavere proističe (a) iz suštinske podudarnosti njihovih svedočenja; (b) iz toga što oni svedoče o sopstvenim postupcima, kao i (c) iz činjenice da se ne može zamisliti nikakav uverljiv motiv zbog koga bi sebe lažno samooptuživali.

Pored toga, ne samo što Milošević nije nikada demantovao pisanje Jovića i Kadijevića, već su njihove knjige objavljene od strane izdavačkog preduzeća Politika, nad kojim je Milošević imao potpunu kontrolu.

Doduše, Milošević na suđenju u Hagu tokom saslušanja svedoka STJEPANA MESIĆA poriče da je ikada upoznat sa sadržajem Jovićeve knjige. Međutim, ovu tvrdnju osporava Miodrag Marović u svojoj knjiziPolitika i politika (Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd, 2002, str.331): “(Mihajlo) Marković je rekao, a mediji preneli da je Jovićev rukopis bio u Miloševićevim rukama…”.

Konačno, zaverenički planovi i namere, kako ih sami opisuju, materijalizovani su u stvarnosti kasnijih političkih i vojnih događaja.

Pogledajmo sada kojim svojim radnjama su oni ostvarili pojedine bitne elemente ovih krivičnih dela.

Zavera

Nezavisno od kriminalnih ciljeva zavere, sam modus operandi ove trojke ukazuje na konspirativno-prevratnički karakter njihove delatnosti. Ona se odvija kroz prekoračenja ovlašćenja, vršenje krivičnih dela zloupotrebe položaja, delovanje mimo legalnih institucija i organa kojima pripadaju i krišom od tih institucija. Da su tako delovali Milošević-Jović-Kadijević vidljivo je iz sledećih zabeležaka B.Jovića:

U prvom paragrafu svoje knjige Borisav Jović opisuje svoje proglašenje za Predsednika Predsedništva SFRJ 15.maja 1989:

“Iza mene sedi Slobodan Milošević. Kaže mi glasno “Boro, ja sam iza tebe”. Odgovaram mu takođe naglašeno: “S tim računam”. (B. Jović, str. 7)

Godinu dana kasnije, aprila 1990. Jović piše “Svelo se na to da je ipak dobro kako smo tempirali dalji rad, jer će se glavne stvari dešavati u Savetu dok sam ja predsednik Saveta, a u Predsedništvu kad preuzmem funkciju predsednika. Drugačije bi bilo neizvodljivo, to je bar jasno.” (BJ, 139).

Za vreme tog istog sastanka Kadijević izlaže Joviću planove da se “SIV mora staviti pod kontrolu Predsedništva”, da je JNA pripremila planove “u svim kritičnim delovima zemlje, pre svega u Hrvatskoj i Sloveniji, osigurano (je) da u najkraćem roku mogu sve da stave pod svoju kontrolu”, kao i da je svestan da za to “ne mogu imati celo Predsedništvo, ali možemo imati većinu” (BJ, 142).

Samu prirodu toga sastanka Kadijević ovako opisuje: “Naglašava da je ovaj sastanak i razgovor važniji od svih sednica i svih razgovora koji se danas u našoj zemlji mogu održati, niti ima institucije u kojoj se o tome može razgovarati” (BJ, 139).

Na jednom drugom mestu Jović primećuje: “Veljko praktikuje da ovakve analize izlaže meni, a iz razumljivih razloga ne želi da ih iznosi celom Predsedništvu” (BJ, 68).

U razgovoru Kadijevića i Jovića 10. avgusta 1990. njih dvojica zaključuju:

“Procenjujemo da se rasplet jugoslovenske političke krize mora izvršiti dok sam ja na čelu Predsedništva SFRJ. Posle toga bili bismo potpuno nemoćni. Zato moramo vući poteze koji idu ka tome.” (BJ, 176)

Drugom prilikom, 26. januara 1991. Jović ovako opisuje svoj telefonski razgovor sa Miloševićem:

“Veoma je razočaran rezultatima sednice Predsedništva. Ne uklapa mu se u zamisao (šemu) ‘o kojoj mi ne možemo govoriti telefonom’. Jer, kaže on, kad vojska jednom pokrije srpske teritorije u Hrvatskoj mi (ko ? – SP) se više ne bojimo raspleta jugoslovenske krize. Bez toga ništa. Slobodan se još drži onoga što je možda i moglo donedavno, ali vojska nije htela – da ih “odsečemo” od Jugoslavije.” (BJ, 262)

Odavde je jasno da razgovori koji se vode na relaciji Milošević-Jović-Kadijević imaju konspirativni karakter. To su razgovori

koji se vode van institucija i krišom od institucija kojima sagovornici pripadaju (Predsedništva i Savezne vlade);

koji se ne mogu voditi telefonom;

u kojima se raspravljaju stvari koje se ne mogu raspravljati u institucijama;

koji razgovori su za sagovornike važniji od onih koji se mogu voditi u bilo kojoj instituciji države;

i u kojima se sistematski upotrebljava prvo lice množine na neodređen, ali sagovornicima samorazumljiv način (“mi”).

