vizir
Foto: Peščanik

Ceo svet očekuje vakcinu protiv pandemijskog virusa. Dok planeta čeka, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, sada i van granica naše zemlje poznatiji kao Gospodar zaraze, najavio je „da postoje razgovori sa jednom zemljom koja je završila vakcinu protiv korona virusa“ i da „očekuje da će Srbija pre kraja godine imati tu vakcinu“. U poznatom maniru, govornik nije želeo da odgovori na pitanje sa kojom zemljom će Srbija potpisati protokol o nabavci vakcine. To je valjda njegova privatna stvar.

Priča o vakcini deluje kao trabunjanje hipnotisanog čoveka, gotovo identično onom koje smo nedavno videli pri nabavci respiratora koje je predsednik nabavljao „ne pitajte kako“ i to u nezgodno vreme dok je broj respiratora bio državna tajna. Ispostavilo se da ipak nisu i ne mogu biti državna tajna, ali da broj raspoloživih respiratora zna samo predsednik (lekari uporno nisu mogli da odgovore na ovo pitanje), što je isto kao i da jesu državna tajna.

Respiratorska nabavka je kulminirala doniranjem ovih aparata i druge medicinske opreme, jer smo mi ubitačni virus pobedili – potpuno neverovatno – baš na vreme, pred izbore. Iako zapravo nismo, što se danas više i ne mora dokazivati.

Ono što je naročito opasno u izjavi predsednika je to što, ako se zaista desi da posreduje u pribavljanju bilo kakve vakcine i ako izjava nije čista laž koja bi trebalo da umiri uplašene poklonike, ona može učiniti nepopravljivu štetu. Dobar deo građana će je smatrati prevarom ili otrovom.

Deo će biti ovog stava zbog toga što inače gaji skepsu prema vakcinaciji (što je posebna tema), dok će deo, koji bi u redovnim okolnostima stao u prve redove za vakcinaciju, s pravom sumnjati u poreklo, efikasnost i bezbednost vakcine koju predsednik u tajnosti „valja“ na međunarodnom tržištu, mimo bilo kakve procedure.

Ova opravdana sumnja proizlazi, ako ne iz ranijeg predsednikovog ponašanja, onda bar iz njegovog epidemijskog delovanja, kada se neovlašćeno bavio krizom i bez izuzetka je upotrebljavao samo za demonstraciju sile i učvršćivanje moći.

Zbog temeljno narušenog poverenja nemamo nijedan razlog da verujemo da bi nabavka vakcina predstavljala izuzetak od onoga što smo već videli. Ona bi mogla da služi za slivanje budžetskog novca u privatne džepove, bez ikakvog garantovanog efekta na zdravlje populacije.

Ako smo posle četiri meseca saznali da objavljivani podaci o broju obolelih i umrlih od korona virusa nisu istiniti, pa to potvrđuju i osobe koje su podatke javno prezentovale; ako nam je postalo jasno da se nikakva „pobeda nad koronom“ nije desila (osim u predizbornim spotovima SNS-a); onda nam mora biti jasno da će angažovanje predsednika i njegovog Kriznog štaba u pribavljanju vakcina i apelovanju na građane da se vakcinišu dovesti do novog talasa nepoverenja, a možda i novih protesta i sukoba.

Posle toliko laži i obmana, možemo doći u situaciju da ne želimo da se vakcinišemo. Ne zato što ne želimo spas, već zato što nemamo poverenja u Vučićevu vakcinu, kao ni u bilo šta drugo što je njegovo. On se pojavljuje da nam trajno ogadi nadu da je ozdravljenje moguće i da će opasnost proći. Vučić bi i nakovanj pokvario – pa tako i nadu u vakcinu.

U istom danu kada smo čuli novosti o vakcini, Krizni štab je „doneo mere“ obaveznog nošenja maski u zatvorenom prostoru na teritoriji cele Srbije i najavio zabranu okupljanja na javnim mestima u zatvorenom i otvorenom prostoru za više od 10 ljudi. Nismo dobili odgovor na pitanje zbog čega su čitava dva meseca ove mere bile nepotrebne, a članovi Vučićevog, ispostaviće se, ličnog predizbornog kriznog štaba, to vreme proveli aktivno nas ubeđujući da život pod hitno treba da se vrati u normalu. Neki su se čak prepustili i čarima godišnjeg odmora.

