Fotografije čitalaca, Damir Romanov
Fotografije čitalaca, Damir Romanov

Predlog zakona o udžbenicima, koji je upravo povučen iz procedure za usvajanje, dan pre nego što je o njemu trebalo da se raspravlja u skupštini, jeste bio loš. Dobro je što je povučen. To, naravno, ne znači da je važeći zakon bolji od tog predloga. Naprosto, ne valjaju ni zakon ni predlog. Ali, nema nikakvog smisla u tome da se jedan loš zakon menja drugim lošim zakonom. Do septembra, kaže ministar prosvete, ministarstvo će pripremiti bolji predlog. Ima dobrih razloga da sumnjamo u to. Evo i zašto.

Zakon o udžbenicima samo je jedan element u domaćem obrazovnom sistemu. Ceo taj sistem je loš, jer je odraz jedne pogrešne vizije obrazovanja. Prosveta je u Srbiji strogo centralizovana i hijerarhijski ustrojena. Sve odluke se donose isključivo na vrhu, da bi se odatle spuštale na niže nivoe sistema. Sa nižih nivoa, pak, ne može se uticati na te odluke niti se one mogu efikasno kritikovati kada su jednom donete. To, recimo, znači da se planovi i standardi moraju sprovoditi i primenjivati bez obzira na njihove manjkavosti i stvarne učinke.

U trouglu između ministra prosvete, Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja i Nacionalnog prosvetnog saveta kreira se obrazovni sistem i njegov sadržaj, praktično bez obzira na to kakvo je zaista stanje na obrazovnom terenu. Nijedan zakon ni na jedan način ne reguliše kako bi prosvetni radnici na osnovu svog iskustva, a sa njima i roditelji/staratelji, pa, konačno, i sami đaci, mogli da utiču na formulisanje planova i standarda koji se dizajniraju i nameću unutar pomenutog trougla.

Stoga je u najmanju ruku smešno, ako ne baš i licemerno, kada ministar prosvete u vezi sa predlogom zakona o udžbenicima izjavi: “Želimo da sve zainteresovane strane, škole, roditelji, država, izdavači, imaju [ovde je verovatno trebalo da stoji: daju; ali nije to sad tako bitno] saglasnost”, i još dodatno naglasi da ministarstvo želi zakon oko koga postoji potpuni konsenzus. Pri tom, ministar nigde na kaže kako to roditelji (i to svi roditelji) daju saglasnost, kojom se procedurom to reguliše i proverava.

To su samo prazne reči. Roditelji se praktično ništa ne pitaju, baš kao ni đaci. Isto važi i za škole i izdavače udžbenika koji se poslušno povinuju planovima i standardima koje donose ministar, Savet i Zavod. Pregovaraju jedino škole i izdavači udžbenika oko toga koji će se konkretni udžbenici zaista i koristiti. I samo u tom segmentu zakon o udžbenicima pokušava nešto da reguliše i navodno spreči moguće zloupotrebe.

Ovde smo već pisali o manama predloga novog zakona o udžbenicima, pa to sad nećemo ponavljati. (Slične argumente ponovili su poverenica za zaštitu ravnopravnosti (20.02.2015), te Agencija za borbu protiv korupcije (05.05.2015), a naposletku i sam ministar u objašnjenju svoje odluke da povuče predlog.) Tome ćemo, ipak, dodati da je svaka priča o sprečavanju mogućih zloupotreba putem zakona o udžbenicima neozbiljna. Naš obrazovni sistem je uređen tako da poziva na zloupotrebe i stvara širok prostor za uspostavljanje monopola na „obrazovnom tržištu“. To je naprosto odlika svih visoko centralizovanih i hijerarhijski strogo ustrojenih sistema. Samo jednim zakonom to se ne može ni izmeniti ni popraviti, a pitanje je i da li se barem malo može ublažiti.