To su formalne odlike zavere, pogotovo kada se imaju u vidu moćne funkcije sagovornika: Predsednik Predsedništva, Predsednik Republike Srbije, ministar vojske, čak i pre nego što se išta zna o predmetu razgovora.

Struktura zavere

U srcu zavere stajala je trojka Milošević-Jović-Kadijević. MILOŠEVIĆ je u zaveru uneo svoju enormnu političku popularnost među Srbima (u Srbiji, BiH i Hrvatskoj) i naročito svoju vlast nad ulicom (mitinzi kojima su obarane legalne vlasti), JOVIĆ svoje mesto predsednika Predsedništva, vrhovnog komandanta Armije, KADIJEVIĆ svoju funkciju Saveznog sekretara za narodnu odbranu (koje sa Predsedništvom čini Vrhovnu komandu).

Njihovi motivi, ciljevi i izbor sredstava za ostvarivanje tih ciljeva nisu se uvek i u svemu poklapali. KADIJEVIĆ je kao svoj cilj video očuvanje socijalizma i centralizovanu Jugoslaviju, kao cilj po sebi, ali i kao zaštitu od antikomunističkog revanšizma.

Jović citira Kadijevića:

“Blok se raspao (varšavski – SP). Jednom rečju, sve je neizvesno. Veljko je zabrinut čak i za našu bezbednost ako bi došlo do retrogradnih procesa u SSSR.” (BJ, 49)

“…za nas je najgore što je (Gorbačov – SP) narušio odnos snaga u Evropi i stavio sve komuniste na optuženičku klupu. Sada moramo da se branimo.” (BJ, 108)

“Vojska nema jasnu predstavu šta će se desiti u okruženju na duži rok ali mi moramo opstati kao država na socijalističkoj orijentaciji.” (BJ, 68)

“Veljko je totalno razočaran. Kaže da su se mnogi komunisti preplašili pred naletom antikomunizma. Ne bore se, ne reaguju, kao da im je svejedno šta se dešava.” (BJ, 94)

“Ocenjuje da nadiruće antisocijalističke snage prete odmazdom i da ako ništa ozbiljnije ne uradimo na sprečavanju njihovog nadiranja sledi revanšizam najgore vrste – visićemo na banderama bez pardona.” (BJ, 91-92).

“A Veljko misli da, ako pobede (na izborima – SP) desne ili revanšističke snage onda imamo osnova (jer je sve neustavno) da ih silom sklanjamo. Sila uvek ostaje kao mogućnost.” (BJ, 138)

JOVIĆ je sa KADIJEVIĆEM delio cilj očuvanja socijalizma, ali je mnogo brže od njega napustio ideju o očuvanju Jugoslavije (što su i on i MILOŠEVIĆ prikrivali od KADIJEVIĆA, kako bi ga bolje upotrebili).

Tako Jović beleži 6. aprila 1990:

“Veljko KADIJEVIĆ… predlaže da Predsedništvo SFRJ zatraži od Ustavnog suda da proglasi neustavnim višestranačke izbore u Sloveniji i Hrvatskoj. Nije nego!” (BJ, 136).

“Veljko KADIJEVIĆ je zbunjen i razočaran odlukom rukovodstva Srbije da formira Socijalističku partiju… Smatra da su Srbi morali sačuvati ime ‘komunista’ (BJ, 152)

(Miloševićeva supruga je zatim formirala partiju Komunisti za Jugoslaviju).

29. januara 1991:

“(KADIJEVIĆ) još nije progutao da brani srpske teritorije u Hrvatskoj. Još veruje u odbranu Jugoslavije” (BJ, 264)

27. juna 1991:

“SLOBODAN i ja kod KADIJEVIĆA… SLOBODAN insistira nekoliko puta (ispravlja jučerašnju grešku) da vojska mora da brani buduće granice Jugoslavije: “Šta mi ima da branimo slovenačke granice, to je privremeno. Treba da branimo ono što će biti trajno.” (BJ, 343)

Sa svoje strane, MILOŠEVIĆ je imao za cilj da učvrsti i proširi svoju vlast i u tu svrhu je privremeno usvajao razne programe, razne saveznike i razne ciljeve (centralizovanu Jugoslaviju kojom dominira Srbija, skraćenu Jugoslaviju bez Slovenije i Hrvatske, Veliku Srbiju). Socijalizam je branio (a) utoliko što mu je to omogućavalo podršku partijskog i državnog aparata i Armije (čiji partikularni interesi bi bili ugroženi promenom) i (b) utoliko što mu je to omogućavalo kontrolu nad privredom i državnim medijima (država je bila takoreći jedini poslodavac u socijalizmu).

Od njih trojice MILOŠEVIĆ je prvi odlučio da odnose u Jugoslaviji reši silom. JOVIĆ i KADIJEVIĆ su dugo smatrali da će biti dovoljne samo pretnje upotrebom sile.

Kada su se jednom složili oko upotrebe sile (državni udar planiran sredinom marta 1991) nastalo je među njima manevrisanje u kome su svi pokušavali da izbegnu odgovornost. MILOŠEVIĆ i JOVIĆ nastojali su da tu odgovornost svale na KADIJEVIĆA. KADIJEVIĆ se kolebao, na kraju se nije usudio na čisto vojni udar.

JOVIĆ beleži 13. marta 1991:

“Kad sam saslušao Veljka, rekao sam da ću sutra, posle sednice podneti ostavku… Ostaviću vojsci prostor za delovanje.” (BJ, 296)

Kada se KADIJEVIĆ nije usudio na udar, JOVIĆ piše:

“Nisu bili iskreni ni prema meni ni prema SLOBODANU, želeli su da im mi budemo političko pokriće.” (BJ 310)

Vremenom, KADIJEVIĆ će pristati na upotrebu Vojske i bez legalne odluke Predsedništva, odnosno da izvršava naređenja makar “grupe članova Predsedništva iako nisu kvalifikovana većina.” (BJ, 162)

JOVIĆ sa svoje strane izgleda da dugo nije razumeo da je MILOŠEVIĆ donošenjem Ustava Srbije kao nezavisne države (“koja nije u ratu”), formalno glavnu odgovornost za upotrebu Armije svalio na Predsedništvo i JOVIĆA (iako je MILOŠEVIĆ kao najvažniji član “grupe šestorice” na odlučujući način učestvovao u donošenju ratnih odluka).

MILOŠEVIĆEV glavni doprinos delovanju zavere sastojao se u njegovom odbacivanju političkih sredstava, spremnosti da se posluži silom u postizanju ciljeva zavere, i njegovom potpunom preziru prema bilo kakvom pravnom poretku.

JOVIĆ je u tom pogledu bio bojažljiviji i stavljao je u početku mlake primedbe MILOŠEVIĆU na neke njegove nasilne postupke kojima je izazivao ili podgrevao sukobe u SFRJ. Tako, je na primer imao primedbe na prekidanje ekonomskih odnosa sa Slovenijom (BJ, 78), na održavanje tzv. Mitinga istine u Ljubljani (BJ, 78), podrivanja anti-inflacionog programa Ante Markovića (BJ, 82), upada u monetrani sistem (BJ, 241), mada im se, stavljen pred svršen čin, naknadno priklanjao.

Zaveri su kasnije pristupali i drugi (recimo “grupa šestorice” koju pored MILOŠEVIĆA, JOVIĆA i KADIJEVIĆA sačinjavaju BLAGOJE ADŽIĆ, MOMIR BULATOVIĆ i BRANKO KOSTIĆ, zatim, BABIĆ, MARTIĆ, KARADŽIĆ, KOLJEVIĆ, KRAJIŠNIK, MLADIĆ – BJ 371, 382-387, 391-392), ali su u najvažnijem periodu započinjanja ratova u bivšoj SFRJ, odlučujuću ulogu igrali MILOŠEVIĆ-JOVIĆ-KADIJEVIĆ.

Pledoaje za bezakonje

Ipak, motor zavere bio je MILOŠEVIĆ koji je zagovarao nasilne metode još početkom 1989. godine na XX sednici CK Saveza komunista Jugoslavije, kada je javno izneo svoj “pledoaje za bezakonje”.

Svoju rešenost da deluje protivpravno i zloupotrebom položaja, MILOŠEVIĆ je tada, obraćajući se svojim kolegama, predstavnicima drugih republika, i ponet uzletom militantnog nacionalizma među Srbima, svoju rešenost na upotrebu svih sredstava izrazio ovako:

“U sredinama (u tadašnjem žargonu to je značilo “u republikama” – SP), ili povodom problema u vezi sa kojima je odsustvo sluha za promene bilo najveće i gde se ništa nije moglo uraditi redovnim putem, institucionalno, a nužno je da se promeni jer ljudima teško pada i dugo traje, mora da se promeni vaninstitucionalno.”

I dalje: “Ali, to rešenje neće doneti procedura, njene sitne i krupne zamke, mala i velika lukavstva, intrige i smicalice. Rešenje će doneti politika za koju se opredelila većina naroda ove zemlje, institucionalno i vaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, na ulici i unutra, populistički i elitistički, argumentovano i neargumentovano, ali u svakom slučaju tako da je jasno da se radi o politici za Jugoslaviju, u kojoj će se živeti jedinstveno, ravnopravno, bogatije i kulturnije.” (citirano prema Dragoš Ivanović, Bolest vladanja, Zavereničko vladanje, Republika, Beograd 2000, str. 39).

