Koliko-toliko organizovana kolona u kojoj su se srebrenički civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i čestih srpskih zasjeda, Srebreničani su se podijelili u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajedničkom odredištu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noći u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvatajući da sviće i da ne mogu dalje, oni koji su bili u skupini odlučili su predaniti u jednoj od izgorjelih kuća u samom selu, računajući da će tu biti mirni od srpskih potjera. Poslijepodne tog dana, slučaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvorište kuće prekoputa izbjegličkog skrovišta, tražeći vode. Donoseci vojnicima vodu, starica koja je živjela u toj kući pitala ih je: „Djeco, ima li Turaka?“ Poslovično su odgovorili da ima, na što je baba uzvratila: „Neka, da ima baba čim svinje ‘raniti!“ Vojnici su se samo nasmijali i produžili.
U to vrijeme bio sam u Potočarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odveć brzo. Za četiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovništvo i njihove zajedničke prošlosti. No, pripreme za ono što se odvijalo pred očima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su malo duže. Još krajem aprila sam u kancelariji Vojnih posmatrača naišao na izvještaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica – Sarajevo – Srebrenica. U izvještaju su pominjali autobuse vojnika, artiljeriju, kamione municije, višecijevne bacače raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, raspoređenih u blizini Srebrenice, duž puta između Vlasenice i Milića. Grafitnom olovkom sam na komadić papira prepisao najvažnije stvari, uključujući i koordinate artiljerijskih oruđa i naročito bitnih SAM-ova. Zatim sam se popeo na sprat (bili smo smješteni u Pošti), gdje je bila mala telefonska centrala, i nazvao svog prijatelja u komandi divizije.
Kada sam mu, još uvijek pod dojmom šokantnih informacija, uznemireno ispričao o čemu se radi, dogovorili smo se da se nađemo u gradu, kod pijace. Dao sam mu taj papirić, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je čekao obavještajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao svoju priču, on je na mapi tražio i bilježio koordinate. Krenuo sam, a on me je uvjeravao kako će sve odmah šifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka između oficira ARBiH i Vojnih promatrača, on je, izražavajući svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, „prema našim izvorima, pokreti srpskih trupa uočeni ovdje i ovdje“, pokazujući na karti mjesta oruđa.
Tada, doduše, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Žepu primijetila neuobičajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri „Gazele“ koje su oni vidjeli nalazio lično Ratko Mladić. Šest modernih transportera BMP 80, naoružanih lanserima „maljutki“ i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. Zaštitnom puku VRS-a, koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost. I taj izvještaj je proslijeđen komandi Drugog korpusa. I jedan i drugi raport su upućivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije završili u hladu nekog sefa ili ladice. U prilog tome ide i poruka koju je, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Orić. U toj poruci je stajalo: „Čuvajte se… Nešto se veliko kuha, čuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Žutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali“. No, do tada je već sve bilo okončano. Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema riječima općinskih zvaničnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino što je znao: pregovarao.
U Orićevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog načelnika štaba, rahmetli Ramiza Bećirovića. On se još uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Žepe srušili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vraćali iz Tuzle. Ramiz nije bio čovjek za krizne situacije: bio je oprezan, kolebljiv, nije volio improvizovati niti donositi velike odluke, štedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotežu Orićevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici više nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i liderskim karakterom mogao da se nosi sa okolnostima. Povrh toga, Drugi korpus nije dopuštao upotrebu sile u ponovnom zauzimanju Zelenog Jadra. Kada je sedmog jula počeo posljednji srpski napad, sve je bilo spremno za katastrofu.
Već prvog dana, linije odbrane u južnom dijelu enklave su izgubljene. Rezervnih linija nije bilo, a odbrana je bila plitka. Štab divizije se preselio na sprat Pošte, u kojoj je bio i centar veze. Slučajno sam se zatekao tu kada je došao kurir tražeći ručne bombe, kojih nije bilo. Bio je prljav, umoran i kao u transu ponavljao: „Da nam je samo ručnih bombi, sve bi ih povaljali. Imamo tromblona, al’ ne pomažu.“ Nekoliko članova štaba je sa svojih opasaca skinulo bombe i pružilo mu ih. Ali, to nije bilo dovoljno. Stanovnici nekoliko okolnih sela su već poceli da dolaze u Srebrenicu, noseći zavežljaje hrane i odjeće. Već su se mogle čuti pješadijske borbe vođene na samom ulazu u grad.
