Ako je inteligencija zaista, kako kaže izlizana definicija, “sposobnost snalaženja u novim situacijama“, onda predstavnici takozvane međunarodne zajednice zaduženi za posredovanje između zaraćenih ili sukobljenih strana na takozvanom zapadnom Balkanu, inteligenciju pokazuju tek kad se nađu u škripcu.
Rat u Bosni je trajao i trajao, a različiti mirovni planovi i inicijative su propadali, sve dok Clintonu pred kraj prvog predsjedničkog mandata nije zafalio međunarodni politički uspjeh. Dejtonski sporazum je, dakle, po svaku cijenu morao biti usvojen, a kad se učinilo da bi mukotrpno usaglašavani kompromis i još mukotrpnije iscrtavanje entitetskih mapa u ranije utvrđenom razmjeru 51:49 mogli propasti, a sve samo zbog Brčkog, američki posrednici su se dosjetili – distrikta (via arbitraža)! Eto, neće Brčko, brate, pripasti ni Federaciji, ni Republici Srpskoj, nego će biti distrikt. I mirna Bosna! (I bi, zbilja, mirna Bosna)
Na ponešto sličan način su se snašli evropski posrednici kad je trebalo ponuditi rješenje Borislavu Stefanoviću i Editi Tahiri, predstavnicima Beograda i Prištine na takozvanim tehničkim pregovorima o predstavljanju Kosova na regionalnim forumima i konferencijama. Rješenje je, zapravo, u nekom dnevnopolitičkom smislu posve genijalno. Uz naziv delegacije Kosova stajaće zvjezdica (asterisk), a u pripadajućoj fusnoti će pisati kako ta riječ “Kosovo” ne utiče na stav o statusu i u skladu je sa Rezolucijom 1244 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i mišljenjem Međunarodnog suda pravde o kosovskoj deklaraciji nezavisnosti. Sudeći prema reakcijama i iz Beograda i iz Prištine, postignuto “fusnotsko” rješenje zaista je klasičan primjer pravog kompromisa. Naime, predstavnici vlasti i na jednoj i na drugoj strani predstavljaju ga kao vlastiti trijumf, i to ne kao neki sitni trijumf nego skoro kao epohalnu pobjedu. S druge, pak, strane, i u Beogradu i u Prištini opozicija aktuelnoj vlasti sporazum predstavlja kao poraz, kao popuštanje “neprijatelju”, kao trijumf suprotne strane.
Ne zanima me ovdje toliko nijedno od pomenutih rezonovanja i argumentacija, ni oni zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, niti oni beogradske, odnosno prištinske opozicije. Zanimljivije je, naime, razmotriti kako fusnota savršeno odgovara Bruxellesu, odnosno Evropskoj uniji kao posredniku u pregovorima. Iz perspektive EU, naročito u kontekstu predstojećih izbora u Srbiji, važno je da Srbija dobije status kandidata, jer bi se, u suprotnom, aktuelna vlast, ona koja je prethodne izbore dobila pod sloganom “Za evropsku Srbiju”, našla u izuzetno nezavidnoj situaciji. U Bruxellesu su, međutim, svjesni onoga čega mnogi u Srbiji i susjednim zemljama nisu: u sadašnjem trenutku, odnosno u realno postojećem odnosu političkih snaga, “najevropskija” (šta god to značilo) moguća vlast u Srbiji je ona predvođena Demokratskom strankom. Kao što su prije četiri godine ambasadori velikih zapadnih zemalja iza kulisa (uostalom, ne pretjerano debelih) nagovorili Dačića da koalira s Tadićem, a ne sa Nikolićem, i danas, usprkos naprednjačkoj promjeni kože bivših radikala i čestim briselskim ekskurzijama Nikolića i Vučića, EU i ne bi, ako baš ne mora, eksperimentisala s doskorašnjim Šešeljevim ađutantima. Pošto je već ranije dobivanje statusa uslovljeno “suštinskim napretkom” u pregovorima sa Prištinom, fusnota će biti predstavljena kao suštinski napredak. Iz iste te perspektive EU, fusnota je važna i kao način da se Kosovu, više od četiri godine nakon proglašenja nezavisnosti koju su priznale 22 od 27 zemalja članica EU, da kakva-takva mogućnost učešća u famoznoj “regionalnoj saradnji”.
Čudo je fusnota! Stilistički karakteristična za naučni diskurs, fusnota je u epohi postmoderne, najamblematičnije u Borgesovom opusu, na velika vrata ušla i u sferu “lijepe književnosti”. Do fusnote obično vodi asterisk. Riječ “asterisk” u engleskom jeziku (i drugim modernim jezicima) potiče od starogrčkog “asteriskos”, što znači “mala zvijezda”, što će reći da naško “zvjezdica” kao najčešći prevod termina “asterisk” ima i etimološku potvrdu. Ipak, u engleskom na prvi pogled nije tako očita srodnost između “asterisk” i “star” koliko kod nas jeste između “zvijezda” i “zvjezdica”. Zato nije baš lako prevesti magiju jedne Nabokovljeve fraze, one iz posljednje rečenice priče “Vrijeme i oseka” (“Time and Ebb”), gdje se kaže “And then nothing but a lone star remained in the sky, like an asterisk leading to an undiscoverable footnote.” Ako bismo to preveli ovako: “Na nebu je ostala tek jedna zvijezda, nalik na zvjezdicu što vodi do neotkrivljive fusnote”, nestade nam poezije; bolje je reći: “Na nebu je ostala tek jedna zvijezda, nalik na asterisk što vodi do neotkrivljive fusnote”. Asterisk, međutim, ne moramo uspoređivati sa zvijezdom. Edita Tahiri ga je ovih dana usporedila sa pahuljicom. I zbilja, asterisk grafički možda i više liči na pahuljicu nego na zvijezdu, samo što je Edita Tahiri ciljala na drugu vrstu sličnosti, ustvrdivši kako će se “fusnota istopiti kad prođe zima”. Iako je ona time, po svoj prilici, željela reći nešto drugo, krajnji cilj svakog političkog dogovora, poput ovog fusnotskog, jeste hibernacija problema, a u nadi da će doći vrijeme kad će stvari koje danas uzburkavaju strasti biti tek lanjski snijeg. U tom smislu, lekcija s fusnotom mogla bi biti korisna i u Bosni i Hercegovini. Uz različita imena i skraćenice, mogli bi se, barem nevidljivom tintom, pisati zvjezdica i fusnota. I mirna Bosna?
Oslobođenje, 28.02.2012.
Peščanik.net, 28.02.2012.