A u intervjuu NIN-u 12. aprila 1991. godine on dalje objašnjava u čemu će se sastojati ta “vaninstitucionalna rešenja”:

“Mi moramo obezbediti jedinstvo ako želimo da kao najveća i najbrojnija republika diktiramo dalji tok događaja. To su pitanja granica, suštinska državna pitanja. A granice kao što znate, uvek diktiraju jaki, nikad ne doktiraju slabi… Ja sam naredio mobilizaciju rezervnog sastava milicije. Dalje, angažovanje u formiranju novih snaga milicije, a Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše republike, srpskog naroda izvan Srbije… Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.”

Kontinuitet zavereničkog načina vladanja

Što je možda takođe značajno, ovaj zaverenički sistem vladanja (van institucija, van redovnih linija odlučivanja, putem ulice, nasiljem) ostao je dominatnom odlikom režima Slobodana Miloševića sve do kraja njegove vladavine. Nekoliko eklatantnih primera:

(1)

“U jesen 1992. pripadnici promiloševićevskog republičkog MUP-a na prepad su, u toku jedne kišne noći, osvojili zgradu saveznog MUP-a koju do tada još nisu držali pod svojom kontrolom (to je bilo vreme kada je predsednik savezne države bio Dobrica Ćosić, a predsednik Savezne vlade Milan Panić). Na ovu neviđenu povredu Ustava ni Skupština ni drugi državni organi nisu se oglasili ni jednom rečju protesta” (Dragoš Ivanovic, op. cit, str. 41-42)

(2)

“Neusumnjivo da je najzamašniji pljačkaški pohod na sopstveni narod vlast izvela 1993. godine planiranim podsticanjem inflacije. Sve je to smišljeno da bi se finansirao nastavak rata, znači državnih izdataka bez javne kontrole. Dinar je obezvređivan iz dana u dan. U drugoj polovini godine inflacija je prešla u galopirajući tempo izazivajući razornu pustoš… Krajem decembra 1993. jedna nemačka marka na crnom tržištu vredela je bilion dinara… U januaru 1994. godine, kada je to njoj odgovaralo, država je monetarnom reformom zaustavila ovaj inflacioni tajfun koji je već dostigao fantastičnih 313 miliona posto.” (Dragoš Ivanović, op. cit, str. 47)

U januaru 1994, “cene se u proseku povećavaju 62% dnevno, 2% na sat i 0.029 u minuti” (Mlađan Dinkić, Ekonomija destrukcije, Beograd, 1995, str. 43)

(3)

Sledeći primer može biti dokazana izborna krađa 1996. godine koja je izazvala tromesečne proteste građana Srbije i svršila se donošenjem tzv. Lex specialisa, kojim je krađa praktično priznata, a da niko za nju nije odgovarao. (Lex, pištaljke i laži, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd, 1997, str. 322)

(4)

Uoči predsedničkih izbora izbora 2000. godine, koje je Milošević izgubio, izvršena su tri atentata na dva potencijalna Miloševićeva protiv-kandidata (Vuka Draškovića i Ivana Stambolića), u kojima je živote izgubilo četvoro ljudi. Utvrđeno je da je politička policija obojicu držala pod striktnim nadzorom sve do trenutka koji je neposredno prethodio napadu. (Dragoljub Todorović, “Razlozi za konstituisanje”, Srpska reč, broj 297, 5. juni 2002)

(5)

Sledeći primer mogao bi biti Miloševićevo odbijanje da prizna rezultate predsedničkih izbora 2000-te godine i njegova spremnost da upotrebom Armije spreči zakonitu smenu vlasti.

“Da li Vas je u toku večeri (5. oktobra, 2000 – SP) zvao bivši predsednik Jugoslavije?”, pita novinar lista “Glas”, a Nebojša Pavković, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, odgovara:

“Da. Zvao me je oko 23 časa u vezi sa događajima u Studiju B. Očigledno da je program Studija B bio veoma provokativan. Rekao sam da tamo ima ljudi i da nije dužnost VJ da puca na vlastiti narod, da to nije problem vojske već policije.” (Glas, 13. decembar 2000, str. 13)

(6)

Iz svedočenja Radeta Markovića pred Tribunalom vidi se da je Milošević koristio sredstva koja pripadaju budžetu (carine) kao sopstveni džep, iz koga je gotovinom isplaćivao koga je hteo, koliko je hteo (spisi Tribunala u predmetu Milošević).

Sve je to bilo moguće samo uz zaverenički sistem vladanja i potpuni prezir prema bilo kakvom pravnom poretku.