Komandant 282. brigade, čija je to zona odgovornosti bila, preklinjao je: „Opkoljeni smo, treba nam ispomoć!“ „Izdrži jos malo, doći će“, govorio mu je Ramiz. „Ne znam koliko ću moći, pucaju sa svih strana.“ „Izdrži samo još malo, dolazi interventna četa!“ Iznenada, s druge strane veze više nije bilo nikoga.
I sljedeći dan su se najžešće borbe vodile na južnim prilazima gradu. Sada su stanovnici predgrađa napuštali svoje kuće; Srbi su bili preblizu. U Pošti je vrvjelo; kuriri su dolazili i odlazili, štab je pravio plan protivnapada, a holandski oficiri su od vlasti tražili da uzmu i oružje koje su im predali 1993. Odbijeni su iz dva razloga. Prvo, oružje koje su predali tokom demilitarizacije je bilo uglavnom nekorisno ili pokvareno. Municije za artiljerijska oruđa i tenkove ionako nije bilo, pa ni oni nisu bili od koristi. Drugo, povlačenje oružja sa depoa značilo bi da Srebrenica, barem formalno, prestaje biti demilitarizovana zona i da UN više ne snosi nikakvu odgovornost za njenu sudbinu.
Tu večer Vojni promatrači su odlučili da se povuku u Potočare. Nas dvojica prevodilaca, moj kolega Hasan i ja, trebali smo poći s njima. Hasan to nije želio, njegova porodica je još uvijek bila negdje u prenatrpanom gradu i on je htio biti s njima. Ja sam pošao. Dok smo se vozili prema Potočarima, Srbi su nas gađali sa okolnih brda. Tek kada smo došli u holandski logor, počeo sam shvatati šta se desava. Pokazali su mi gdje ću spavati. Razgovarao sam sa jednim od naših ljudi zaposlenih kod plavaca. Usred razgovora sam zaplakao, ponavljajući jedno te isto: „Sve je otišlo u materinu. Zar ne vidiš da je sve gotovo, čovječe!“ Nije mi vjerovao. Danas je, iako je bio skoro zakleti pacifista, na nekoj turskoj vojnoj akademiji.
Sljedećeg jutra sam otkrio da je osnovni razlog za zabrinutost mog šefa bio što je u Pošti u gradu zaboravio pasoš. Toliko mu se žurilo. No, tamo je već bio holandski oficir za vezu (koji je kasnije uz Karremansa popio rakiju sa Mladićem), i brinuo se za njegove lične stvari. Odgovarajući radiom na naše pitanje kakvo je stanje u Srebrenici, on je rekao da je malo mirnije, ali da su se „muslimani počeli međusobno sukobljavati“. Poludio sam. Znao sam da laže i zatražio sam od našeg team-leadera (također holandski oficir, major Andre de Haan) da pođemo u Srebrenicu. Odbio je. Obrazlagao je svoju odluku granatama koje su na putu do Srebrenice zviždeci prelijetale Potočare. Na svaku eksploziju dopunskog punjenja, on i dva Afrikanca su bježali u sklonište. Zatražio sam da me pusti da idem sam.
