Ovo je pokazatelj brzine kojom se politika krize evra menja. Pre samo dve nedelje, sva pažnja bila je usmerena na novog predsednika Francuske, Fransoa Olanda, koji je položio zakletvu u Parizu kao Monsieur Rast, i odjurio na svoj prvi zadatak da stane na crtu evropskoj Frau Štednji, kancelarki Angeli Merkel.

„Potrebna su nam nova rešenja. Sve su opcije na stolu“, govorio je Oland, misleći da će naterati Angelu Merkel da skine štipaljku s nosa i razmotri ono što u Berlinu zaudara, prvenstveno evro obveznice – da Nemačka reši krizu jednim potezom, tako što će osigurati dug Španije, Grčke, Italije i ostalih. Mrka kapa.

Do subote je rasprava o rastu i štednji utihnula, kada je Merkel krenula u napad.

Sad je na nju bio red da objavi kako ne sme biti zabranjenih tema dok evropski lideri čekaju da vide šta će se dogoditi u Grčkoj i Španiji, i planiraju sledeće poteze za ono što će, po svemu sudeći, biti izuzetno značajan skup krajem meseca.

Izgleda da Merkel smatra da i Oland i čitava Francuska blefiraju. Govoreći kako ne treba da bude cenzure u zadacima evrozone, ona zapravo predlaže radikalne, federalističke korake koji podrazumevaju postepeno gubljenje državnog suvereniteta u budžetskoj, fiskalnoj, socijalnoj, penzionoj i radnoj politici, kako bi se izgradila nova evropska politička unija u narednih pet do deset godina.

SED – Sjedinjene Evropske Države – ponovo su tu. Makar za evrozonu. Takva „politička unija“, koja prepušta osnovne ingerencije Briselu, Luksemburgu i Strazburu, oduvek je za Francuze bila preveliki bauk da bi je ozbiljno razmatrali.

Ali Berlin daje signale da će, ako već treba da podnese teret onoga što smatra neuspehom drugih, morati da se preduzmu postepeni, ali nadasve krupni integracionistički koraci ka bankarskoj, fiskalnoj i na kraju političkoj uniji unutar evrozone.

To je razdorna i sporna ideja, koju Merkel nije oduvek podržavala. Međutim, usred krize, izgleda da sada ne vidi nikakvu alternativu.

U tom smislu, naredne tri nedelje će obeležiti mahnita aktivnost, dok evrokrate jure iz jedne u drugu prestonicu, ispitujući teren.

Herman van Rompej, predsednik Evropskog saveta, Mario Dragi, šef Evropske centralne banke, Žan Klod Junker, premijer Luksemburga i dugogodišnji predvodnik Evrogrupe ministara finansija, i Žoze Manuel Baroso, šef Evropske komisije, treba da predstave plan za integraciju evrozone na samitu EU 28. i 29. juna.

Sva četvorica su zakleti evropski federalisti.

Pre samita, na redu su presudni izbori u Grčkoj i parlamentarni izbori u Francuskoj, dok vreme ističe za bankarski sektor u Španiji. Ministar finansija u Madridu, Luis de Guindos, kaže da će se sudbina evra odrediti tokom ove tri nedelje u Španiji i Italiji.

Divovski integracijski korak o kome se razmišlja neće spasiti Grčku, izbaviti španske banke, dovesti u red Italiju, niti rešiti krizu evra u dogledno vreme.

Možda liderima istekne vreme, možda iscrpe sve pretnje i poslednje opomene koje su obeležile „krizni menadžment“ u poslednjih 30 meseci.

Ali nadaju se da će otkrivanjem srednjoročne strategije za fiskalnu i političku uniju u evrozoni ubediti finansijska tržišta u svoju rešenost da izbave evro, da je ova valuta nepovratna i da će tenzije splasnuti.

Uticaj „projekta“ biće neizmeran, ukoliko se on pokrene.

Naravno, biće neophodan novi evropski sporazum. To će biti mukotrpan proces. Verovatno će morati da se donese i novi nemački ustav, što će možda biti kap u prepunoj čaši.

Toliko pominjani „demokratski deficit“ u vođenju Evrope eksponencijalno bi se proširio bez radikalne promene izbornog temelja evrozone. Kakvog bi smisla imalo glasanje za vladu u, recimo, Sloveniji, ako se u političkoj uniji evrozone odluke o porezu, potrošnji, penzijama, zapošljavanju donose u Briselu?

Uz to, „Evropa na dve trake“ bila bi još izraženija, pri čemu bi se ključne odluke donosile u evrozoni, a ne u EU od 27 ili 28 zemalja.

Jaz između Britanije i središta Evrope mogao bi postati nepremostiv, što bi samo dovelo do međusobnog optuživanja, a na kraju se završilo prekidom nesrećnog britanskog koketiranja sa EU, iako Dejvid Kameron i Džordž Ozborn predlažu upravo „političku uniju“ kao „nemilosrdnu logiku“ deljenja iste valute.

U trećoj godini krize, izbor koji čeka Evropu postaje mnogo jasniji – smrt evra ili rađanje nove evropske federacije.

 
Ian Traynor, The Guardian, 04.06.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.06.2012.