Simbol organizacije WikiLeaks vjerno odražava njeno ime: dva globusa jedan iznad drugog, u konfiguraciji pješčanog sata; iz gornjeg globusa, nešto nalik vodi curi („leaks”) u donji. Metafora radi jednako dobro i na engleskom i na našem jeziku: i mi kažemo da su informacije, određena saznanja, tajne – procurile. Ipak, ono čime se WikiLeaks bavi, objavljivanje hiljada i hiljada dokumenata o aktivnostima koje bi vlade i korporacije najradije zadržale u tajnosti, mnogo se bolje uklapa u jednu drugu metaforu, koja na našem jeziku, koliko znam, ne postoji. Ta druga metafora, whistleblowing (doslovno, „duvanje u pištaljku”), označava situaciju u kojoj pripadnik organizacije ogrezle u prljavim rabotama ne može više da izdrži ulogu šrafa u jednoj takvoj mašini, te odlučuje da istupi pred javnost i ponudi dokaze o onom što ga tišti. Praktično po definiciji, takav čin je tim zamisliviji što je društvo demokratskije; u takvim društvima hrabri lakše pokazuju hrabrost, jer združena snaga javnog mnjenja i nezavisnog sudstva predstavlja dovoljnu zaštitu u borbi pojedinca protiv uzurpatora moći. Interesi duvača u pištaljku se time poklapaju sa interesima društva, budući da stabilne demokratije nema bez svođenja uzurpacije na podnošljivu mjeru. Mnoge demokratije imaju posebne zakone koji „duvače u pištaljku” štite; u Americi je prvi takav zakon donesen 1912.
WikiLeaks i njihov osnivač, Julian Assange, su u praksu upotrebe pištaljke unijeli nekoliko važnih novina. Kao prvo, oni djeluju isključivo kao posrednici, čime stvarni izvori informacija imaju realne šanse da ostanu anonimni. Drugo, po potrebi pružaju tehničku podršku: podebela hakerska biografija Assangea i saradnika često dobro dolazi pri obradi materijala. (Snimak ubistva civila i dva Reutersova novinara iz američkog helikoptera u Iraku, objavljen aprila ove godine, dekodiran je tokom nekoliko mjeseci.) I treće, toj družini je očigledno stalo da se zna kako ih, u ozbiljnom poslu kojim se bave, smisao za finu ironiju nikad ne napušta: količina osjetljivog materijala puštena na uvid u relativno kratkom vremenu mjeri se milionima stranica, što je mnogo bliže metafori cunamija nego curenja. Nijedna tajna služba, nijedna pohlepna korporacija, ne mogu se osjećati bezbjednim dok postoji realna opasnost da nestanu u talasu svjedočanstava o sopstvenim nepočinstvima. Za svoj dosadašnji učinak, WikiLeaks je pobrao mnoge pohvale, i nagrađivan je od organizacija kao što su Index on Censorship i Amnesty International.
Iz svega ovoga, mogao bi se izvući zaključak da je WikiLeaks najbolja stvar koja se demokratiji desila od uvođenja tajnog glasanja, ali kao i obično, stvarnost je mnogo zanimljivija od proste logike. Problem, kako to često biva, nastaje pri povlačenju crte: gdje je granica koja razdvaja borbu protiv uzurpatora moći od uzurpacije same? U kom slučaju pokušaj uvođenja transparentnosti više muti vodu nego što je bistri? Uzmimo kao primjer najnoviji WikiPotop: 250 hiljada depeša američke diplomatije. Iz onoga što je dosad procurelo do tzv. šire javnosti, da se zaključiti da su po ugled američke vlade najopasnije one koje upućuju na ignorisanje kršenja ljudskih prava i na uobičajenu praksu trgovine sa đavolom („ja tebi oružje, ti meni pristup”). Neophodno je, naravno, s vremena na vrijeme tresnuti javnosti u lice detalje o tome na šta su sve spremni oni koji obnašaju moć, jer bilo koja struktura koja nije podložna javnoj provjeri ima tendenciju da sebe preozbiljno shvati. S druge strane, teško mi je da shvatim motiv, osim proste ljudske pakosti, objavljivanja urbi et orbi mišljenja američkih diplomata o njihovim domaćinima, poput onog da je Angela Merkel „nekreativna”, ili da je Guido Westerwelle, njemački ministar inostranih poslova, „površan”. Diplomatija, kao i mnoge druge aktivnosti bez kojih se ne može, nezamisliva je bez došaptavanja, poluistina i povremenog laganja.
