Prizor iz Port Bajkala, Rusija, foto: Konstantin Novaković
Prizor iz Port Bajkala, Rusija, foto: Konstantin Novaković

Prvi komentari na najavu sankcija ruskoj privredi bili su sasvim pogrešni jer se odmahivalo rukom, pošto, primera radi, zemlja raspolaže velikim rezervama stranog novca, a uz to ne mali deo je u juanima, a konačno povećane su i rezerve u zlatu.

A onda su tu i nafta i gas, kojima se mogu ucenjivati oni koji bi da zavedu strogi režim sankcija. Ništa od toga, vidi se već posle nekoliko vojnih dana, nije tačno.

Veoma brzo, što ne bi trebalo da je iznenađenje, ruska privreda prelazi u ratno stanje. Kako izgleda ratna privreda? To u ne maloj meri zavisi od dužine ratnih dejstava, a potom od posleratnog političkog stanja stvari. Ono što je poneke začudilo jeste najpre kojom je brzinom zaveden veoma strog režim sankcija, a potom koliko je veliki bio već sam početni udar na ruske finansije, pre svega.

Najpre, zašto su uopšte važne rezerve stranog novca i čak zlata? Jer su te rezerve američke centralne banke, pa i evropske veoma male ili zanemarljive. Zato što je stvarni novac u Rusiji kao i u većini drugih zemalja, uključujući u velikoj meri i Kinu, dolar i potom evro. I manjoj meri britanska funta, japanski jen i u još manjoj švajcarski franak. Ali u osnovi celog svetskog finansijskog sistema još uvek je dolar.

Zašto? Ne pozivajući se na monetarnu teoriju, dovoljno je videti šta se dešava sa ruskim bankama i s rubljom. Štediše gledaju kako da povuku novac iz banaka, a ako nije u dolarima, onda kako da ih zamene za dolare. Pa je ruska centralna banka morala da poveća kamatnu stopu na 20 odsto, a devizne rezerve su već značajno umanjene, pa da se ne bi ubrzano istopile.

To, međutim, nije ni izbliza kraj priče. Ovde je potrebno zapaziti da je količina stranog novca u rezervama ograničena, dok količina rubalja nije. Uz to, dok je pristup američkim državnim obveznicama, bilo da se kupuju ili prodaju, ograničen ili sasvim ukinut, dakle veoma je ograničen sankcijama, nema ograničenja na ruske državne obveznice. Pa kada se iscrpi uticaj viših kamatnih stopa, ubrzaće se štampanje novca i rast državnih dugova.

I onda se prelazi na režim ratne privrede. Kako je ne samo ograničena količina stranog novca već i količina robe i usluga koje se mogu kupiti ili uposliti, slede ograničenja svake vrste. Od zamrzavanja cena do racionisanog snabdevanja, pa do prinudnog rada. Već je zabranjeno iznošenje stranog novca, što će naravno pogoditi obične ljude i preduzetnike, ne i oligarhe jer su njihove pare već u inostranstvu. Da li su ga dobro sakrili jer će svi biti pod sankcijama, to ćemo videti. Mada, kako se i Švajcarska pridružila evropskim i američkim merama, finansijski svet će se ubrzano smanjivati.

Do koje mere će se ruska privreda prilagoditi na ratne uslove i do kada će ratni privredni režim trajati, zavisiće od toga koliko će rat potrajati, kako će izgledati okupacija i koji će biti režim odnosa sa ostatkom sveta po završetku vruće faze rata, da se tako izrazim.

Ovde ima smisla ukazati na značaj nafte i gasa i na zavisnost ruske privrede i dobrobiti stanovništva od njih. Jedno je, recimo, zavisnost srpske privrede od ruskog gasa pre svega, a sasvim nešto drugo ruska zavisnost od prihoda od izvoza nafte i gasa pre svega evropskim zemljama. Kratkoročno posmatrano, troškovi kupaca će biti značajni, ali će se dugoročno povećati zavisnost ruske privrede od izvoza energenata. I ukoliko se ne dođe do političkog dogovora, ratna privreda u koju se ruska privreda ubrzano pretvara postaće trajno stanje stvari. U meri u kojoj će se povećati zavisnost takve privrede od izvoza energenata, njihova će se relativna cena, cena u odnosu na uvoz koji će moći finansirati tim zaradama, smanjivati.

Ovo je, za one koje to zanima, Kejnz predviđao za nemačku privredu koja se suočavala s režimom reparacija, jedino što nije bilo ograničeno strano ulaganje u nemačku privredu 20-ih godina prošlog veka. U slučaju ruske privrede pod sankcijama, ulaganja će izostati ili će biti ograničena, pa će se uslovi trgovine značajno pogoršati za rusku privredu i to u dužem periodu vremena. Tako da će režim ratne privrede sa svim njenim ograničenjima potrajati.

Novi magazin, 06.03.2022.

Peščanik.net, 09.03.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija