Jedan od najmonstruoznijih zločina koje je počinila država Srbija u saradnji sa svojim prekodrinskim satelitom Republikom Srpskom, uz saglasnost Crne Gore, nesumnjivo je otmica 19 civila – 18 Bošnjaka i jednog Hrvata – u Štrpcima 27. februara 1993. koja se, dobro isplanirana u vrhu policije Srbije i Vojske Jugoslavije, uz učešće vrha ŽTP Beograd, odigrala pred više od hiljadu putnika voza 671 na liniji Beograd – Bar. Kazna za neoprostivu nesrpsku nacionalnu pripadnost i dokaz svemoći državnih plaćenika u neobuzdanom nasilju, bila je egzemplarna i nosila je fašistički rukopis, bezobzirno izdvajanje Bošnjaka i Hrvata, u miru i tišini, naočigled njihovih suseda koji su slutili šta će uslediti. Na početku druge ratne bosanskohercegovačke godine nedvosmisleno je dokazano kalemegdansko-banjalučko bratstvo po zločinu u kojem je beogradski zločinački stožer otvorio prekodrinskim monstrumima sve magacine i teslimio komandni kadar sa viškom zavičajnih hormona i dragocenim manjkom razuma.

Posmrtni ostaci trojice žrtava snaga bezbednosti Republike Srpske i Srbije, otetih u Štrpcima, Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Halila Zupčevića, pronađeni su u jezeru Perućac. Za otmicu i učešće u oružanoj skupini koja je izvršila ovaj zločin na petnaest godina zatvora pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora) osuđen je Nebojša Ranisavljević iz Despotovca.

Skor Srbije, dakle, stopostotan je: nije tražila, pronašla ni kaznila nijednog učesnika u planiranju i izvršenju otmice, niti planira da pokaže i nagoveštaj želje za raskidom sa zločinačkom prošlošću i zrnce empatije prema porodicama žrtava. Na ovu, kao i na druge mračne godišnjice, srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine uvežbava ono što najuspešnije i najupornije radi, prosipanje besramnih laži i svog nadmenog cinizma kopanja po ranama; ovogodišnja parastos-čestitka glasi: “Zahvaljujući pronađenim ostacima dva tela u jezeru Perućac, znamo i kojim tragom da idemo u daljoj istrazi”. Još jedan dokaz da orden za zataškavanje i nasilje nad pravdom nije slučajno otišao u Ustaničku. Eto, bila su potrebna tela iz Perućca, a ne svedočenja Dobrice Ćosića, ministra odbrane Marka Negovanovića, njegovog pomoćnika Branislava Kuzmanovića direktno zaduženog za slučaj Štrpci, drugog čoveka SPS Milomira Minića, užičkih policajaca i udbaša, čemu.

Ovaj stravični događaj paradigma je moderne Srbije kakvom je poznajemo gotovo četvrt veka: države dobrovoljnog zatočenika zločinaca iz bliske prošlosti koji svakodnevno isplivavaju zaštićeni koljačkim kodeksom, svetom tajnom zločina i njenim ovlašćenim tumačima. Državne ubice, državna logistika zločina, ritualno izdvajanje nesrba, ponižavajuće postupanje sa nevinim žrtvama, pljačka, bezobzirno ubistvo, nema krivih – ovo je, uz poneku ornamentalnu specifičnost, formula ratnog i posleratnog zločina Srbije, žigosane komune, mrcine koja vegetira na leševima, društva slobodnih i spremnih, dobrostojećih i uglednih zlikovaca koje obesmišljava vlastitu budućnost.

Hronika poslednjeg putovanja

Na dan početka poslednjeg putovanja žrtava otmice, u Beogradu je na železničkoj stanici bio i Šefko Alomerović, predsednik Sandžačkog odbora za ljudska prava. On je na stanici video Vladimira Matovića, savetnika za štampu predsednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, kako razgovara sa jednim bradatim čovekom. Ispostaviće se da je sagovornik bio čovek koji je glumio konduktera u vozu smrti, a zapravo je na poleđini voznih karata ispisivao „interesantna“, bošnjačka prezimena. Alomerović će za podsticanje i zataškavanje otmice direktno optužiti Dobricu Ćosića i Matovića, a u sudskom procesu protiv njega za klevetu, po tužbi ove dvojice, ponoviće optužbu i zapitati se kako to da ovaj navod nijedno srbijansko tužilaštvo deset godina neće da proveri. Ponovio je svoje osnovane pretpostavke date u intervjuu koji je objavio dnevnik Danas 27. februara 2002. i – bio oslobođen. Dobrica Ćosić nije se pojavio pred sudom.

