kanta za smeće

Foto: Predrag Trokicić

Nedavno je u Parobrodu održana tribina na temu kulturne politike, čiji su učesnici bili troje bivših i aktuelni ministar kulture Republike Srbije. Osim što je tema bila promašena i estradna (Je li stvarno lepše s kulturom?), ova tribina je proizvela estradnu polemiku u javnosti i to između dvojice glavnih aktera kulturne i medijske politike: ministra Vladana Vukosavljevića i mogula Željka Mitrovića. Na tribini su se mogli čuti već odavno poznati stavovi Nade Popović Perišić, Ivana Tasovca, Branislava Lečića i Vladana Vukosavljevića (ko je proteklih dana pratio Večernje novosti, mogao se podsetiti velikih misli Bratislava Petkovića), koji su odreda, kao da se radilo o autsajderima politike, ponavljali kako oni nisu uspevali da ubede svoje šefove u važnost kulture. Izgleda da je samo bivša ministarka Popović Perišić, bar deklarativno, uspela da se kampanjom „Lepše je s kulturom“ nametne ne samo Slobodanu Miloševiću i njegovoj eliti, već i široj populaciji, čemu u prilog ide i naslov održane tribine. Ali niko od prisutnih nije postavio pitanje o sloganu ove kampanje i istorijskom kontekstu u kome je realizovana, te koliko je „lepota“ bila važan paravan za politiku koja se sprovodila na terenu tih godina, možda isto onoliko koliko su rijalitiji ili tzv. borba protiv rijalitija danas paravan za sve što se pod plaštom kulturne politike sprovodi. Na kraju se ispostavilo, baš kao što se ex-ministar Tasovac i brinuo, da će se samo tema rijalitija preliti u medije, dok će sve ono važno što je rečeno na palubi Parobroda ostati potisnuto. A tamo, zapravo, nije ni rečeno ništa toliko važno što javnost već nije čula od aktera debate. Bilo je možda interesantno uporediti stavove aktuelnog ministra Vukosavljevića sa, recimo, pogledima Nade Popović Perišić, koja je u ex-ministarskom kontekstu delovala avangardno, budući da je govorila o neophodnosti drukčije politike obrazovanja i plasiranja kulturnih vrednosti putem edukacije.

Međutim, sve je otišlo u drugi plan kada se dan kasnije u igru umešao Željko Mitrović, reagujući na stavove ministra Vukosavljevića koji se u jednom trenutku založio za drugačiji tretman rijaliti programa na televizijama sa nacionalnom frekvencijom. U svom iznošenju stavova, Vukosavljević je govorio sa pozicije odbrane identiteta jednog zamišljenog kolektiva čiji je on ministar kulture, dakle kolektiva „koji nije narod psovača i lakrdijaša“, koji „ne želi rijalitije“ i „ne sme biti izložen verbalnom i telesnom pornografskom medijskom sadržaju“. Za taj i takav idealni narod, ministar Vukosavljević je spremio mnogo bolji „mentalni ambijent“ u kome bi procvetala njegova kultura bez rijalitija, na ćirilici, regulisana jasnim diskriminacionim zakonima, trasirana strategijom razvoja koja bi težila ka pastoralnoj kulturi u kojoj se ne može dogoditi da u izlog nekog kulturnog centra neko postavi Mikija Mausa i Paju Patka u „skarednoj sceni“. S druge strane je Željko Mitrović, glavni medijski pogon vlasti, koji je svoju nacionalnu frekvenciju skupo platio, stavivši se na raspolaganje predsedniku države, koji ima sopstveni rijaliti program na svim mogućim kanalima iz Pinkovog medijskog paketa, tako da svako listanje kanala podseća na okretanje stranica novina sa fiksiranim rubrikama: Ćirilica – Zadruga – Vučić – Parovi – Vučić – Zadruga – Marić – Vučić – Sarapa i tako u nedogled. Svaki novi dan na Pinku, od jutarnjeg programa pa do kasnih večernjih sati, obeležen je fanatičnim brojem priloga o predsednikovoj svakodnevici. I kada nema dovoljno novih sadržaja, tu je sumanuta repeticija starog sadržaja tako da svako mora videti bar neki segment još jednog Vučićevog napornog dana. Radikalni pomak u ovom rijalitiju bio bi, baš kao u bitefovskoj predstavi „Olimp“, da Pink počne da emituje i snimke kratkog perioda spavanja predsednika u njegovom ubogom sobičku od tridesetak kvadrata. Dobar deo glasačkog tela bi sa zadovoljstvom pratio ovu vrstu programa koji prikazuje REM fazu Vučićevog sna, tj. nastavak njegovog politički aktivnog dana.

Pink je, dakle, sveden na dva tipa rijalitija, na Zadrugu i Vučića. Ministar kulture je prepoznao samo prvi, ne shvatajući da tu nema mnogo prostora za manevrisanje. Nešto slično mu je ubrzo poručila i šefica Ana Brnabić, koja se uključila u polemiku, ukazavši na to da je problem mnogo dublji, da ne kažem žući, jer je rijaliti u srpsko medijsko polje uveo Dragan Đilas i to preko urbane B92. Ovaj korektiv Vukosavljevićevog zaletanja na vetrenjače došao je iz centralnog štaba Vučićevog rijalitija na Pinku. Poruka bi trebalo da se protumači kao: Drži se ti, Vukosavljeviću, ćirilice i ne beri gajle, pusti narod da gleda rijaliti, odnosno Vučića. Vukosavljević je brzo shvatio da se neoprezno zaleteo i brže-bolje zatvorio polemiku sa Mitrovićem, odlažući konačni obračun za dane kada će i on jednom doći u UK Parobrod kao ex-ministar da kaže koju reč o tome šta je sve trebalo da se uradi u kulturi Srbije.

Za to vreme, Pink će i dalje inovirati u prostoru televizijskog rijalitija koji je tesno skopčan s političkim životom države. Rijaliti „Smisao života Aleksandra Vučića“ možda je najgledaniji medijski proizvod koji je domaća medijska industrija do sada kreirala. I po formatu i po sadržaju, ovaj rijaliti nadilazi sve dosadašnje, traje petnaestak ali se ponavlja na svakih dvadesetak minuta, na svim mogućim kanalima Pinka. Rado ga preuzimaju i svi ostali kanali, računajući i RTS. Isti sadržaj se pakuje pod različitim naslovima, bilo da je reč o Minut-dva, Vestima, Nacionalnom dnevniku, Jutarnjem programu ili nečemu desetom; gledalac iako zna šta ga očekuje, uglavnom verbalna i politička pornografija, ostaje i dalje pored malog ekrana sa daljinskim upravljačem u ruci i ne pada mu na pamet da promeni kanal, jer zna da bi samo gubio vreme. Nikada ranije politička pornografija nije bila dostupna u svakom trenutku preko televizije kao u vreme vladavine Aleksandra Vučića. I dok je Nada Popović Perišić sanjala o velikoj lepoti, u pozadini su se događale velike svinjarije; kultura je u vreme Vladana Vukosavljevića postala prava svinjarija, dok on sanja Srbiju među šljivama i bez rijalitija. U međuvremenu, Vučićev rijaliti je pojeo sve.

Peščanik.net, 20.09.2018.

Srodni link: Dejan Ilić – Krpa


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)