Zloupotrebe na tržištu udžbenika mogu se efikasno otkloniti tek preuređenjem čitavog sistema. Evo nekoliko primera za to. Potpuno je nejasno zašto je za neke predmete uopšte potrebno praviti udžbenike. Tu pre svega mislim na nastavu iz maternjeg jezika i književnosti. Školske čitanke i lektira su suvišne, nastava se može osmisliti i bez njih. To međutim zahteva drugačiji pristup jeziku i književnosti od postojećeg. Čitanke i lektira na kraju nisu tu ponajpre zbog samih đaka: njihova je svrha da olakšaju rad nastavnicima i kontrolu prosvetnim inspekcijama. Kako sada stvari stoje, to „olakšanje“ od nastave jezika i književnosti pravi preveliki i suvišan teret za đake.

Drugo, nije jasno zašto udžbenike uopšte treba štampati, izuzev ako jedini razlog za to nije njihova prodaja. Evo jednog primera iz škole. Jedna čitanka za jedan razred srednje škole ima preko 400 strana. Na pitanje da li se deca žale što moraju da vuku tu knjigu bezmalo svaki dan u školu, dobio sam sledeći odgovor. Deca samo prvih nekoliko časova donose čitanku, a posle tekstove koji se rade skidaju sa interneta i čitaju na mobilnim telefonima. Čitanke ostaju kod kuće. Da ne ulazimo sad u priču o socijalnim razlikama među đacima koje se na ovaj način naglašavaju (čitanke tako tegle samo deca koja nemaju odgovarajući mobilni uređaj): suština je da nastava ne trpi štetu kada se umesto štampanih koriste materijali u elektronskom obliku (što bi moglo da znači da je i praktičnije i ekonomičnije obezbediti za svako dete jedan prikladan mobilni telefon, nego komplet udžbenika).

Treće, ne postoji nijedan razlog da se nastava iz takozvane nacionalne grupe predmeta sprovodi u istom obliku na celoj teritoriji Srbije. Mnogo bi bolje bilo, sa učinkom koji je mnogo povoljniji u pogledu „integracije“ nacije (ovaj termin koristim u smislu građana Srbije), da se dozvoli da svako područje, pa čak i svaka škola ponaosob, oblikuje sadržaje iz tih predmeta u skladu sa svojim potrebama, a u okviru nekog zadatog uopštenog okvira, koji bi se više ticao razumevanja procesa a manje faktografske građe u datim oblastima.

Konačno, prema nekim ozbiljnim pedagoškim školama, nastavni planovi i standardi ne mogu se kreirati „ni iz čega“, to jest samo iz glava osoba iz Zavoda, Saveta ili ministarstva. Taj proces bi trebalo da bude dvosmeran, a započinjao bi istraživanjem konkretnih potreba đaka i njihovih sugrađana u konkretnoj oblasti. Tek na osnovu rezultata takvih istraživanja i njihovog povezivanja sa relevantnim znanjima u odgovarajućim oblastima, može se pristupiti kreiranju planova i standarda, a na kraju i konkretnih udžbenika za škole u datoj oblasti.

Ovako razgranat i fleksibilan obrazovni sistem po prirodi stvari bi mogao da osujeti stvaranje bilo kakvog monopola, od političkog do ekonomskog. Nijedan predlog ovog ministarstva, kao ni svih prethodnih, nije se kretao u ovom pravcu. Njihov smisao bio je samo da se našminka postojeći obrazovni „mrtvac“. Zato nemaju smisla ni sledeće ministrove reči: “Đake niko ne pita da li hoće da uče iz udžbenika, roditelje niko ne pita da li hoće da kupe udžbenike. Oni su ovde u fokusu. Mi o njima moramo da vodimo računa”. Dakle, ministar ne kaže da moramo da promenimo stvari u korenu i da moramo da počnemo da pitamo đake i roditelje/staratelje šta bi i odakle da uče. Ne, on kaže – moramo da ih zaštitimo.

A zapravo, suština nije ni u kakvoj zaštiti – osnažite građane, pa će se oni zaštiti sami – već naprotiv u doslednom čuvanju stroge hijerarhije koja đake i roditelje/staratelje, kao i prosvetne radnike, dosledno drži u podređenom položaju. I to je ključna svrha domaćeg obrazovanja – nije tu reč uopšte o sticanju znanja; radi se o proizvodnji poslušnih podanika. Zato je naposletku i nebitno da li ćemo dobiti novi predlog ili će i dalje važiti postojeći zakon o udžbenicima – obrazovanje će svakako ostati isto, dakle jednako loše.

Peščanik.net, 13.05.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)