Fotografije čitateljki, Iva Kežić
Fotografije čitateljki, Iva Kežić

Odmah da kažem, nije mi ni na kraj pameti da omalovažavam svetski poznatog francuskog ekonomistu. Naslovna asocijacija na sjajnu dečiju bajku Toma Palčić, zapravo je intuitivna reakcija na našu domaću percepciju Piketijevog sad već slavnog dela „Kapital u 21. veku“. Kao da se, naime, već samim prevođenjem njegovog imena (Thomas) htela istaći neka bliskost sa ovdašnjim intelektualnim establišmentom.

Doduše, tačno je da Francuzi Thomas izgovaraju Toma, ali je to „a“ i naglašeno i malo produženo, tako da bi ispravnije, tj. francuskom originalnom izgovoru bliže bilo Piketijevo ime pisati sa dva „a“, dakle kao „aa“. Odnosno, trebalo bi na „a“ staviti dugosilazni akcenat (to je ona kvačica ili položena otvorena mala zagrada), ali neka to pitanje bude ostavljeno stručnjacima za akcentovanje stranih reči u srpskom jeziku. U svakom slučaju, francuski Toma (Piketi) ni izdaleka ne zvuči isto kao srpski Toma (recimo Nikolić), već su to dva prilično različita imena. Nije to možda ni toliko važno, ali računam da knjige, pogotovo značajne, ne bi trebalo da čitaoce dovode u zabunu i zabludu.

Drugo što dodatno i, naravno najvažnije, sadržinski opravdava „inkriminisani“ naslov, jeste činjenica da sam Piketi svoj predlog za rešavanje problema (po njemu: rastuće) socijalne nejednakosti, kako u nacionalnim tako i u svetskim okvirima, smatra u velikoj meri – utopijskim. Da bi, naime, (progresivni) porez na bogatstvo, tj. kapital – što Piketi predlaže – zaista bio efikasan, potrebno je ispuniti nekoliko preduslova koji u ovom času i po njegovom sopstvenom mišljenju izgledaju (naučno)fantastično, takoreći bajkovito. Ali, ko zna, i neke sasvim fantastične ljudske zamisli, u čiju realizaciju ni njihovi tvorci nisu verovali, na kraju su se pokazale kao ostvarive.

Kraljevići i prosjaci

U pravu je Branko Milanović, jedan od najvećih svetskih stručnjaka za socijalnu nejednakost, na koga se, uzgred, i Piketi poziva u svojoj knjizi – kad kaže da se „Kapital u 21. veku“ čita kao istorijski roman. Sigurno da je takvo razmišljanje podstakao sam autor argumentujući svoje stavove podacima iz književnih dela, pre svega romana Balzaka i Džejn Ostin, mada se čini da u tome ponekad i preteruje. Kao kada iz replika književnih junaka Orhana Pamuka izvodi dalekosežne ekonomsko-političke zaključke – o značaju i značenju novca u savremenom svetu, recimo.

Bez obzira na to, Piketijeva knjiga predstavlja impresivnu ekonomsku istoriju sveta u poslednja dva veka, pre svega trendova u raspodeli društvenog bogatstva, ali uz to sadrži još pravo obilje izuzetno korisnih podataka i informacija (o demografskom rastu, javnom i privatnom kapitalu, finansijskim krizama itd). Ta analiza, doduše, obuhvata gotovo isključivo razvijene zemlje Zapada (Evropu, tj. Francusku i Englesku, te Sjedinjene Države), što je neizbežna posledica činjenice da za druge naprosto nema (nikakvih) podataka. To, međutim, uopšte ne smeta osnovnoj Piketijevoj ideji, jer on zapravo pokušava da dokaže da kapitalizam, tj. tržišna privreda, zakonito vodi povećanju socijalnih nejednakosti. Dakle, ono što se danas dešava i što je budućnost najrazvijenijih, pre ili kasnije čeka manje-više i sve ostale, tj. nerazvijene zemlje. Jer, kapitalizam je nesumnjivo, uz zanemarljive izuzetke, postao svetski proces. Baš kao što je Marks predviđao.

