Prof.dr. Ejup Ganić, ujedno ratni potpredsjednik BiH, dakle, čovjek koji je tokom tog mandata vjerovatno bio izložen raznoj vrsti pritisaka, na konferenciji za novinare povodom hapšenja Jove Divjaka je izgubio pribranost i publici priuštio zbilja autentičan histerični napad. Na pitanje novinarke RTRS-a Branke Kusmuk ko je ubio 42 vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici, prof.dr. Ganić je to ovako pedagoški objasnio:

“U Dobrovoljačkoj je ubijeno 5 vojnika i jedan civil. Sad ova mlada žena, kojoj su u glavu uturili da ih je bilo više, ponavlja ovu glupost. Dakle, naučite se da čitate, budite dio Evrope, oslobodite se četništva, vi ste mlada žena, imate pred sobom vrijeme da postanete evropski, a ne da živite u izolaciji. Jeste li vi pismeni, znate li otići na internet, da otvorite web stranicu Ministarstva Republike Srpske – tog koje vas je poslalo. Pročitajte koliko je ljudi poginulo. Ne znate ni imena ljudi. Poginulo je 5 vojnika i jedan civil.”

Ovaj prostački ispad je nedopustiv i za ljude koji su na mnogo nevažnijim pozicijima nego što je to Ejup Ganić. No, zanimljiva je obrazovna tehnika kojom je dr.Ganić, čovjek koji svakodnevno radi sa studentima na svom fakultetu, pokušao da diskredituje novinarku Kusmuk. Ona je, kako je dvaput naglasio, „mlada žena“ – što se očito treba shvatiti kao neka falinka – i to žena koju je neko „poslao“, „uturio u glavu“ da tu, na njegovom lenu, „ponavlja gluposti“. Alternativa je da se obrazuje (kao što to on čini u javnom diskursu?), da čita, koristi internet i bude dio Evrope (na način na koji je on to bio u Londonu?).

Kad se ova pedagoška tirada otela kontroli, profesor Ganić novinarki Kusmuk poručuje da se „oslobodi četništva“. Ovaj trenutak malo vuče na spot u kojem Fil Kolins glumi propovjednika (heal the pain, heal the pain…), jedino što se pri dnu ekrana nisu pojavile brojke žiro-računa na koji može da se izvrši uplata.

Televizijske kamere tokom ovog Ganićevog stand-up nastupa nisu simile Branku Kusmuk, no sigurna sam da ona nije na posao došla, recimo, sa kokardom i u majici koja poručuje Ratko je car!. Prema tome, ima li Ganić neki radar za prepoznavanje „četništva“, kao što je onaj iz skeča Nadrealista kad na nacionalizam testiraju pripadnike različitih naroda (nije teško prisjetiti se kada mašinica najžešće zabruji)?

Da sam žena koja studira na njegovom fakultetu, ja bih se zabrinula što imam takvog profesora. I ne samo to. Slika Ganićeve djece u kičerajskom pijetetu kako ih je uslikalo na naslovnici „rahmetli Dana“ me proganja čim se u medijima pomene ugledni klan. S obzirom da je javnost tokom Ganićevog pritvora u Londonu imala priliku da se podrobnije upozna sa njegovim porodičnim miljeom, lako se mogla steći slika da je porodica Ganić ona u kojoj se poštuje i drugačiji svijet, pa i te žene. Kćerka Ganićeva je zbog svojih zasluga u Luj Viton akciji oslobađanja svog oca, od strane TV Hayat izabrana za ličnost godine. Da je neko tu ženu napao ovako drsko, čitava bi se država digla na noge. Pošten građanski svijet bi u nevjerici coktao i pisale bi se peticije i kolumne.

Možda bi se oglasio i novinar Oslobođenja Gojko Berić koji, čini se, nije ravnodušan na žene u medijima.

Početkom ove godine, kolumnista Berić je odlučio da mu je dosta Dodika pa je svoju novinsku kolumnu od 12.01.2011. (Profesija voditelj) posvetio tom zasićenju. Ovako Berić komentariše Dodikovo gostovanje na RTRS-u, u emisiji koju vodi i uređuje Vanja Furtula:

“Kosooka, za svoje godine dobro skockana Vanja Furtula, učinila je sve što je u njenoj moći da se svečarski intervju s gospodinom predsjednikom pretvori u njegov unaprijed pripremljeni nacionalistički monolog. A kad bi Dodik napravio kratku dramsku pauzu, dotična gospođa bi mu postavila neko sasvim benigno, čak nebulozno pitanje: “Kada će Srbi već jednom dobiti pravdu koju zaslužuju?” Uzgred budi rečeno, ne znam kako ovo pitanje prevesti na jezik srpskih žrtava. Elem, dok se Dodik baškario u svom patriotskom monologu, njegova medijska obožavateljka svoje učešće u emisiji dopunjavala je povremenim treptanjem.“

Sve i da Berićevi fanovi nisu upoznati sa likom i djelom Vanje Furtule, i sve da je Dodik stigao pravac iz filmova Vesa Krejvena – čemu ova sluzava analiza fizičkog izgleda kolegice sa RTRS-a? Kao da nije dovoljno što je opisao njen odjevni stil i oblik očiju, Berić dodaje još i frazu „za svoje godine.“ To je naročito ironično s obzirom da ovaj veteran Oslobođenja ima radnog staža više nego što njegova kolegica Furtula može imati godina. Pri tome, da li je vražićak Berić možda guglirao „dotičnu gospođu“ koja postavlja besmislena pitanja ili je, pak, preko ekrana prokužio nosi li vjenčani prsten? U pokušaju da urednicu emisije predstavi kao hostesu koja povlađuje Dodiku, Berić nikako ne može da se odvoji od njenih očiju – samo se nadam da u munjenoj percepciji stiliste Berića „kosooka“ ne implicira neki nedostatak hromozoma! – pa mu ne promiču ni navodni „povremeni treptaji“.

