Foto: AFP
Foto: AFP


 
Za 14 godina koliko je na vlasti i koliko žali nad propašću sovjetske imperije, Vladimir Putin je započeo tri rata protiv ruskih suseda i protiv teritorija koje su nekada bile pod dominacijom Kremlja. Kao novoizabrani premijer 1999, pre nego što je postao predsednik na Novu godinu 2000, pokrenuo je rat u Čečeniji, brutalno gušeći oružanu pobunu protiv Moskve u severnom Kavkazu i sravnivši pokrajinsku prestonicu Grozni.

Godine 2008, ovaj bivši oficir KGB-a naredio je munjeviti rat protiv Gruzije, koji je podelio zemlju za pet dana. On i dalje kontroliše 20% teritorije tog ruskog crnomorskog suseda: Južnu Osetiju i Abhaziju. Ruska vojska kontroliše i deo Moldavije zvani Pridnjestrovlje u zamrznutom konfliktu koji traje od raspada Sovjetskog Saveza.

Međutim, ukoliko na Krimu i u Ukrajini dođe do potpunog rata, Putin će možda pokrenuti najgori evropski bezbednosni košmar od revolucija 1989. i najkrvaviji sukob otkad je Slobodan Milošević pokušao da uspostavi kontrolu u bivšoj Jugoslaviji, što je dovelo do četiri izgubljena rata, više od 100.000 mrtvih i izrodilo sedam novih zemalja na Balkanu. Ukrajina je ključna zemlja na istočnoj granici EU i jugozapadnoj granici Rusije. Teritorijalno je veća od Francuske. Ima 46 miliona stanovnika, što je više od Poljske ili Španije. Ima pravu i dobro naoružanu vojsku. Ukrajina je bila baza za proizvodnju oružja u Sovjetskom Savezu, a i danas je među najvećim svetskim izvoznicima oružja.

Ukrajinska vojna mašinerija ne može se meriti sa ruskom. Ukrajina ima oko 130.000 vojnika u poređenju sa oko 850.000 u Rusiji. Njene snage na Krimu ne mogu da se mere sa preko 15.000 vojnika u crnomorskoj floti u Sevastopolju. Rusija ima više vojnika u svojoj zapadnoj diviziji nego što ima cela Ukrajina. Odnos borbenih aviona, helikoptera, specijalnih jedinica i ratnih brodova u Crnom moru je sličan.

Ali ukrajinske snage bi mogle da nanesu veliku štetu ako budu primorane da brane svoju zemlju. Imajući to u vidu, tri najšira scenarija su u igri:

Najbenigniji ishod je da Putin isplanira upad u gruzijskom stilu, kratku nedelju stvaranja nove situacije na terenu, ograničavajući kampanju na preuzimanje kontrole nad Krimskim poluostrvom sa većinskim ruskim stanovništvom, a zatim da pregovara i diktira uslove iz jake pozicije protiv slabog i neiskusnog novog rukovodstva u Kijevu.

Putin nije javno davao komentare posle revolucije u Kijevu, kada je predsednik Viktor Janukovič pobegao u Rusiju, sve dok se njegova krimska operacija, dobro isplanirana i aktivirana bez ijednog ispaljenog metka, nije praktično bila završila. Vojnu operaciju su pratili politički potezi – regionalni parlament i političko rukovodstvo koje je pozvalo Rusiju u pomoć, proglašavajući lojalnost Moskvi, odričući se nove vlade u Kijevu i najavljujući referendum o statusu Krima do kraja meseca.

Ako je to cilj, onda je misija praktično ispunjena. Ciljevi su postignuti još pre nego što su NATO ambasadori uspeli da se okupe u Briselu u nedelju ili da se ministri inostranih poslova EU sastanu i razmotre svoje opcije u ponedeljak. Ali ima dosta naznaka da kontrolisanje ili čak aneksija Krima možda neće zasititi ruski apetit u Ukrajini. Već je sada potpuno zamisliv ambiciozniji i mnogo opasniji scenario.

Jugoslovenski scenario

Ako je zauzimanje Krima izvedeno lako i bez krvi, bilo je to zbog velikog ruskog vojnog prisustva, podrške velikog dela lokalnog stanovništva i zato što su ukrajinske snage bile zatečene brzinom operacije, kao i zato jer su imale naređenje da ne pružaju otpor (za sada), u strahu da ne isprovociraju veliku i krvavu eskalaciju.