Dakle, sada je već sasvim jasno da je jedina uloga Kriznog štaba bila da omogući predsedniku da lično prebrodi krizu i da oni nisu nikakav zdravstveni, već predizborni štab. To je štab koji predsednika „ne kritikuje“; na njega i predsednicu Vlade se ne odnose mere karantina i izolacije; njima nisu zanimljiva pitanja o srazmernosti primenjenih epidemioloških mera. Oni su, po sopstvenom priznanju, učestvovali u laži koja je dovela do eskalacije epidemije.

Ako je to nekada bilo preuranjeno i naizgled pravnički sitničavo, sada je pravo vreme da ukažemo na to da je Krizni štab nelegitimno telo koje nijedan zakon nije ovlastio da donosi, pa čak ni predlaže epidemiološke mere.

Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti ovako nešto omogućava isključivo Republičkoj stručnoj komisiji za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti (Komisija)1 koju osniva ministar zdravlja i na čiji predlog ministar naredbama i drugim odlukama upravlja epidemijom. Ponovimo još jednom: telo određeno zakonom, sa jasnim mandatom, ministru zdravlja predlaže epidemiološke mere koje je zakonom dozvoljeno primeniti. Ministar zdravlja ove predloge prihvata ili ne prihvata i čini ih obavezujućim donošenjem naredbe ili nekog drugog zakonom predviđenog akta.

Ovih dana je bilo reči o tome da su protesti građana morali imati jasne zahteve. Slažem se sa Dejanom Ilićem da ovi zahtevi nisu izostali i da su zapravo i ispunjeni – došlo je do odlaganja osvetničkog zatvaranja Beograđana i priznanja da su zvanični zdravstveni podaci falsifikovani.

Ponegde se, decentralizovano, kakav je bio i sam protest, pojavio zahtev za „smenom Kriznog štaba“ koji je u potpunosti izgubio poverenje javnosti i jedino dobio poverenje svog nalogodavca.

Ovaj zahtev stoji na zdravim osnovama, ali je u svom ishodu pogrešan. Ovom epidemijom, sve dok ona traje, ne može da upravlja dvorski savet Aleksandra Vučića. To treba da čini zakonom ovlašćeno telo, već pomenuta Komisija, u čijem članstvu neće biti ljudi koji su se teško kompromitovali i ogrešili o javno zdravlje u pokušaju da omoguće sprovođenje izbora.

Ovo nije pravno i formalističko pitanje. U haosu koji živimo, nekakve „mere“ koje je „doneo“ Krizni štab su jedno veliko ništa. One ne obavezuju nikoga, čak ni od petka kada je najavljena njihova primena.

To što ne obavezuju nikoga važno je prvenstveno sa stanovišta sankcionisanja nepoštovanja evidentno neophodnih restrikcija (poput zabrane okupljanja na otvorenom ili nošenja maski u zatvorenom). Zabrana okupljanja u zatvorenom je moguća samo tokom vanrednog stanja, pa u redovnim okolnostima ne može biti predložena, čak ni od zakonske Komisije. Ako nam je zaista potrebna zabrana okupljanja u zatvorenom prostoru, onda nam je potreban i odgovor zašto je ukinuto vanredno stanje. Što nas opet vraća izborima.

Dakle, vreme je da se predsednik i Krizni štab povuku sa mesta koja su uzurpirali i čiji udruženi rad ima nesagledive i očigledne posledice po zdravlje građana. Rečju, potrebno je da prestanu da brljaju, valjaju vakcine i napamet predlažu epidemijske mere iza zatvorenih vrata.

Ukoliko bi Republička stručna komisija za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti bila formirana, i to od ljudi koji su pokazali minimum integriteta tokom tekuće zdravstvene krize, ukoliko bi ova Komisija svoje predloge učinila javnim i obrazloženim, onda bi se vratila i nada svih nas da u lekarskim krugovima postoje ljudi koji znaju svoj posao i da se u onome što rade vode isključivo profesionalnim načelima.

Peščanik.net, 16.07.2020.

KORONA

________________

  1. Član 11 i 12 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)