Prvi pisani trag o pripremanju otmice nastao je u Železničko-transportnom preduzeću „Beograd“ čiji je direktor bio Milomir Minić, čovek iz najužeg vrha Socijalističke partije Srbije. Dokument pod naslovom „Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“, namenjen samom državnom vrhu, nastao u železničko–bezbednosnim strukturama, donosi stravični sadržaj: „Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli…

Ostaje da se pretpostavi koliku je važnost imalo ovo državno preduzeće na granici Srbije i BiH, odnosno kakve su bile „operativne zamisli“ u koje je bilo uključeno i čije je realizovanje sprečavalo nepoverenje u Bošnjake.

Još jedan važan dokument ŽTP, strogo pov. Br. 4-1-93 od 1. februara 1993, vodi do državnih struktura. Mitar Mandić, direktor Sektora za odbrambenu pripremu i zaštitu ŽTP, 1. februara 1993. godine uputio je pismo tadašnjem direktoru ŽTP-a Milomiru Miniću, u kome navodi da je obaviješten da će „pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na dijelu pruge Beograd – Bar koji prolazi kroz BiH, vjerovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš”. Mandić piše da je „1. obavijestio najuži stručni kolegijum ŽTP-a; 2. održao sastanak sa predstavnicima milicije i SDB MUP-a Srbije; 3. obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem, gdje smo došli do zaključka da general Kuzmanović obavijesti ministra odbrane o pomenutoj najavi, da ministar odbrane Republike Srbije obavijesti Vojsku Jugoslavije i da ŽTP prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu”.

Smrt preko Drine

Sve je, dakle, bilo spremno za poslednji put na koji su u Beogradu krenuli Esad Kapetanović, star 19 godina, zaposlen u preduzeću “Rad”, Beograd, Ilijaz Ličina (43), zaposlen u “Ratku Mitroviću”, Beograd, Fehim Bakija, (43), zaposlen u “Planumu”, Beograd, Šećo Softić (48) zaposlen u ŽTP, Beograd, Rifet Husović (26), zaposlen u Bijelom Polju, Ismet Babačić (30), zaposlen u preduzeću „Wall Street”, Podgorica, Hail Zupčević (49), izbeglica iz Trebinja, Adem Alomerović (59), zaposlen u „Raketi”, Prijepolje, Rasim Ćorić (40), zaposlen u „Limci”, Prijepolje, Fikret Memetović (40), zaposlen u ŽTP Beograd, Favzija Zeković (54), vlasnik radnje u Kraljevu, Nijazim Kajević (30), zaposlen u pribojskoj pošti, Muhedin Hanić (27), zaposlen u „Zmaju”, Beograd, Safet Preljević (22), zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu, Džafer Topuzović (55), zaposlen u „Planumu”, Prijepolje, Jusuf Rastoder (45), zaposlen u Beogradu, Zvezdan Zuličić (23), student, izbeglica iz Sarajeva, Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda i najmlađi među njima, šesnaestogodišnji Sead Đečević, učenik iz Bara.

Voz broj 671 stao je na stanici Štrpci u Bosni i Hercegovini da bi uniformisane i naoružane osobe, koje su dotle vrlo prijateljski ćaskale sa srbijanskim policajcima i oficirima VJ, izvele žrtve naočigled ostalih putnika. Stravičnu dinamiku brižljivo planiranih poteza otkrio je Nebojša Ranisavljević pred Višim sudom u Bijelom Polju. On je pred istražnim sudijom označio Milana Lukića kao vođu, glavnog organizatora i izvršioca otmice. Opisao je niz karakterističnih detalja na osnovu kojih se pouzdano i nesumnjivo može izvesti zaključak da se otmica i likvidacija putnika odvijala pod direktnom komandom Milana Lukića.