Podrivanje savezne vlade

Stavljanje pod kontrolu Predsedništva

Da bi ostvarili svoje ciljeve zaverenici su morali razoriti ili uzeti pod kontrolu institucije savezne vlasti koje su stajale između njih i JNA. Kadijević je, na primer, bio odgovoran i Predsedništvu kao vrhovnom komandantu i Saveznoj vladi, kao član vlade.

Premoć u Predsedništvu SFRJ zaverenici su postigli relativno jednostavno. Prvo, dogovorom Miloševića sa slovenačkim Predsednikom Milanom Kučanom 24. januara 1991. da Slovenija izađe iz Jugoslavije, i drugo protivustavnim izborom predstavnika Kosova u Predsedništvo 10. maja 1991. (on je izabran od strane Skupštine Srbije umesto od Skupštine Kosova – čl. 321 Ustava SFRJ).

Ali da bi Kadijević imao odrešene ruke da deluje u skladu sa ciljevima zaverenika, trebalo je se osloboditi i druge politički nadređene vlasti – Savezne vlade. Jedino tako mogli su “diktirati dalji tok događaja” (Milošević).

Shodno tome, oni ne samo što deluju iza leđa legitimne vlade, već nastoje da tu vladu sabotiraju, sruše ili stave pod svoju kontrolu.

Evo, šta Jović o tome beleži:

“’Koordinacija’ u Predsedništvu Srbije. Dogovor o tome šta raditi… Stanko Radmilović podnosi uvodne informacije… Sloba ćuti, čeka. Jedino Bogdan kaže da ostajemo na cedilu, jer svi podržavaju SIV. ” (BJ, 87).

Razgovor Kadijevića i Jovića 26. aprila 1990. Kadijević kaže: “SIV se mora staviti pod kontrolu Predsedništva.” (BJ 142).

Milošević kaže Joviću: “Treba ga (Antu Markovića) oboriti. Ako sada prođe ostaće još 4 godine a mi u njega (Antu) nemamo poverenje.” (BJ, 82)

“Provodimo čitav dan na brodu i na moru (na Mljetu) – na izletu Veljko, Sloba, Bogdan (Trifunović) i ja s porodicama… Opšti je zaključak da je Ante Marković za nas više neprihvatljiv i nepouzdan. Niko više ne sumnja da je direktni eksponent SAD određen za rušenje sistema i za skidanje sa vlasti svih koji pomišljaju na socijalizam… Veljko ga zove ‘kurvin sin’.” (BJ, 176)

“Napisao sam seriju od tri članka “Istina o Anti Markoviću” i poslao Slobodanu. On je to dao da se objavi u “Politici”. Objaviće se 5, 6. i 7. u nastavcima pod nečijim pseudonimom. Moramo ga razobličiti, jer je narod u velikoj zabludi ko je on i šta je on. Mnogi u njemu vide nekog spasioca…” (BJ, 173).

“Veljko Kadijević me obaveštava o toku pripreme za hapšenje u Hrvatskoj… pita da li mene i Antu Markovića formalno da obaveste pre ili posle hapšenja… dogovorili smo se da Antu ne treba formalno obavestiti, jer bi mogao da pravi komplikacije.” (BJ, 227-8).

“SIV je već danas zakazao sednicu (povodom ostavke Jovića u Predsedništvu i izjave Miloševića da “Jugoslavija više ne postoji” – S.P.) sa kolegijumom SSNO (Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu), što je od strane vojske odbijeno. Niko neće ići na tu sednicu.” (BJ, 308).

“Kadijević me obaveštava o razgovoru s Jazovom. Pre par dana postavio (telefonom) jasna pitanju Jazovu da li nas SSSR može zaštiti ako dođe do vojne intervencije zapada i da li hoće da nam prodaju određeno naoružanje koje nemamo dovoljno (bombe i kerozin). Odgovor je bio negativan na oba pitanja. Preciznije, ne bi nas mogli zaštititi, a što se oružja tiče može – samo redovnim kanalom preko Vlade SFRJ (a mi tražimo mimo vlade, jer nam Ante Marković ometa donošenje odluke vlade).” (BJ, 360)

Ustav Srbije

Međutim, odlučujući udarac Vladi (i državi SFRJ, za koju se Milošević “bar deklarativno zalaže” (BJ, 159)), Milošević zadaje donošenjem Ustava Republike Srbije od 28. septembra 1990.

Jović beleži 26. marta 1990:

“Sastanak “koordinacije” u SR Srbiji. Učestvuju svi čelni funkcioneri. Naš cilj je da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se ne može izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorija bez krvi je teško zamisliva.” (BJ, 131)

Dalje, Jović beleži 30. jula 1990:

“Razgovaram telefonom… sa Slobodanom Miloševićem. Stavljam mu primedbu što u nacrtu Ustava Srbije ne piše jasno da Srbija priznaje i poštuje Ustav SFRJ… Teši me da je to lako, to će odmah dopisati, a tri puta sam mu već rekao da to uradi.” (BJ, 173)

Iz ovoga se vidi da je Milošević pravi autor Ustava Srbije.