Ipak, koliko god sve ovo s jedne strane bilo tugaljivo, to Berićevu kolumnu ne čini ništa manje gnusnom, posebno zbog sljedeće rečenice: “Istina, nije u tom Dodikovom noćnom druženju sa novinarskom zvijezdom RTRS-a rečeno ništa novo.”

„Noćno druženje“?“ Da li je utjecajnom Beriću neko šibnuo inkriminirajuću fotografiju novinarke i premijera preko fejsa ili je opet u pitanju kolumnistička mašta jednog starca? U nastavku će se Berić osvrnuti i na Dodikovo gostovanje kod Mate Đakovića na OBN-u. Međutim, iako i tu ima oštroumnih primjedbi, ipak se fokusira na navodno prijateljstvo Đakovića i Dodika (bez signala na nekakva „noćna druženja“, naravno). Perceptivni Berić nije uočio, recimo, puder na Đakovićevom licu ili slaže li mu se košulja i kravata, kao što je primijetio suknju, oči i biološku dob Vanje Furtule. Dobro, voditelj Đaković je „smeten“ i inferioran premijeru RS-a, ali Berić ipak neće da se igra s vatrom pa da njegova pitanja opiše kao „nebulozna“.

U Berićevoj je užoj i široj okolini čitav niz novinarki na čiju su adresu nerijetko upućivane slične uvrede, a opet se nijedna od njih nije oglasila. Da li solidarnost prestaje sa granicama Federacije?

Očigledno da postoje slučajevi zbog kojih se bh javnost zatalasa kao supetarska luka kad duva tramontana, a takav je svakako “slučaj Dobrovoljačka“. Tako je i 28. aprila prošle godine, nakon konferencije za novinare gradonačelnika Sarajeva, organizovane povodom obilježavanja godišnjice ovog događaja od strane porodica žrtava, izbio manji incident. Naime, Behmenov tadašnji savjetnik Emir Suljagić je na protest novinarke Nezavisnih novina Nataše Krsman zbog nemogućnosti postavljanja pitanja, ovako reagovao:

“Ti, Nataša, takva pitanja možeš postavljati Miloradu Dodiku u Banjaluci, a ne ovdje.”

Efekat vjerovatno ne bi bio potpun da Emir Suljagić nije istaknuo ime novinarke, ime koje ukazuje na njenu etničku pripadnost. Takozvano tikanje je podjednako neprijatno, i nije ništa drugo do pokušaj da se osoba (žena) koja profesionalno radi svoj posao predstavi kao dijete koje je tu zalutalo.

Naravno da se u navedenim slučajevima ne radi isključivo o šovinizmu ili barem o patroniziranju. U američkoj popularnoj kulturi se kaže what happens in Vegas, stays in Vegas, dakle, šta se desi u Vegasu, to i ostaje u Vegasu. Drugim riječima, kad poslije litra poljske votke sa listićima zlata završite u kapelici pred sveštenikom Elvisom, ruku pod ruku sa mladenkom tranvestitom čije ime vam je osvanulo istetovirano na mišici, sve je u redu, to su vanredne oklonosti.

Tako je i u Federaciji, šta se desi novinarkama iz RS-a, to se nas – Federacije – ne tiče. Vanredne okolnosti. Jer iz perspektive Sarajeva, novinarke Branka Kusmuk, Vanja Furtula i Nataša Krsman nisu samo novinarke. One su novinarke iz Republike Srpske. Bez obzira što je Vanja Furtula ime stekla radeći za BHT tj. za državnu, a ne entitetsku televiziju, i što je Nataša Krsman, koliko mi je poznato i ako se već mora reći, stanovnica Kantona Sarajevo. Doduše, u slučaju Branke Kusmuk se oglasilo Udruženje BH novinari, a patetična Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99 je objavila saopštenje. U tom sramotnom iskazu se navodi da se izvinjavaju ako je novinarka Kusmuk shvatila kao uvredu to što ju je intelektualac Ganić de facto nazvao četnikušom.

Dodatno je obeshrabrujuća šutnja upravo iz tog tolerantnog, multikulturalnog džamija-crkva-sinagoga glavnog grada države BiH, iz alternativno-ngo-ovskih krugova, naročito onih sa gender prefiksom. Oni (tj. one) su uvijek ti (tj. te) koji insistiraju da se ljudski identitet ne svodi na etnicitet, da postoje socijalna, klasna, ova i ona, pa naposljetku i rodna dimenzija identiteta. Sada, međutim, nema te rodne solidarnosti, ženske udruge ne dižu glas, nema izdizanja nad dnevnopolitičkom baruštinom i nema odbrane dostojanstva onih sa čijim se političkim stavovima eventualno i ne slažemo.

Nisu, dakle, problem ni berići ni ganići već nedostatak reakcija. Drugim riječima, jesmo li baš tako zaglibili? Ovo je, naravno, retoričko pitanje.

 
Peščanik.net, 14.03.2011.

Leave a Reply