„Može, ali samo na tvoju odgovornost“, rekao je. „Nema problema. Dajte mi kartu, motorolu i baterije.“ „Znas li čitati kartu?“ „A-ha.“ Uzeo sam sve što mi je bilo potrebno, potrpao hrane u džepove i krenuo. Dok sam išao prema kapiji, on je obavijestio holandske vojnike. „Moj prevodilac će izaći, propustite ga.“ Vojnik na izlazu me samo pogledao i, vjerujem iskreno, zaželio sreću. Već sam isplanirao put. Mislio sam trčati iz jedne fabrike u drugu (radi se o industrijskom kompleksu) dok to bude bilo moguće, a onda koritom rijeke, sve do Solocuse, na samom ulazu u grad. Tu ću biti siguran od srpskih nišandžija. Nosio sam vojnu bluzu i pantalone i znao sam da ću biti meta. Preskočio sam ogradu i ušao u „Feros“. Zaprepastio sam se kad sam vidio jedan bračni par kako mirno kupi pokošenu travu, kao da se oko njih ne dešava ama baš ništa. Preskočio sam i drugu ogradu i tu skrenuo u korito rijeke. Nisam uspio proći neprimijećen. Nekoliko metara rijekom i – prvo bljesak, a onda parajući „buuum“. Ne tako daleko od mene. Bacio sam se na zemlju, dok je po meni padalo busenje. Bestrzajni top, bio sam siguran. Nisam vjerovao da mene gađa, mislio sam da je još neko u blizini. Desetak metara dalje, bio sam siguran da sam ja meta. Sišao sam sa obale i zagazio u rijeku zaklonjenu drvećem. Ko god da je bio onaj za topom, sada me nije mogao vidjeti, ali svejedno, znao je da sam tu. Još nekoliko puta sam morao zaleći idući ka Srebrenici.
Kada sam bio na sigurnom, ponovo sam izašao na cestu. Usput sam sreo mladića koji je nosio pušku obješenu preko ramena i objasnio mi da su „naši“ tu noć izveli kontraudar. „Samljeli smo ih“, rekao je, očito zadovoljan. Nikad ga više nisam vidio. Došao sam pred Poštu, umoran, prljav i mokar. Naša kancelarija je bila razvaljena i sve od bilo kakve vrijednosti odneseno. Magacin sa hranom također je bio prazan. Otišao sam na sprat, pun vjere, ubijeđen u ono što sam čuo. Međutim, tu sam otkrio da je samo dio – istina. Naši zaista jesu izveli kontranapad. Srbi su, međutim, ubrzo uveli svježe snage i povratili položaje. „Evo ti ih ovdje, na Učinoj bašči“, rekao mi je Nasir Sulejmanović, tehničar u centru veze, i sam uplašen.
Osim komunikacija, sve je bilo u rasulu. Tenkovi su prodirali iz Jadra, a protivtenkovsko oruđe je bilo u 10 kilometara udaljenim Potočarima. Oružje je na konjima dovučeno nekoliko sati kasnije, ali nije bilo koristi. Dvojica koji su rukovali oružjem nisu mogli pogoditi tenk. Grad je zasipala kiša granata, svako malo su u bolnicu dolazili ranjenici. Otišao samo do bolnice i radiom prenio ono što sam vidio. Kako se približavao mrak, bilo je sve jasnije da Srebrenica pada. Javio sam i to. Stanovništvo se predvečer uzbunilo i krenulo prema Potočarima. Krenuo sam i ja. Nakon dvadesetak minuta pješačenja, okrenuo sam se i iza sebe vidio bijeli džip: u njemu su bila trojica SAS-ovaca. Cio dan su proveli na frontu; očekivali su avione koje su trebali navoditi. Stali su i ja sam se popeo na otvoreni džip. Britanci su jurili nevjerovatnom brzinom. Znali smo da će Srbi pucati i ja sam pokušavao javiti Holanđanima da otvore kapiju da se ne bi zadržavali na ulazu. Koliko god da sam se derao, vjetar je bio glasniji od mene. Srbi su ipak pucali preko nas.
Na ulazu su me dočekali ljudi čiji sam posao radio cio dan. Jedan od njih me kroz smijeh nazvao „Christianne Amanpuor“. „Fuck you both!“, bilo je sve što sam mu imao reći. Jedino što je tog dana izašlo iz Srebrenice je bio moj glas. Na temelju onog što sam javio, plašljivi, ali pismeni vojni promatrac iz Afrike (major David Tetteh, Gana) napravio je izvještaj u kojem se sve vrti oko jedne riječi: genocid. Nisam se osjećao bolje zbog toga.