Prema članu 135, stav 2. novog Ustava Srbije:

Kad se aktima organa federacije ili aktima organa druge republike, protivno pravima i dužnostima koje ona ima po Ustavu SFRJ, narušava ravnopravnost Republike Srbije, ili se na drugi način ugrožavaju njeni interesi, a pri tome nije obezbeđena kompenzacija, republički organi donose akte radi zaštite interesa Republike Srbije.”

Primena Ustava

Legislativa

Da ove odredbe Ustava nisu donete samo “na papiru” svedoči užurbana zakonodavna delatnost Skupštine Srbije, kojom se derogiraju savezni propisi i uzurpiraju dotadašnja ustavna ovlašćenja federacije. Primeri su sledeći:

(1)

Primenom ove odredbe Skupština Srbije donosi Zakon o posebnom porezu na promet roba i usluga određenog porekla i posebnim taksama (“Službeni glasnik RS” br.6/90, str.151) koji predviđa u članu 1.

“Na promet usluga određenog porekla plaća se poseban porez na promet roba i usluga. Na isticanje firme, korišćenje poslovnog prostora i građevinskog zemljišta plaća se posebna taksa.”

Pod robom i uslugama određenog porekla, u smislu ovog zakona, smatra se “roba proizvedena, odnosno usluge koje pružaju pravna lica i radni ljudi sa sedištem, odnosno prebivalištem na teritoriji republike koja ne izvršava preuzete obaveze ili odbija da učestvuje u utvrđivanju ili sprovođenju politike ravnomernog razvoja agrarne politike od interesa za celu zemlju, ili na drugi način dovodi Republiku Srbiju u neravnopravan položaj.”

U članu 2. stav 1. predviđa se:

“Izvršno veće Skupštine Republike Srbije utvrđuje koji proizvodi i usluge, odnosno pravna lica i radni ljudi sa sedištem, odnosno prebivalištem na teritoriji druge republike podležu plaćanju posebnog poreza na promet usluga i roba i posebnih taksi.”

A po članu 8:

“Prihodi ostvareni po ovom zakonu uplaćuju se na poseban račun Republike Srbije.”

(2)

Primenom iste odredbe Ustava RS donet je 23.oktobra 1990. i Zakon o izmenama i dopunama Zakona o društvenoj kontroli cena (Službeni glasnik RS, br. 6/90, str. 151) kojim se donosi novi Član 7a, koji glasi:

“Izuzetno ako se aktima organa federacije ili aktima organa drugih republika u oblasti cena narušava ravnopravnost preduzeća u pogledu uslova privređivanja ili na drugi način ugrožava ekonomski interes Republike, a ne obezbeđuje se kompenzacija, Izvršno veće može propisati mere neposredne kontrole cena i druge mere za proizvode i usluge koji su saveznim zakonom utvrđeni kao proizvodi i usluge od interesa za celu zemlju.”

(3)

Primenom iste odredbe Ustava RS, donet je i Zakon o dopuni Zakona o prometu robe (“Službeni glasnik RS”, br 6/90, str. 153), kojim se donosi novi čl. 34a, prema kome:

“Preduzeća i druga pravna lica mogu davati potrošačke kredite građanima za robu proizvedenu na teritoriji Republike Srbije.”

(4)

Primenom iste odredbe Ustava RS donet je i Zakon o zaduživanju i davanju garancija i supergarancija po određenim inostranim kreditima od strane Republike Srbije (“Službeni glasnik RS”, br. 6/90, str. 153), kojim se predviđa u članu 1:

“Republika Srbija može uzimati finansijske i druge kredite u inostranstvu za potrebe održavanja tekuće likvidnosti u plaćanjima prema inostranstvu, za proizvodno i svojinsko prestrukturiranje, za izvođenje investicionih radova u inostranstvu i za druge namene koje su u skladu sa politikom i planom razvoja Republike.”

u članu 4:

“O zaduživanju Republike i davanju garancija i supergarancija u visini od 10 miliona USA dolara odlučuje Izvršno veće Skupštine Republike Srbije.”

i u članu 5:

“Narodna banka Srbije vodi sve vrste poslova i evidencije o zaduživanju u inostranstvu.”

(5)

Primenom iste odredbe Ustava RS donosi se i Zakon o merama koje se mogu preduzimati radi sprečavanja poremećaja proizvodnje, prometa i razvoja u Republici Srbiji (“Službeni glasnik RS”, br. 6/90, str.155), gde se u članu 2. predviđa:

“Izvršno veće Skupštine Republike Srbije može privremeno:

propisati obavezu da se deo sredstava osnovnog poreza na promet proizvoda i usluga koji pripadaju federaciji kao i deo naplaćenih carina i drugih uvoznih dažbina uplaćuje na poseban račun Republike Srbije u periodu u kome organi federacije ne izvršavaju preuzete obaveze prema Republici Srbiji i kada izostaju utvrđivanje, odnosno sprovođenje ekonomske politike iz nadležnosti federacije čime se ugrožava ekonomski interes Republike Srbije.”

(6)

Predrag Tašić, portparol SIV-a, u svojoj knjizi “Kako sam branio Antu Markovića” (NIP Mugri 21, Skopje, 1993) opisuje “upad u monetrani sistem” kada je Srbija nezakonito “pozajmila” na račun primarne emisije sa US$ 1.400.000.000 u poglavlju “Srpska pljačka decenije”:

“U trenutku kada je Ante Marković 28. decembra govorio u Skupštini Jugoslavije o ekonomskoj politici za narednu godinu, Veće udruženog rada Skupštine Srbije donelo je dva zakonska propisa, kojima je izvršen upad u monetarni sistem Jugoslavije. Ova dva akta doneta su tajno. Na sebi su imali oznake “strogo poverljivo” i “službena tajna”. Podeljeni su delegatima na sam dan sednice i to u koverti, svakome u ruke. Po usvajanju (a usvojeni su jednoglasno i bez diskusije) delegati su ih morali ponovo spakovati u koverte i vratiti.

Tim propisima republike Srbije emitovana su prava u visini od 18 milijardi i 243 miliona dinara (tadašnjih 1,4 milijardi dolara)” (P.Tašić, str. 57)

“Da bi se ovaj put mogle uzeti veće pare i to odjednom (Miloševićev – S.P.) čovek iz NBJ je predlagao da se to “legalizuje” zaduživanjem Republike Srbije kod Narodne banke Srbije, donošenjem takvih propisa u Skupštini Srbije! Naravno, pare se ne bi uzele iz Narodne banke Srbije, već Narodne banke Jugoslavije!” (P.Tašič, str. 58)

“Ante Marković je 4. januara 1991. godine anonimno obavešten o upadu Srbije u monetarni sistem.” (P.Tašić, str. 59)

Prema Tašiću, Ante Marković je na vanrednoj sednici vlade, 4. januara 1990. ovaj akt nazvao “aktom likvidacije Jugoslavije.” (P.Tašić, str. 59)

Jović ovako beleži te događaje:

5. januara 1991: “Srbija je pozajmila (odlučila da pozajmi) od Narodne banke Srbije (vidi gore, P.Tašić, str.58) iz primarne emisije, 18,200,000,000 dinara radi isplate penzija… Marendić, član SIV-a iz Hrvatske, je tražio da se pohapse odgovorni u Srbiji, podržao ga je Aca Mitrović i naravno Ante (Marković), ali se SIV podelio. Zauzet je stav da se stvar ispita i vrate pare… Zovem Slobodana i pričam mu. Njemu se već javljao Ante Marković. Sloba sve zna, ali umanjuje problem.” (BJ, 239)

I nastavlja 8. januara 1991:

“Razgovor sa Stankom Radmilovićem (Predsednikom srpske vlade – SP) u SPS… Malo ga kritikujem šta to sve rade sa emisijom i sa prihodima koji pripadaju federaciji. Objašnjava da bi bez toga sigurno izgubili izbore, jer više od pola republike ne bi primalo plate i penzije. Ante (Marković) se čudio i krstio kako to da nismo “bankrotirali”, a mi smo ga nadmudrili. To je suština.” (BJ, 241)

Protivustavnost

Napred opisana aktivnost zaverenika na (1) sabotiranju i podrivanju SIV-a; (2) donošenju Ustava Republike Srbije; i (3) derogiranju saveznog zakonodavstva zakonima Republike Srbije, protivustavna je po Ustavu SFRJ (a politički vodi razbijanju federacije).

(1) “Stavljanje SIV-a pod kontrolu Predsedništva”

Prema članu 347, stav 1, tačka 9 Ustava SFRJ:

“Savezno izvršno veće:

9) usklađuje i usmerava rad saveznih organa uprave radi osiguranja provođenja politike i izvršavanja zakona, drugih propisa i opštih akata Skupštine SFRJ, nadzire rad saveznih organa uprave te ukida propise saveznih organa uprave koji su u suprotnosti sa saveznim zakonom, drugim propisom ili opštom aktom Skupštine SFRJ ili propisom koji je ono donelo radi provođenja saveznog zakona, drugog propisa ili opšteg akta, a može, pod uslovima utvrđenim saveznim zakonom, poništiti propise tih organa.”

Kadijević se, dakle, ustavno nalazi pod nadzorom vlade i predsednika vlade Ante Markovića koji usmerava njegov rad.

Što se tiče predsednika Predsedništva Jovića, u slučaju neslaganja sa politikom predsednika vlade, umesto anonimnih članaka, on je kao deo Predsedništva, imao na raspolaganju pravo i dužnost da sporna pitanja iznese pred arbitražu Skupštine.

Prema članu 320, stav 3 i 4 Ustava SFRJ:

“Predsedništvo SFRJ ima pravo da propise SIV-a od opšteg političkog značaja pre njihovog objavljivanja zadrži od izvršenja.”

“Ako Predsedništvo SFRJ zadrži od izvršenja propis SIV-a, izneće sporno pitanje pred nadležno veće Skupštine SFRJ radi donošenja odluke.”

Ideja o stavljanju vlade pod kontrolu Predsedništva takođe je protivustavna:

“Predsedništvo prema Saveznom izvršnom veću nema hijerarhijske već ograničene Ustavom utvrđene odnose.” (prema autoru Ustava, Prof. Dr. Jovan Đorđević, Ustavno pravo, Savremena administracija, Beograd, 1982)

Ustav Republike Srbije

Odredbe Ustava Srbije, naravno, suprotne su odredbama Ustava SFRJ. Njome se, na primer, uzurpiraju tri osnovne nadležnosti federacije: u međunarodnim odnosima (član 281, tač. 7 Ustava SFRJ), narodnoj odbrani (član 281, tač. 6) i državnoj bezbednosti (čl. 281, tač. 8). To se čini odredbama sadržanim u članovima 72, tač. 1 (Republika Srbija uređuje i obezbeđuje… odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama) i 72, tač. 3 (“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje… odbranu i bezbednost Republike Srbije i njenih građana”).

Što je još mnogo važnije, odredbom člana 135, stav 2 Ustava RS, Srbija se doslovno izuzima iz pravnog sistema SFRJ, jer predviđa da će “poštovati” savezne zakone jedino onda kada joj je to u interesu. U pravu je ovakva klauzula poznata kao klauzula “si volam” (ako hoću) i ima dejstvo da potpuno poništava svaku obavezu preuzetu pod uslovom ove klauzule. Što je potpuno logično – funkcija pravne obaveze je da ograniči volju onoga koji je preuzima. Ako klauzula predviđa da volja obavezanog ima primat nad obavezom, obaveza ne postoji.

Međutim, ono što je najvažnije, to je da je Ustav RS od 28. septembra 1990. separatistički ustav. (Donet više od godinu dana pre proglašavanja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8-og oktobra 1991)

Cit. članom 72 se određuje da je Srbija suverena i NEZAVISNA:

“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama.”

Ovom odredbom Republika Srbija prestaje biti delom federacije, ona je nezavisna država i nema nikakvih dužnosti prema federaciji čiji član više nije.

Ako je to tako, a tako je, postavlja se pitanje, kakav je onda uopšte smisao odredbe člana 135, st.1 Ustava RS, koji glasi:

“Prava i dužnosti koje Republika Srbija, koja je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ima po ovom ustavu, a koja se prema saveznom ustavu ostvaruju u federaciji, ostvarivaće se u skladu sa saveznim ustavom”?

Smisao ove odredbe je u tome što nezavisna Srbija, koja nema nikakvih dužnosti prema federaciji, želi da zadrži prava koja joj je nekada, kao članu federacije, davao taj ustav. Najvažnije od tih prava (kojih se Srbija u stvari svojom nezavisnošću pravno odrekla) su (1) da učestvuje u radu Predsedništva države kojoj više ne pripada, (b) da preko njega zadrži svoju kontrolu nad vojskom, (3) da se krije iza imena Jugoslavije i “zalaže za teritorijalni integritet Jugoslavije”, i (4) da polaže “pravo” na deo savezne kase.

Smisao izraza da je nezavisna Republika Srbija “u sastavu SFRJ” može se jedino shvatiti kao lišena svakog pravnog osnova pretenzija da vrši i dalje prava koja su joj nekada pripadala kao članu federacije i nakon što je se konstituisala kao nezavisna država, i da nema više nikakvih dužnosti prema SFRJ.

(Kako i zašto su ostale republike pristajale (dok su pristajale) da prihvataju ovakvo stanje u kome Srbija “vrši svoja prava” u federaciji u kojoj nema nikakvih obaveza (kojoj čak kao nezavisna država i ne pripada), moguće je razumeti samo time što je Srbija kontrolisala Armiju i neprekidno pretila njome, dakle, samo strahom i željom da se oružani sukob, ipak, nekako izbegne.)

Istovremeno, međutim, ova nezavisna država, budući da je “u sastavu SFRJ” uspeva da upadne u monetarni sistem druge zemlje (SFRJ) i svojevoljno se “zaduži” iz njene primarne emisije sumom od 1,4 milijardi dolara!

Peščanik.net, 23.09.2008.

Srodni linkovi:

Raspad Jugoslavije – II deo

Kompletan tekst – Raspad Jugoslavije

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)

10 GODINA BEZ SRĐE POPOVIĆA
JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)