Autsajder, foto: HBO
Autsajder, foto: HBO

Videli smo i kraj sedme epizode serije HBO-a „Autsajder“. Ostale su još tri. Tajni više nema, u te tri epizode treba da vidimo da li će zlo nadmudriti ljude i trijumfovati. Otuda i dalje strepnja. „Autsajder“ je neobična kombinacija detektivskog i horror žanra. Iako su je uradili prekaljeni autori, serija je stigla na ekrane bez velike pompe.

Literarni predložak za seriju dao je Stephen King svojim istoimenim romanom. Kao glavni autor/scenarista, iza serije stoji Richard Price, tvorac sada već legendarne „The Wire“. Jedan od producenata serije, reditelj prve dve epizode i glavni glumac u prvoj bio je Jason Bateman, pre svega poznat kao komičar.

Kao glumca u naizgled nosećoj ulozi, Bateman je kao producent i reditelj sebe uklonio iz priče, na prilično spektakularan način, već u prvoj epizodi. Tako se napravio prostor da u seriji zablista Ben Mendelsohn kao njen glavni karakter – detektiv Ralph Anderson. Posle par epizoda pridružiće mu se kao partnerka u rešavanju slučaja privatna istražiteljka Holly Gibney.

Holly igra poznata pozorišna glumica, engleskinja Cynthia Erivo. Od njene pojave, gledanost serije počinje da raste, da bi ubrzo premašila broj gledalaca izvikanih „Watchmena“. HBO je „Autsajdera“ očito tretirao kao favorita iz senke. Dok se na promociji „Watchmena“ radilo iz sve snage, bez nekog velikog uspeha, sa „Autsajderom“ se izgleda računalo da će iskusni autori i glumci obaviti dobar posao kod publike bez velike pomoći sa strane.

Sama priča „Autsajdera“ takođe računa na strpljenje. Pored toga, računa i na očekivanja gledalaca dobro upućenih u pravila oba žanra – horrora i detektivske priče – na kojima serija stoji. Ona na ta očekivanja računa, naravno, da bi ih izneverila. Detektivska priča, pa makar bila reč i o tvrdom krimi žanru, obično je racionalna: njeni junaci, detektivi, u stanju su, jer logično i precizno misle, da povežu čitav niz naizgled nasumičnih podataka u smislenu celinu i reše slučaj.

Zadovoljstvo u gledanju ili čitanju detektivskih priča proističe dobrim delom i iz utešne pomisli da je svet na koncu ipak pristojno uređen i da smisao i najneobičnijih i najstrašnijih događaja nije nedostupan ako se dovoljno potrudimo i upotrebimo sve naše kapacitete za racionalno mišljenje. S druge strane, horror se oslanja na ono što za ljude zauvek ostaje neobjašnjivo. Detektivska priča je svetovna, recimo to tako, dok je horror najčešće okrenut ka onostranom.

Zlo se ne može objasniti, insistira se u horror pričama: postojanje zla se mora prihvatiti i sa njim se moramo nositi i suprotstaviti mu se našim racionalnim kapacitetima, ali i mimo njih. Trpljenje se tu mnogo više naglašava od aktivnog delovanja. Horror, međutim, takođe pruža svojevrsnu utehu: ljudi sami po sebi nisu zli; zle su onostrane sile; tim silama ljudi podležu mimo svoje volje, ali, jednom kada ih prepoznaju, mogu im se suprotstaviti ako se oslone jedni na druge. Tako je barem u „Autsajderu“.

Dosledno realizovani, narativni pogoni detektivske priče i horrora uglavnom se uzajamno isključuju. „Autsajder“ ih spaja upravo duž njihovih najortodoksnijih linija. Iz tog sudara dva svetonazora proističe zaplet i napetost u seriji. Za razliku od većine drugih detektivskih i horror priča, gde se publika drži u neznanju, što takođe potpiruje znatiželju i strepnju, od sredine „Autsajdera“, publici je sve jasno. Jasno je sve i većini likova u seriji. A najjasnije upravo Holly.

Priča se stoga održava na Ralphovoj neverici: on naprosto odbija da poveruje u onostrano. Kao okoreli detektiv na strani dobra, on traži činjenice i razumna objašnjenja. Iako su mu sve činjenice i objašnjenja pred nosom, tako očigledna da ih svi drugi vide, on odbija da ih prihvati. Tako „Autsajder“ prestaje da bude misterija (racionalna ili iracionalna, svejedno) i postaje krajnje ljudska priča o odbijanju da se prihvati ružna istina, koja se kosi sa svim našim načelima.

Budući da je Ralphova lična trauma to što su on i njegova žena izgubili dete, te da se zločini koje istražuje takođe sastoje u nasilju nad decom sa fatalnim ishodom, nije ni neprihvatljivo ni nerazumno što Ralph sa tim ne može da izađe na kraj.

Kako je to jedna kritičarka posle sedme epizode dobro primetila, dok se priča i zlo u njoj zahuktavaju, njen glavni junak tvrdoglavo stoji u mestu, paralisan tim zlom. U poslednje tri epizode iščekujemo ili totalni preobražaj i preokret u glavi glavnog junaka ili njegov konačni slom.

Zlo koje parališe – ovostrano ili onostrano, svejedno – u žiži je „Autsajdera“. Koliko nam god priče o baba-rogama, strašilima ili notornim Kingovim zlim klovnovima delovale neuverljivo (ako nismo ljubitelji horrora), središte priče u seriji nam po prirodi stvari mora biti blisko. Neočekivano i nepojamno zlo zaista parališe. Treba vremena da se trgnemo i reagujemo da bismo mu se oduprli.

Ako je čitalac u rečenicama iz poslednja dva pasusa prepoznao referencu na stanje stvari u Srbiji, a zlo iz njih povezao sa političkim vrhom Srbije, ispravno ih je razumeo. Mi smo glavni junaci, a stvari su napete do pucanja.

Peščanik.net, 18.02.2020.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)