Sve ono što se dešavalo sljedećih dan ili dva je poznato. Avioni nikad nisu došli, a srebrenički civili su tražili zaštitu kod Holanđana. Uvečer 11. jula bio sam pozvan u štab Holandskog bataljona. Oni su se vratili sa sastanka sa Mladićem, koji je ultimativno tražio da do pola noći razgovara s nekim od predstavnika lokalne vlasti. Moj posao je bio da nađem nekoga od njih u masi. Nasmijao sam se: „Jeste li vi normalni? Oni su sad u šumi i vjerovatno se spremaju da krenu prema Tuzli.“ „Nađi direktora škole, direktora bolnice, bilo koga“, odgovorio mi je njihov bezbjednjak. I stvarno sam, nakon nepunih sat vremena, našao direktora srednje škole, Nesiba Mandžića. Kada sam mu rekao za Mladićev zahtjev, samo je klimnuo glavom i krenuo sa mnom prema holandskom kampu.
Ne znam šta se dogodilo tu noć, ali su mi ujutro rekli da je novi sastanak s Mladićem dogovoren za 10 sati. No, prije nego što je sastanak i počeo, njegovi su vojnici ušli u Potočare i opkolili izbjeglice. Mandžić je iz centra veze satelitskim telefonom razgovarao s nekim, ili bolje rečeno, derao sa na nekog iz tadašnje BH vlasti: „Ali, oni već ulaze, razumijete li, oni već ulaze!“ „Idiot, kaže mi da potražimo zaštitu od UNPROFOR-a“, govorio je izlazeći iz sobe, zalupivši vratima.
Srbi su tražili da obiđu kamp, da bi bili potpuno sigurni da unutra nema pripadnika ARBiH. Holandskim vojnicima je naređeno da odlože oružje. Ovi su to i učinili. Kada se nekoliko srpskih oficira pojavilo u velikoj sali u kojoj je u blatu bilo više stotina izbjeglica, žene su počele vrištati, neke su izgubile svijest, a djeca su se dala u plač.
Nakon sastanka, od kojeg su svi očekivali mnogo, Holanđani su donijeli plan: UNHCR i Crveni križ će evakuisati izbjeglice uz njihovu oružanu pratnju. U tom trenutku već su dva kamiona UNHCR-a sa ćebadima i hranom za izbjeglice bili na putu prema Srebrenici. Odahnuli smo. Na dva sata. Jer, tačno je toliko prošlo dok prvi srpski kamioni i autobusi nisu počeli stizati u Potočare. Bili smo još jednom zatečeni. Pitao sam nekog holandskog oficira šta se dešava. Cereći se, odgovorio mi je: „Dolazi Ratko Mladić da vas evakuira.“
U isto vrijeme, holandski pukovnik protestuje kod srpskog generala. Evo njihovog dijaloga: „Molim vas, ja sam komandant Holandskog bataljona i ja…“ „Kakav, bre, komandant. Ti si jedna karina. Ja sam ovde bog! Prevedi mu to, prevedi!“ Dogovori rezultiraju time što će, umjesto srpskih, holandski vojnici organizovati evakuaciju i sprovoditi civile do vozila.
Poslijepodne, izlazim iz kampa sa jednim od promatrača. Pedesetak metara od kapije kontrola. „Koji si ti?“, pita me vojnik. „Prevodilac“, odgovaram, i osjećam kako mi glas drhti. „Imas li ti neki papir?“ Dajem mu žutu karticu koju su imali svi prevodioci. On je uzima, letimično pogleda, dodaje drugom, ovaj trećem i tako preko ceste do Mladića, kojeg tek tad vidim okruženog njegovim oficirima. On se zagleda u karticu, podiže pogled i kažiprstom me pozva. Noge su mi postajale teže sa svakim korakom, osjećao sam se kao da koračam kroz vodu, nestajalo mi je zraka. Kada sam mu prišao sasvim blizu, svijet se zavrtio oko mene. Ustvari, oko njega, jer mogao sam se koncentrisati samo da odgovaram na njegova pitanja. Kao da nikog drugog nije bilo oko nas.
