polje suncokreta
Foto: Predrag Trokicić

Na ulicama srećem uplašene ljude, i takvih je sve više. Sa nekima razgovaram. Mnogi priznaju da se boje, ali ne znaju tačno od čega. Epidemija je svuda oko nas, možda i u nama, strah od smrti je opšte svojstvo, uz varljivu nadu (Vladimir Jankelevič) da se ona, dakle smrt, može beskonačno odlagati.

To jeste spasonosna zabluda, ali strah u Srbiji se prostire na sve moguće načine koje bi svako da objasni makar sebi, ali nije u stanju. Taj poduhvat najčešće vodi u nespokoje, nesanice i teška buđenja.

Juče je Sofija Mandić ispisala priču o fantastičnoj nastranosti koja naše živote pod strepnjom na granici očaja, čini podvigom. Pisala je o vakcini, koja će stići iz nama nepoznate zemlje, na tajni način. Bićemo spaseni do kraja godine, da vam sad ne zagađujem dan govoreći o spasiocu i njegovim izmaštanim lutanjima po buvljacima za cepivo.

Taj Sofijin ogled može da nas odvede bar do pokušaja da razumemo bit našeg građanskog postojanja u stvarnosti izvan nje same. Zloćudna mitomanija nam dolazi iz drugog misaonog sveta koji je naš samo po dekodiranju perverznog iživljavanja nad bilo kojim smislom.

Može li se to podneti bez straha o limitima trpljenja i zamoru materijala koji vodi kolektivnom etičkom i vrednosnom slomu? Očaj i užas ne proizvodi samo neumorni govornik svojim praznim brbljanjem i sumanutim eskapadama. Moguće je da se bojimo beskraja u tome i sopstvene nemoći da taj beskraj ipak dovedemo do kraja.

Postoje neiscrpni izvori raznih strahova, koji su sublimirani samo u jednom: strahu od života u Srbiji, uz malo nade da se takav život može preživeti. Na tom nivou strah prestaje da bude vlasništvo građanina kome je to jedino ostalo, nego postaje opšte socijalno svojstvo.

Strah je sredstvo vladavine, najhitnija pomoć diktatorima za rasterivanje sopstvenog straha. Antipod tog osećanja je hrabrost, a to je samo sposobnost da se savlada strah. Najveća junaštva postignuta su munjevitom pobedom nad nepodnošljivim osećanjem smrtonosnog užasa.

Čitava epidemija ovde je obeležena strahom, ili korišćenjem svih sredstava za proizvodnju parališuće strepnje. Strah od nemoći ume da bude jači od straha od smrti. Strah od male mogućnosti da se ljudi uopšte leče, jači je od užasa koji donosi smrtonosna bolest. Ma kako to surovo izgledalo, lakše je umreti u bolničkom krevetu nego u hodniku punom samrtnika.

Stalna pretnja policijskim satom jeste upotreba straha od gubitka slobode. Obećanje da će groblja biti prepuna ali nedovoljna, je čudovišna projekcija budućnosti za neposlušne. Nerealna ohrabrivanja da više nema razloga za brigu od bolesti, bila su samo predikcija za najstrašnije što tek dolazi. Strašno izgleda premijerka dok za širenje bolesti okrivljuje učesnike protesta a podlački ignoriše sve pre toga. Neprekidna agresija vladajućeg para udvostručuje estetski strah. Tako i nikako drugačije morali bi da izgledaju simboli sudnjeg dana.

Policijska banda je poslednje sredstvo za rasterivanje straha kod onoga čija je ona sluškinja.

Lice koje nam uteruje strah jeste zaista komično u svom nastojanju da izgleda strašno, ali u konačnom obliku je užasno. Posebno sredstvo za dnevnu distribuciju jeze. Predrag Kon, sa svojim neiscrpnim podaničkim elanom, već je mesecima njegov delegat za unošenje opasnih zabuna i širenje opšteg nespokoja.

Pa kako onda da nam glasnici straha, sažeti u svom totemu, ne izgledaju drugačije ni kad obećavaju spas i pobedu nad bilo čim i bilo kim, pa i nad nama! Čuli smo mnogo puta: predaja nije opcija. Predaja virusu, stranim agentima, ljudima koji su se pobunili. Predaja organima gonjenja kad za to dođe vreme, ni to nije opcija. Nema mu druge osim pobede, on mora da pliva u ovoj prljavoj močvari kao ajkula. Ona je živa samo dok pliva, i ne zaustavlja se nikada, od rođenja do smrti.

Ali ovo je kaljuga, i od blata se ne vidi ništa.

Zato je potreban najveći trijumf, onaj koji briše sve što je manje i beznačajnije. A to je plan o naglom izlečenju naroda nabavkom vakcine na crno. Srbija će biti najbolja na svetu. U svemu. I našoj sreći neće biti kraja.

Da li vas je strah od ovoga?

Ako jeste, sve je u redu sa vama.

Peščanik.net, 17.07.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)