Poput Marksa i Piketi je otkrio, kako ih zove, neke fundamentalne zakone kapitalizma. Prvi, i za ovu priliku najvažniji, jeste zakon po kojem je prosečna stopa prinosa na kapital (koju Piketi obeležava sa „r“) uvek veća od prosečne stope rasta privrede (g). Drugim rečima, oni koji su bogatiji, tj. koji poseduju kapital, bogate se brže nego što raste društveno bogatstvo. Posledica je jasna: socijalne razlike se povećavaju. Piketi to dokazuje praksom; taj zakon nije „teorijski“ nego istorijski; to se, naime, dešavalo u poslednjih nekoliko stotina godina. Stopa prinosa na kapital bila je oko 4-5 odsto, dok je prosečna stopa rasta bruto domaćeg proizvoda oko jedan odsto.

Taj zakon prema Piketiju pokazuje da nisu u pravu oni ekonomisti koji su smatrali da će razvoj sam po sebi, tj. tržište, dovesti do smanjenja nejednakosti. Pošto to nije tako, Piketi predlaže (pomenuto) rešenje: progresivni porez na kapital, tj. bogatstvo (koje sam Piketi tretira kao sinonime).

U stvari, ovaj Piketijev predlog nije baš originalan budući da porez na bogatstvo već postoji u svim razvijenijim zemljama. Kao što postoje i drugi poreski mehanizmi redistribucije – porez na dohodak i porez na nasleđe, pre svega. Ali, prema Piketijevom mišljenju oni nisu dovoljni, pa zato mora biti uveden i ovaj treći oblik. Tačnije, budući da ovakav kakav je dozvoljava bogatima da ga u velikoj meri izbegnu i ne daje rezultate, porez na bogatstvo mora biti potpuno rekonstruisan, odnosno postavljen na novim osnovama.

I tu dolazimo, tj. Piketi dolazi, do glavnog i, barem za sada, nepremostivog problema. Da bi ovaj porez funkcionisao potrebna je, s jedne strane, saradnja između država da bi se izbeglo bekstvo bogataša iz jedne u drugu zemlju (a posebno u tzv. poreske rajeve); sa druge strane potrebna je tesna saradnja, tj. („automatska“, naglašava Piketi) razmena informacija između banaka da bi poreznici mogli da utvrde tačnu visinu pojedinih bogatstava.

Uzgred, to je ono zbog čega se u Srbiji pre nekoliko meseci podigla velika galama kada je objavljeno da su se naše banke obavezale da dostavljaju podatke američkim bankama. To Amerika traži upravo zato da bi njeni poreznici imali preciznu evidenciju o bogatstvu svojih građana.

Ali, to je eksces, izuzetak. U ovom trenutku nemoguće je – naravno da i sam Piketi to vidi – zamisliti takvu internacionalnu međubankarsku saradnju. „Globalni porez na kapital je utopija“, jasno kaže Piketi. Ali i dodaje – „korisna utopija“. Jer, „iako se ovaj ideal neće ostvariti u bliskoj budućnosti“, on može poslužiti kao „referentna tačka“ za procenu drugih rešenja. Međutim, globalni porez na kapital je za Piketija najbolje, odnosno prema njegovim sopstvenim rečima „idealno“ rešenje, jer „čuva ekonomsku otvorenost i globalizaciju, efikasno regulišući i pravedno deleći korist unutar i između zemalja“.

Piketi je, dakle, to valja naglasiti, veliki zagovornik globalizacije. Kao što je i veliki pobornik jačanja Evropske unije – zalaže se između ostalog za njeno fiskalno ujedinjenje – pa u tom kontekstu iznosi „Nacrt evropskog poreza na bogatstvo“.