Razgovor sa Mladićem:
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Odakle si?
– Odavde, iz Bratunca.
– Šta radiš ovdje?
– Prevodim.
– Kud si krenuo?
– Pa… evo, krenuo sam gore sa ovim vojnim posmatračima, da vidimo šta se dešava.
– Jesi li bio u vojsci?
– Nisam.
– Nisi, je l’ da?
– Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!
– Dobro, ‘ajde sad idi u kamp, može te neko ubiti.
– Mogu li dobiti svoju karticu natrag?
– Evo ti.
Krenuo sam prema kapiji, duboko vjerujući da će mi neko pucati u leđa. Morao sam proći kroz kordon srpskih vojnika, i očekivao sam da čujem zvuk repetiranja puške. Holandski vojnik je otvorio kapiju i pustio me da uđem. „Tegovi“ koje sam imao na nogama su odjednom nestali i ja sam bio spreman da poletim od radosti što sam živ.
Dan poslije (tada sam prestao računati vrijeme), evakuirani su skoro svi ranjenici i medicinari iz srebreničke bolnice. Posljednji put su viđeni živi na kamionu sa UN-ovim oznakama na putu iz Potočara prema Bratuncu. Dok su se spremali da krenu, saznao sam kako Srbi od UN-a traže da im predaju nas, prevodioce, te kako su ovi popustili pred tim zahtjevom. Moji šefovi, s kojima sam pričao, nisu mi mogli ponuditi bilo kakve garancije. „Srbi samo žele biti sigurni da niko od vas nije počinio ratne zločine“, lakonski su odgovarali.
Razgovarao sam o tome sa kolegicom dok smo gledali kako se uglavnom civili ranjeni tokom proteklih nekoliko dana spremaju krenuti prema Tuzli. Jedan holandski vojnik, koji je razumio bosanski, prišao mi je i rekao: „Slušaj, evo ti moja puška, rani se u nogu, pa ćemo te svrstati među ranjenike. Ako ne smiješ ti, ja ću pucati.“ Pogledao sam u njega, pa u „uzi“. Nisam imao hrabrosti za to. Tu noć, Holandski bataljon je iznenada dobio poruku iz štaba u Tuzli koja je glasila da se „UN ima pobrinuti za sigurnost dvojice prevodilaca čija su imena: Emir Suljagić i Hasan Nuhanović“. U dodatku je stajalo da je ta poruka upućena Yasushi Akashiju, Rupertu Smithu i glavnokomandujućem UNPROFOR-a, francuskom generalu Bernardu Janvieru. U zaglavlju je pisalo da poruka dolazi iz komande snaga UN-a u Tuzli.
Kasnije sam saznao kako je do toga došlo: Hasan je, u strahu za naše živote, nazvao Tuzlu i razgovarao sa penzionisanim američkim pukovnikom Kennethom Biserom, u to vrijeme službenikom Odjela civilnih poslova UN-a. On je napisao tu poruku i poslao je, koristeći svoje dobre veze, na sve moguće adrese, a, ispostavilo se kasnije, i u Sekretarijat UN-a u New Yorku.
Zaista ne znam koliko je dana još proteklo prije nego što smo napustili Potočare. Provodio sam to vrijeme u magnovenju, nikad sasvim siguran da sve to samo ne sanjam. Noću sam se budio i hodao vjerujući da će me ostaviti ako zaspim, a Srbi su danju pljačkali sve što se moglo opljačkati. Pamtim još staru ženu u crnini kako po julskom suncu u kolicima vuče frižider i svako malo staje da se odmori, ali ne odustaje od frižidera; pamtim još onoga što je svaki dan dolazio i nosio po jednu košnicu sa livade u blizini; onog što je na traktor tovario svježe sadjeveno sijeno… I pamtim hrvatskog carinika u Lipovcu, kako mi traži pasoš.
BH Dani, 09.07.1999.
Peščanik.net, 11.07.2009.
SREBRENICA