Sad kad je i to prošlo, mislim na svečarski doček rukometne reprezentacije Hrvatske, koja je upravo osvojila srebrnu medalju na svjetskom prvenstvu, ne postoji više ni malo mjesta sumnji da duh devedesetih neće nikada napustiti zemlju. I ništa tu neće značiti ni biološki odlazak ratne generacije, jednako kao što po ovom pitanju ništa ne predstavlja ni to što je Hrvatska pobijedila u ratu i ostvarila sve svoje političke ciljeve. Kako one nesporne i javno izgovorene, tako i one koji se nikad naglas ne spominju.
Jednostavno, duh suštinski revolucionarnog, a sadržajno kontrarevolucionarnog doba, nastavio je egzistirati i nakon što je ono u svakom pogledu, što kalendarski, što po povijesnim procesima, završilo. To se dogodilo zbog snažnog ideološkog naboja kojim je tada uvedeno novo doba, zbog toga što je taj naboj u znatnom dijelu društva preživio i na koncu zbog toga što su oni koji ga možda i ne dijele, na koncu nešto nemušto i sporadično pokušali promijeniti, da bi vrlo brzo odustali od toga pa su, dijelom zbog želje da se ne zamjere, a vjerovatno i dijelom zbog straha, jednostavno pristali na igru. Ovo jednako vrijedi za SDP nekad i sad, koliko i za Možemo i za zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića danas.
Bilo je nekad pokušaja delegitimacije Marka Perkovića Thompsona, čovjeka koji je neskrivemi simpatizer ustaškog pokreta i koji je čitavu karijeru izgradio oko toga i oko nastojanja da posljednji rat nikad ne postane stvarna prošlost. O tome zapravo i govori njegov najnoviji hit ‘Ako ne znaš što je bilo’. Međutim, svi su ti pokušaji, poput onoga kad mu se svojevremeno nije dalo nagradu Porin za hit godine, iako ga je realno imao, ili kada jednom nije pjevao na dočeku nogometne reprezentacije, s ovim dočekom i s razmjenom pisama između Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige i premijera Andreja Plenkovića, završile konačnim prihvaćanjem i normaliziranjem nenormalnog.
Posve identično kao u slučaju Franje Tuđmana i njegovog doba i nasljeđa, koji je postajao sve neupitniji kako je odmicalo vrijeme, da bi na kraju bio kanoniziran, tako je i Thompson prihvaćen u mainstream, naprosto zato što to dobar dio društva želi. Oni kojima takvo nešto smeta mogu to prihvatiti, ako ih već ne mogu pobijediti, poput zagrebačkog gradonačelnika, mogu slegnuti ramenima i praviti se da ih se to sve ne dotiče, mogu pokušati apelirati kao Zoran Pusić ili se mogu nervirati. Ali, ishod će uvijek biti isti, a on je Thompson kao nacionalistička ikona i muzički glas sportskih uspjeha.
Stoga je, koliko god Plenkovićev odgovor Pusiću bio ciničan, on zapravo suštinski istinit kad kaže da rukometaši žele Thompsona i da ne treba zbog toga izazivati nacionalne podjele. Ovo s podjelama jeste pila naopako, jer ih naravno, upravo Thompson i njegovi stalno izazivaju, u potrazi za neprijateljima, ali je isto tako činjenica da je sve manje onih kojima je on kao takav, sa svim značenjima koja sa sobom nosi, problematičan.
Postoji na koncu nešto što su odavno primijetili svi u zemlji, u regiji, ali i u inozemstvu, bilo da je riječ o novinarima ili o običnim ljudima. To je činjenica da sve hrvatske reprezentacije, s naglaskom na nogometnu i rukometnu, igraju s ogromnim nacionalnim nabojem, koji je umnogome i rezultatski pomogao nevjerovatne uspjehe tih reprezentacija.
I to je zapravo istina. Taj naboj pak doista i dolazi iz neugaslog duha devedesetih, čiji Thomspon jeste krajnji muzički pa i ideološki izraz.
To jeste i problematično i žalosno, ali je jednostavno tako i ne postoji nikakav način da tako više ne bude, barem dok najveći dio političke, medijske i kulturne scene ne počne graditi neki novi identitet Hrvatske za budućnost u 21. stoljeću.
Kako se to uopće ne događa i kako je duh naših devedesetih zapravo upravo obuzeo dobar dio Evrope, nastavit ćemo živjeti u tome svijetu, čekajući da dani opijenosti pobjedama prođu.
Peščanik.net, 04.02.2025.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Thompson na dočeku ili normalizacija nenormalnog - 04/02/2025
- Promemorija HAZU - 18/01/2025
- Faktori Milanovićeve pobjede - 13/01/2025
