Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Protekle nedelje je ovde već podrobno razmotren predlog zakona o određivanju maksimalnog broj zaposlenih u javnom sektoru. U petak je taj akt usvojen u Skupštini Srbije, pa više ne možemo govoriti o manjkavostima i problemima zakonskog predloga. Sada su to problemi koji će nastati kada zakon stupi na snagu. To što je po hitnom postupku (protivno odredbama poslovnika o radu Narodne skupštine) usvojen u julu, oprobani je recept podmetanja. Građani koji ionako obraćaju malo pažnje na rad Narodne skupštine, to gotovo uopšte ne čine u letnjim mesecima ili oko Nove godine. Vladajuća većina tako dobija prostor da u ta dva perioda pusti mašti na volju i radi, bez preterivanja, šta god poželi.

Prvi problem novog zakona – navodno sačinjenog zarad uspostavljanja jeftinije i efikasnije državne službe (u najširem smislu te reči: uključujući i obrazovanje, zdravstveni sistem i sistem socijalne zaštite) – jeste u tome što on ne važi za javna preduzeća, koja su leglo prekobrojnog (partijskog) zapošljavanja. Zakon ne važi ni za medijski javni servis. Tako će se smanjiti broj učitelja i lekara da bi se uštedeo novac koga tobože nema dovoljno; ali, neće se dirati zaposleni u javnim preduzećima, baš kao ni u preduzećima koja su ta preduzeća osnovala. Već ta činjenica dovoljno govori o „hrabrosti“ s kojom se ova vlast razračunava sa neefikasnom i lošom državom. Hrabrost joj seže do praga javnih preduzeća i državnog medija.

Drugi problem zakona je to što i on, kao mnogi njegovi prethodnici, nije ništa više od uvertire za rešavanje viška zaposlenih uredbama Vlade. Taj zakon je samo maska za ono što će uslediti: svake godine (primena zakona je oročena do kraja 2018) Vlada će utvrđivati maksimalni broj zaposlenih. Drugim rečima – određivaće koliko će ljudi biti otpušteno. Tako će strah zaposlenih za radna mesta iz ugla Vlade biti taman kakav treba da bude: i opravdan i svakodnevni. Vlada će odlučivati o broju ljudi koje treba otpustiti na osnovu predloga resornih ministara za svaku konkretnu oblast. Čak je predviđeno i obustavljanje transfernih sredstava za one lokalne samouprave koje se ogluše o takvu odluku Vlade, iako je isplata tih sredstava zakonska obaveza i republička vlast je ne može koristiti za ucene. Predviđeno je i da se svaki akt o sistematizaciji radnih mesta u javnom sektoru (onako kako ga formuliše ovaj zakon) podnosi na saglasnost ministrima, što je protivno načelu autonomije lokalnih samouprava i zakonu o lokalnoj samoupravi. Od svega što smo do sada videli od ove vlade, ovo je ipak najgori pokušaj centralizacije odlučivanja. Na primer, pravilnik o sistematizaciji radnih mesta u nekoj od škola ili lokalnoj biblioteci moraće da se podnese na uvid nadležnim ministrima koji treba da ga odobre.

Tu problemima nije kraj. Kao što je primetio Mario Reljanović, zakon ne daje nijedan kriterijum po kom će se odlučivati ko će biti otpušten, a ko će nastaviti da radi na svom radnom mestu. Tako se čak i u odredbama o obaveznom odlasku u penziju ostavlja mogućnost potpisivanja nekakvog sporazuma sa poslodavcem koji će odložiti odlazak u penziju. Koji je pravni karakter takvog sporazuma (za koji se tvrdi da „zamenjuje odredbe ugovora o radu“) nije jasno, ali je očito ko će moći da ga potpiše – samo oni koji su u milosti vladajućih struktura.

Nadalje, zaposleni su lišeni informacija o postupku za otpuštanje, čime se i formalno, zakonom, tretiraju kao predmeti o čijoj sudbini uredbom i mimo definisanog postupka odlučuju ministri i vlada. Tako zaposleni postaju prekobrojna državna imovina koje se treba rešiti po kratkom postupku. Zakon ne prepoznaje ni pravo na žalbu na donete odluke o otpuštanju. Verovatno na radost ministarke Udovički, koja je prošle nedelje izjavila da se ne sme dopustiti da sudovi vrate zaposlene na njihova radna mesta.