Osim ovih sitnih nedosljednosti, Assange se, vjeran svom hakerskom mesijanstvu, u par navrata pokazao više nego spremnim da se naruga etičkim principima izvještavanja, na koje se WikiLeaks veoma glasno poziva. Prije godinu dana, na primjer, u aferi znanoj kao Climategate, trinaestogodišnja korespodencija između uglednog klimatologa Phila Jonesa i njegovih kolega ukradena je sa servera univerziteta East Anglia, s očiglednom namjerom da se pokaže kako je globalno otopljavanje prevara. (Ukupno pet nezavisnih komisija je formirano da ispita slučaj; sve su pročešljale svaki mejl i svaku važniju publikaciju Jonesa i saradnika, i svaka je zaključila da su optužbe o lažiranju studija u potpunosti neosnovane.) WikiLeaks je bio jedno od mjesta na kojima su se mogli naći ukradeni mejlovi, što ubrajaju u svoje uspjehe. Takođe, ova družina je prije dvije godine objavila mejlove sa Yahoo! naloga Sare Palin; bez obzira šta neko mislio o toj primadoni skromnih znanja i nezajažljivih ambicija, objavljivanje privatne prepiske bi trebalo da predstavlja novinarsku svinjariju prve kategorije. Prvenstveno zbog gafova ove vrste – jer u igri gađanja blatom, najgore prolaze oni koji se diče čistim košuljama – stvaran doprinos WikiLeaks-a kontroli centara moći ostaje pod znakom pitanja. Uz to, nije nezamislivo da se projekat započet 2006. neslavno okonča već 2011: dok ovo pišem, Assange se nalazi u bjekstvu, jer ga Amerikanci traže zbog depeša, a Interpol zbog seksualnog zlostavljanja, koje je navodno ljetos počinio u Švedskoj.
Kakav je efekat čitave afere sa curenjem i zviždanjem na brdoviti Balkan? Pažnja medija izgleda mahom usmjerena na to šta je o našima rekao nezaboravni William Montgomery, ali bojim se da se time propušta prilika da se podsjetimo događaja iz novije istorije, i sebi pokažemo kako i ovako demokratski polupečeni, u čekaonici klubova kojima kao da ne želimo da pristupimo, imamo u pogledu strategije pištaljke čime da se pohvalimo. Sjetimo se, recimo, Ankice Lepej, koja je 1998., kao službenica Zagrebačke banke, javnosti ispostavila iznose na bankovnom računu Ankice Tuđman, koje je njen suprug, hrvatski predsjednik, prenebregao da prijavi na svojoj imovinskoj karti. I ne zaboravimo Slobodana Pejovića (s kojim, koliko znam, nisam u srodstvu), penzionisanog policijskog inspektora iz Herceg Novog, koji je ‘92. odbio da učestvuje u deportaciji bosanskih muslimana, i koji danas izaziva sudbinu svojom spremnošću da o ulozi crnogorskog državnog aparata u tim događajima svjedoči. Na kraju, sjetimo se zime ’96./97., kad su stotine hiljada građana Srbije, stotinu dana za redom, svoj očaj, aktivizam i potrebu za psihoterapijom izražavali kroz zaglušujuće duvanje u pištaljke. Još uvijek posjedujem svoj svjetlozeleni primjerak, sa tragovima zuba i dobrano izanđao od upotrebe. Pri velikom spremanju ili selidbama, izvadim ga ponekad iz kutije u kojoj držim uspomene iz davnih dana, i sjetim se hladnoće, policije, bubnjara, sjetim se Đinđića na simsu, pravog potopa od ljudi kojima je svega dosta, i ubijedim se kako je svo to duvanje i zviždanje imalo nekakvog smisla.
Daleka obala
Vijesti, 04.12.2010.
Peščanik.net, 04.12.2010.
NOVE TEHNOLOGIJESLOBODA MEDIJA, SLOBODA GOVORA