Sve ukazuje na to da će Putin, sa svojim gazdinskim pristupom velikim delovima bivšeg Sovjetskog Saveza, odbiti da prihvati legitimnost ukrajinske države koja se okrenula zapadu, presekavši pupčanu vrpcu zbog koje je Kremlj smatra svojom bebom. Cilj bi, kako je vršilac dužnosti predsednika Ukrajine spekulisao u nedelju, mogao biti da se Ukrajina upropasti ekonomski – da se onesposobi kao zaista nezavisna država.

To bi ohrabrilo Putina da proširi svoj uticaj sa Krima na istočnu Ukrajinu, ignorišući vlast Kijeva, i deleći zemlju na dva dela – na Kijev i zapad protiv istoka i juga.

Ovo povećava mogućnost građanskog rata. Već u prvim čarkama može se prepoznati taktika i metodologija Slobodana Milošević u ratovima u bivšoj Jugoslaviji 1991-1995 i na Kosovu 1998-1999 (iako ih je na kraju sve izgubio). Osnivanje i nesumnjivo naoružavanje lokalnih lojalnih paravojski, novi proruski nastrojeni lideri koje pažljivo bira ruska služba bezbednosti, brzi referendumi koji obezbeđuju „demokratsku“ glazuru unapred donetim moskovskim odlukama, finansiranje lojalističkih snaga, režiranje „provokacija“ koje zatim izazivaju paniku i povike za odmazdu u kremaljskim medijima, stvaranje paralelnih državnih struktura, recimo u Harkovu na istoku – drugom po veličini gradu u Ukrajini i ukrajinskoj prestonici za vreme ruskog građanskog rata, pošto je Harkov bio „crven“ dok je Kijev bio „beo“. Zatim etničke, verske i kulturne podele koje dele Ukrajinu na katolički i nacionalistički zapad i pravoslavni i često proruski istok, što takođe podseća na Jugoslaviju.

Međutim, ovo nipošto nisu nepremostivi problemi. Nema ničeg neizbežnog u sukobu na liniji istok-zapad, ukoliko postoji dobronamerno i obazrivo političko rukovodstvo.

Ali ako je država rešena da pretvori ove tenzije u casus belli, ona se to lako može postići, kao što je Milošević dokazao.

Ako Putin odluči da postane novi Milošević, zapad će gledati novu podelu Evrope.

Diplomatski scenario

Čini se da na zapadu nema mnogo apetita da se ozbiljno ode dalje od diplomatije. Reakcije su bile spore. Ukrajinska previranja otpočela su u novembru sa demonstracijama u Kijevu protiv proruskog predsednika i za približavanje Evropi.

Ali EU je podeljena, trapava i neodlučna. Ne postoji zajednička evropska spoljna ni bezbednosna politika. Teško je zamisliti da će Nemačka proliti krv za Ukrajinu. Nije teško zamisliti Rusiju kako proliva krv za Ukrajinu. Uobičajena pozicija EU u ovakvim krizama, od Roberta Mugabea u Zimbabveu do Aleksandra Lukašenka u susednoj Belorusiji, jeste da nametne sankcije i zabrani putovanje liderskoj kliki. Međutim, Ukrajina je previše značajna da bi to imalo mnogo efekta.

Ali američki državni sekretar Džon Keri je podigao ulog, preteći sankcijama koje bi ekonomski izolovale Rusiju. To je zanimljiv predlog, jer se ruska privreda u potpunosti oslanja na sirovine, na izvoz nafte i gasa.

Ekonomska izolacija Rusije podrazumevala bi stavljanje pod karantin, na primer, gasnog sektora i najvećeg svetskog proizvođača gasa, Gasprom. Ali Gasprom je najveći snabdevač gasa Evrope. Amerika ne bi bila pogođena takvim sankcijama. Evropa i Nemačka bi bile osakaćene. Čitav baltički region, kao i srednja i istočna Evropa, uključujući i samu Ukrajinu, u potpunosti zavise od Gasproma, dok Nemačka, najveći evropski potrošač energije, više od trećine gasa dobija iz Rusije.

Mnogo je verovatnija zapadna medijacija u jugoslovenskom stilu, sa diplomatskim „kontakt grupama“ ili izaslanicima UN-a sa zadatkom da pokrenu pregovore između zaraćenih strana, prate primirja i šalju posmatrače pod okriljem UN-a ili Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju.

Ukrajina će početi da zvuči kao Švajcarska. Mnogo će se govoriti o novim aranžmanima koji podrazumevaju „federalizaciju“ ili „konfederalizaciju“, dok će cilj Rusije biti da maksimizira kontrolu nad velikim delom Ukrajine, sve vreme tvrdeći da priznaje njen teritorijalni integritet.

Ian Traynor, The Guardian, 02.03.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 03.03.2014.

UKRAJINA