„Okrivljeni (Nebojša Ranisavljević, prim. aut.) je u iskazu pred istražnim sudijom naveo da su otete putnike odveli u selo Prelovo kod Višegrada, da su u fiskulturnoj sali u osnovnoj školi u tom selu oni postrojeni uz zid, pretresani, oduzimane su im lične stvari, nakit, novac, zatim su udarani rukama, nogama, nožem i na drugi način. Zatim je izjavio da su oteti vezani žicom, ponovo ubačeni u kamion, odveženi u jedno selo u pravcu Višegrada u kome su skoro sve kuće bile spaljene i u tom selu u jednoj garaži spaljene kuće, u neposrednoj blizini obale Drine, Lukić i Boban Inđić su likvidirali putnike otete iz voza. Kasnije su se vratili u selo Prelovo i u svlačionici fiskulturne sale osnovne škole podelili opljačkani plen od otetih i ubijenih putnika. Sedam putnika otetih iz voza ubijeno tako što su, dok su stajali na zidu brane iznad jezera HE „Višegrad“ pokošeni rafalom koji je ispalio Mićo Jovičić zvani Crni. HE „Višegrad“, kao objekat od posebnog intresa za Republiku Srpsku, obezbeđivale specijalne jedinice Vojske Republike Srpske i policija Ministarstva unutrašnjih poslova i da na objekat nije mogao doći niko bez posebne propusnice, ističemo da za Milana Lukića to nije važilo. Za ubistva, premlaćivanja, pljačkanja i paljenja Lukiću i njegovoj jedinici nije bila potrebna propusnica. Oni su ubijali svugde i na svakom mestu“, navodi se u jednoj od analiza suđenja Nebojši Ranisavljeviću koju je objavio Fond za humanitarno pravo (2003.).

Ništa nije uskraćeno Lukiću, od neograničenog zverskog ubijanja u ratu, do štampanja autobiografije Ispovest haškog sužnja, knjige negiranja zločina koja je promovisana u opskurnoj građevini na Svetosavskom platou, a može se kupiti u centru Beograda. Sve pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, uz malu pomoć parlamentarne Srpske radikalne stranke.

Bezuslovna nevinost zločinaca

Iako su temeljnu državnu istragu obećali svi državni funkcioneri koji su razgovarali sa članovima porodica otetih, istraga je uvek nailazila na institucionalnu opstrukciju. Obećanja da će se događaj rasvetliti dolazila su i iz Crne Gore, države saizvršioca, iz koje, takođe, niko od nadležnih nije odgovarao za zločin.

„Taj postupak u celini, od početka i od strane svih učesnika u njemu (Okružno javno tužilaštvo i Okružni sud u Beogradu, Republičko javno tužilaštvo i Vrhovni sud Srbije ) sabotiran je i lažiran. On je i vođen samo da se javnosti predstavi angažovanje sudskih instanci na ovom slučaju i pokaže da nema dokaza za Lukićevu krivicu. U tom pravcu i u tom smislu preduzete su sve radnje pravosudnih institucija, a ne da bi se utvrdila istina o otmici u Štrpcima i krivična odgovornost Milana Lukića.” (FHP)

Jedan od detalja važnih za otmicu je i navodna namera otmičara da otete putnike razmene za svoje saborce koje je navodno Armija BiH zarobila. U prilog ovoj teoriji ide jasno izgovorena ucena sveštenika Vasilija Starovlaha koji je na sastanku kod predsednika opštine Prijepolje Radojka Petrića 2. marta 1993. rekao da će otete u roku od sat i po vratiti ako se puste četiri borca Radovana Karadžića. „U toj uceni sugerisao je prisutnim Bošnjacima da se obrate komandantu armije BiH Seferu Haliloviću, koji je Prijepoljac. Kada su mu odgovorili da oni njega ne poznaju, da do njega ne mogu da dođu, on im je odgovorio: ‘Onda ni ja ne mogu ništa da uradim za otete putnike'” (FHP).

Ta epizoda ostaje nerazjašnjena, mada način na koji su putnici ubijeni i vremenski razmak od otmice do streljanja ukazuju na to da nije bilo namere da budu razmenjeni.

Jedini osuđeni, Nebojša Ranisavljević izdržao je kaznu od 15 godina zatvora. Ostale ubice su na slobodi, a država Srbija, sa slobodnim monstrumima iz nekadašnjih policijsko-vojnih struktura i jezerom Perućac na karti i savesti, putuje ka Evropi.

E-novine, 27.02.2012.

Peščanik.net, 01.03.2012.

ŠTRPCI