Robin Hud iz Bulonjske šume

Piketi predlaže da se u Evropskoj uniji uvede progresivni godišnji porez od jedan odsto na bogatstvo između milion i pet miliona evra i dva odsto iznad pet miliona evra. Taj porez bi obuhvatio 2,5 odsto stanovništva EU i godišnje donosio poreski prihod od oko dva odsto bruto domaćeg proizvoda Unije. BDP EU iznosi oko 15.000 milijardi evra, prihod je dakle 300 milijardi evra. Piketi kaže da je to „visok iznos“. Mali sigurno nije. To je više nego duplo više od godišnjeg budžeta Evropske unije – koji iznosi oko 140 milijardi evra. Piketi, međutim, ništa ne govori o tome kako bi se i na šta taj novac potrošio. Učinilo mi se zanimljivim da se ovde malo poigramo brojevima. Dakle, ako bi se ta suma raspodelila na polovinu najsiromašnijih stanovnika EU – koji prema Piketijevoj računici raspolažu sa svega pet odsto ukupnog bogatstva – dakle na oko 250 miliona stanovnika, za njih bi to značilo prihod od 1.200 evra godišnje, odnosno 100 evra mesečno. Uzmimo da prosečna porodica u EU ima četiri člana – to je 400 evra po domaćinstvu. U pojedinim zemljama to je više od prosečne mesečne plate. Za polovinu porodica u EU to su značajne pare. A, kad bi se te pare – 300 milijardi evra, da podsetimo – podelile na 10 odsto najsiromašnijih, dakle na oko 50 miliona ljudi, to bi bilo 6.000 evra po čoveku godišnje. Ili, po prosečnoj porodici gotovo 25.000 evra. Zvuči prosto bajno, zar ne. Za godinu-dve mnogi siromasi bi se pretvorili u prave bogataše. Makar u nacionalnim okvirima.

A kako bi stvar izgledala globalno. Sam Piketi nažalost ne pravi takvu računicu, pa ćemo se – ne baš sasvim opravdano, jer je Evropska unija mnogo bogatija od sveta, ali čisto jednostavnije računice radi – poslužiti analogijom. Ako se, dakle, „evropski princip“ primeni na čitavu zemaljsku kuglu, globalni porez na bogatstvo doneo bi 1.400 milijardi evra. Toliko je dva odsto svetskog BDP-a (70.000 milijardi evra). Ako bi se to podelilo na siromašniju polovinu stanovnika planete, svako bi dobio po 400 evra godišnje. A ako bi se ta suma podelila na 10 odsto najsiromašnijih, svako od njih bi dobio po 2.000 godišnje. To bi praktično udvostručilo današnji godišnji dohodak (gotovo) čitavog jednog kontinenta, (Subsaharske) Afrike (koja ima milijardu i 100, odnosno 900 miliona stanovnika) čije siromaštvo ozbiljno pogađa savremeni svet.

Konačno, možemo li da zamislimo kako bi „Piketijev princip“ izgledao kada bi se primenio u Srbiji? Dva odsto BDP-a otprilike iznosi 600 miliona evra. Podeljeno na siromašniju polovinu stanovništva, to je nešto preko 150 evra „po glavi“. Ili, 600 evra po domaćinstvu. Godišnje, ne mesečno. Ako bi se, pak, ta suma podelila na 10 odsto najsiromašnijih, svako bi godišnje dobio po 750 evra. Po porodici – 3.000 evra

Ali, kakav je uopšte smisao ove „igre brojevima“?

Drevna kineska izreka – sve su poslovice manje-više drevne, a kineske naročito – kaže da je bolje siromaha naučiti da peca ribu nego mu dati ribu. I Kinezi su, doduše, dugo izbegavali da na sebe primene sopstvenu poslovicu, ali kad su odlučili da to učine, krenulo im je kao nikad u milenijumima dugoj istoriji.

Stavljanje raspodele u centar svog istraživanja Piketi obrazlaže strahom od destabilizacije društva. Istraživanja javnog mnjenja, međutim, ne pokazuju da se socijalne razlike i raspodela bogatstva percipiraju kao najveći društveni problem. Najveći problem, kao što je poznato, ne samo u Srbiji nego i u celoj Evropi, danas je nezaposlenost. Drugim rečima – razvoj. Nema novih radnih mesta, nema plata ni boljeg života – ni na televiziji, a kamoli u realnom životu – bez razvoja.

