The Breakthrough, foto: Netflix
The Breakthrough, foto: Netflix

Da čitalac ne shvati pogrešno sintagmu iz naslova, to jest da ne prespoji zlo s običnim, odmah treba reći da uopšte nije reč o banalnosti zla. Naprotiv, nova švedska kriminalistička serija „The Breakthrough“ na Netflixu na mnogo načina pokazuje da treba biti vrlo oprezan s čuvenom sintagmom Hannahe Arendt. Naravno da sama Arendt zapravo nije ni imala nameru da potcenjuje zlo. U najmanju ruku htela je da kaže da to što zlo čine „banalni“ ljudi ne umanjuje tragične posledice činjenja zla. Njoj je pak bio važan sam počinilac, dok stoji pred sudom u Jerusalimu, pa je tako skovala i sintagmu koja može zavesti na krivi trag.

The „Breakthrough“, pak, iako ide u žanr kriminalističkih priča, iako se po svemu svrstava u podžanr proceduralnih krimi priča, u fokusu nema zločinca i potragu za njim. Barem ne u najvažnijoj ravni priče. Na samom kraju, zločinac će se pokazati praktično kao nebitan. Njegov karakter, njegova sposobnost da šesnaest godina izmiče policijskoj potrazi pokazaće se kao nevažni odnosno kao puki sticaj (nesrećnih) okolnosti. Stvar je u samom zlu, u nemotivisanom svirepom zločinu i posledicama koje se oko njega šire u talasima, preko svih koji su na bilo koji način povezani s njim: od porodica žrtava, preko svedoka, do istražitelja i njihovih porodica.

Tako se „The Breaktrough“ nadovezuje na sada već više decenija dugu tradiciju kriminalističkih detektivskih serija na čijem početku stoji danas već legendarni „Twin Peaks“. Od novijih serija u tom dugačkom nizu, gotovo pa nasumično, mogu se izdvojiti danski „The Killing“ (sa bezmalo savršenom detektivkom Sarah Liden, feminističkom verzijom Prljavog Harryja), te američki „Mare from Easttown“ (još jedan genijalni lik detektivke) i „The Outsider“ (što je možda najbliža priča aktuelnoj švedskoj krimi seriji zbog fokusa na samo zlo i njegove posledice).

Prema knjizi o zločinu koji se zaista dogodio 2004. i šesnaestogodišnjoj potrazi za dvostrukim ubicom u švedskom gradu Linšepingu s nešto više od 100 hiljada žitelja, scenario je napisao Oskar Söderlund, a u četiri četrdestominutne epizode seriju je bez greške režirala Lisa Siwe. Kada kažem bez greške, mislim na to da ne samo da nema praznog hoda u priči, što je i očekivano ako se u 160 minuta pakuje šesnaest teških godina istrage i nemirenja s gubitkom deteta ili supruge, nego nema nijednog povišenog tona, niti ambicije da se utisak pojača naglašavanjem gnusnih prizora dvostrukog ubistva. Nelagoda i težina proizlaze iz same priče, a ne iz upečatljivih prizora, što je odličan rediteljski postupak.

Serija se publici preporučuje kao: a) istinita priča o b) drugoj najobimnijoj policijskoj istrazi u švedskoj istoriji, te c) prvoj istrazi na tlu Evrope koja je rešena pomoću DNA ubice. Nijedno nije pravi razlog da se serija odgleda. Sasvim je slučajna podudarnost što su se stvarni događaji sklopili u dobru priču. Zapravo, veština je scenariste što je činjenice o zločinu presložio u ubedljivu priču o samom zlu. Rediteljka je na sve to dodala takozvani običan ton u pripovedanju, gde se veze i analogije suptilno uspostavljaju ponavljanjem sličnih elemenata. Jedan od takvih elemenata jeste prizor šake ubijenog dečaka ispod folije kojom je prekriveno njegovo telo na obodu parka.

Taj motiv pretopiće se sa slikom šake i prstiju tek rođenog deteta policajca čiji je zadatak da otkrije ubicu. I tako smo dobili priču. Ne o samom ubistvu, niti o ubici, niti o istrazi, uglavnom neuspešnoj, nego o razornom delovanju zla na inače spokojan život u švedskom gradiću. Jeste to opšte mesto, čitalac je to gledao mnogo puta, kako posvećeni policajci gube porodice, partneri ih napuštaju, deca se udaljavaju od njih (tako prolaze i Sarah i Mare), ali u „The Breakthrough“ nije reč samo o tome, o policijskim monomanima (kakav je, na primer, Al Pacinov poručnik Vincent Hanna iz „Heat“ Michaela Manna) koje napuštaju njihovi najbliži.

Detektiv John (maestralno ga igra Peter Eggars) se fokusira na rešavanje slučaja ne samo da bi uhvatio ubicu nego i da bi zaustavio širenje talasa nesreće oko zločina. Uhvatiti ubicu, zadovoljiti pravdu, nije stvar samo kažnjavanja ubice. Zlo je razornije od samih ubistava, ono unesrećuje i kvari život čitave zajednice. To mora da se zaustavi; a kraj je u simboličnoj ravni kada se zločinac privede pravdi. Tek tada se zajednica vraća u svoju uobičajenu svakodnevnu rutinu gde je ponovo vidljiva i naizgled nepropusna granica između dobra i zla.

Zato se kao motiv u seriji ponavlja odnos između roditelja i deteta kod glavnih junaka priče. I zato se na samom kraju serija završava praktično tri puta. Inspektor je dao obećanje porodicama dve ubijene osobe da će uhvatiti njihovog ubicu. To obećanje i njegovo ispunjenje bi trebalo da donesu kakvo-takvo olakšanje za njih. Ali, inspektor zna da je obećanje više od toga, i da ima veze sa čitavom zajednicom i njenom obnovom pošto ju je zločin ugrozio i narušio. Na kraju priče, inspektor i njegov stručni savetnik, koji je zapravo otkrio ubicu preko DNA, odlaze u dve posete da kažu da su obećanje konačno ispunili. Obe posete su dirljive, i čine se kao neki vid katarze. Ali, njima se priča ne završava.

Zaista je kraj kada inspektorov sin oprosti ocu što ga je zanemario da bi rešio slučaj. To je simbolična slika obnove zajednice; i samo tu, u toj jednoj sceni, vidimo kako se inspektor slomio pod teretom zla koje je nosio više od decenije i po. U toj sceni su i scenarista i rediteljka pokazali sve svoje umeće i praktično poslali gledaocima najvažniju poruku svoje priče.

Za publiku u Srbiji, šta bi mogla biti ta poruka? Jednom kada se dogodi zlo i izbaci zajednicu iz ravnoteže, mora se platiti visoka cena da bi se vratio mir. Neki članovi zajednice, ako ne i svi zajedno, moraju biti spremni da žrtvuju bezmalo sve da bi se ponovo razdvojili dobro i zlo, a zajednica povratila mir. Taj proces je dug, žrtva je ogromna, a krajnji ishod neizvestan. Pa čak i kad se dođe do kraja, nije kraj, jer ostali članovi zajednice moraju potvrditi da su razumeli i proces i žrtvu koja je bila neophodna da bi se stiglo do tog kraja, da bi se zlo oteralo izvan okvira zajednice (zato se „Outsider“ čini kao najbliži ovoj švedskoj priči). Jeste, usred smo jednog takvog procesa, i za razliku od priče u seriji, u Srbiji je i dalje sve neizvesno.

Peščanik.net, 14.01.2025.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun) bio je urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)