Uprkos ministarki, čini se da je to jedini ispravan izlaz iz situacije koju kreira ovaj zakon. Svaki građanin, pa i zaposleni u javnom sektoru, ima ustavno pravo na pravno sredstvo u postupku u kom se odlučuje o njegovom pravu. Državna uprava i javni sektor jesu neefikasni i zaista funkcionišu na potpuno pogrešnim principima. Međutim, jasno je da ovakav zakon to ne može da popravi. Naprotiv, on će loše stanje još pogoršati, na isti način na koji je to svojevremeno učinila takozvana reforma pravosuđa.

Ovu reformu javnog sektora upravo i treba uporediti sa reformom pravosuđa. Kao i u prvom slučaju, ni ovde nemamo odgovor na pitanje zašto nije došlo do pojedinačnih otpuštanja i razrešenja. Svi koji krše odredbe Zakona o državnim službenicima, Zakona o radu u državnim organima ili bilo kog drugog zakona koji se primenjuje na njihov radni odnos, već odavno su mogli biti otpušteni. Svi koji ne ispunjavaju formalne uslove za radno mesto, koji se ne pojavljuju na poslu, ne ispunjavaju radne zadatke i ne odgovaraju na neku od jasno postavljenih obaveza, već su mogli biti otpušteni. Isto važi i za one koji rade na radnim mestima koja su izmišljena i prekobrojna. Takve odluke mogle su biti donete u odgovarajućem postupku, uz primereno obrazloženje, a oni na koje bi se te odluke odnosile, imali bi mogućnost da se o njihovom pravu odluči i u drugostepenom postupku. Ukoliko su otpušteni iz već pomenutih razloga, a ne političkih, ni ministarka Udovički ne bi imala razloga za brigu – sudovi ne bi mogli da ih vrate na radna mesta. Umesto toga, ponovo gledamo vlast opsednutu idejom da se zaposlenih otarasi kolektivno, „u paketu“. To uvek ukazuje na pravu nameru, odnosno na želju da se tim kolektivnim potezom javni sektor dodatno upodobi potrebama stranaka na vlasti. Ovo potvrđuje još jedna od odredaba novog zakona koja omogućava otpuštanja i preko minimuma određenog zakonom, nakon čega je moguće primiti nove zaposlene. Dakle, proizvoljno otpuštanje (teorijski – i svih zaposlenih u jednom organu) jeste moguće, posle čega će biti primljeni neki novi, poželjni zaposleni. Jedini cilj takvog otpuštanja je stvaranje partijski homogenog javnog sektora, pre nego efikasnog i odgovornog.

Slučaj „javni sektor“ ipak se donekle razlikuje od slučaja „reforme pravosuđa“. Potonji je obeležila rešenost sudija da pitanje njihovog statusa isteraju na čistac, što se može tumačiti i kao neka vrsta profesionalne deformacije. Po svemu sudeći, to se neće dogoditi sa većinom zaposlenih koji će dobiti otkaz na osnovu novog zakona. Tu većinu sud neće vratiti na posao ne zato što je donet briljantan zakon, već zato što su se ljudi umorili od traženja pravde. Za one koji se ipak reše da pravdu potraže na sudovima, prilično je izvesno da će odluke donete u skladu sa novim zakonom biti poništene kao i odluke kojima se sprovodila „reforma pravosuđa“. Naprosto, državna samovolja i proizvoljnost u odlučivanju ne može se prikriti čak ni zakonima koje izglasava Narodna skupština. To nije velika uteha, jer će vreme i zdravlje oštećenih biti nepovratno izgubljeni, a stanje javnog sektora ostaće loše, ako ne bude i gore. Polako se gasi i nada da je moguće da nova vladajuća struktura nešto nauči na greškama prethodne – vlast u Srbiji izgleda tako svemoguće i bezgranično, da je teško odoleti njenoj zloupotrebi.

Peščanik.net, 04.08.2015.

Srodni linkovi:

Mario Reljanović: Početak racionalizacije – neplanski i partokratski

Mario Reljanović – A gde su kriterijumi?

Mario Reljanović – Još jednom o racionalizaciji

Dejan Ilić – Srbija između dva modela, skandinavskog i makedonskog

Vesna Pešić – Uaaa za ministra Vujovića

VIDEO – 6,5 posto

AUDIO – 6,5 posto + transkript

Vesna Pešić – Još jednom spaljena zemlja

Tatjana Paunović – Javni sektor, tajne politike

Vesna Pešić – Džeziranje na istu temu

Dejan Ilić – Lakoća odgovora

Dejan Ilić – Šest i po odsto

Mario Reljanović – Racionalizacija


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)