Sam Piketi daje impresivne podatke o tome koliko je strašno mnogo vremena čovečanstvu trebalo da reši taj osnovni problem – razvoj. Tek je otkriće kapitalizma, odnosno društva zasnovanog na ljudskim slobodama i pravima, rešilo taj problem. Makar mestimično. To jest, tamo gde je otkriće primenjeno.

Praktično, tek u poslednjih 200 godina čovečanstvo beleži značajniji rast proizvodnje. U 19. veku globalna proizvodnja raste po godišnjoj stopi od 1,5 odsto, a u 20. veku ona je čak udvostručena i iznosi tri odsto godišnje. U isto vreme, proizvodnja po stanovniku godišnje raste za 0,9 odsto (19. vek) i 1,6 odsto (20. vek). Taj rast praktično se odnosi na Evropu, Ameriku i Japan, u kojima je prosečni godišnji dohodak sa jedva 100 evra mesečno 1700. godine, porastao na preko 2.500 evra 2012. godine; porastao je dakle 25 puta. Evropa u 19. veku beleži prosečan godišnji rast po stanovniku od 1,1 odsto, a u 20. veku od 1,9 odsto. Impresivan je primer Sjedinjenih Država čije se stanovništvo za poslednjih 200 godina povećalo sto puta (sa tri na 300 miliona), a u istom razdoblju, dakle puna dva veka, ona beleži prosečan godišnji rast po stanovniku od 1,5 odsto.

Bajke i bauci

Tačka preloma je naravno industrijska revolucija. Govoreći Piketijevim jezikom, tj. deleći ljudsku istoriju kao on stanovništvo na „decile“, tj. desetine, tek 10 odsto novovekovne povesti čovečanstvo beleži rast. Prvi pravi čovek pojavio se pre dva miliona godina, homo sapiens, tj. manje-više današnji čovek, pre (više od) 20.000 godina; dakle, ako uzmemo kao meru ovo poslednje, tek jedan odsto svog bivstvovanja ljudi provode u vremenu, društvu, sistemu vrednosti i institucionalnom aranžmanu u kojem rast i razvoj više nisu problem. Naravno, i rast i razvoj sa sobom donose nove probleme, ali to je ipak drugi, viši, u smislu da nije elementarni, nivo.

Tačnije, oni nisu problem tamo gde je pomenuto rešenje primenjeno, odnosno, još tačnije, tamo gde se primenjuje bar stotinak godina. Velika većina sveta, šest od sedam ljudi na planeti, zapravo se još uvek bori za egzistenciju.

Čudno je da Piketi to previđa. U tom smislu mogla bi mu se zameriti čak i izvesna „evropocentričnost“ – mada su njegove namere zapravo suprotne – jer ono što bi možda i mogao da bude problem u bogatoj Evropi nameće kao centralni problem čitavom svetu.

Uloviti ili uzeti, pitanje je sad. Uloviti sam ili uzeti od drugoga, da ne kažemo i oteti. Čak i da je ovo drugo izvodivo, i pravno i ekonomski i politički, čak i da je moralno, pitanje je da li je svrsishodno. Oteto – prokleto, kaže lepo naš narod. Rešenje je da ljudi pristojno žive od svog rada. Nema čoveka bez samopoštovanja, nema čovečanstva bez dostojanstva. Socijalna pomoć tu egzistencijalnu, imanentno ljudsku potrebu ne zadovoljava.

U tom smislu, Piketijeva knjiga „Kapital u 21. veku“, stavljajući u svoj centar drugorazrednu, mada ne i sasvim perifernu temu, maši čitavu metu.

Jedan bauk, bauk komunizma, zamenila je jedna bajka, bajka populizma. Neko će reći: bolje bajka nego bauk. Nije izvesno da je to neki napredak. I nauk.

Peščanik.net, 17.05.2015.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Ribarčeta san

Siniša Mesarović – Kratki komentar

THOMAS PIKETTY NA PEŠČANIKU

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)