Fotografije čitateljki, Iva Kežić
Fotografije čitateljki, Iva Kežić

Mijat Lakićević, povodom Piketijevog predloga o progresivnom porezu na bogatstvo, piše:

„Drevna kineska izreka – sve su poslovice manje-više drevne, a kineske naročito – kaže da je bolje siromaha naučiti da peca ribu nego mu dati ribu… Uloviti ili uzeti, pitanje je sad. Uloviti sam ili uzeti od drugoga, da ne kažemo i oteti. Čak i da je ovo drugo izvodivo, i pravno i ekonomski i politički, čak i da je moralno, pitanje je da li je svrsishodno. Oteto – prokleto, kaže lepo naš narod. Rešenje je da ljudi pristojno žive od svog rada. Nema čoveka bez samopoštovanja, nema čovečanstva bez dostojanstva. Socijalna pomoć tu egzistencijalnu, imanentno ljudsku potrebu ne zadovoljava.“

Lakićević se isprva ograđuje od moralne kritike progresivnog oporezivanja, ostavljajući mogućnost da je ono moralno dopustivo, ali ga već u sledećoj rečenici naziva „otimanjem“, što je pojam koji implicira moralnu osudu. Možemo oteti samo ono što nam ne pripada, na šta nemamo pravo. Koristeći ovaj pojam Lakićević pretpostavlja nešto što nije dokazao – da progresivno oporezivanje nije pravedno. Ali za to mu je potreban dodatni argument, koji on ne nudi. Ako zaista želi da se uzdrži od moralne procene progresivnog oporezivanja, onda nema osnova da ga naziva otimanjem.

Srpske narodne izreke nisu zamena za argument, a to nisu ni one kineske. Šta ako su najbolje škole pecanja skupe i nedostupne za siromašne? Šta ako bez njihovih diploma ne možemo da dobijemo ni mesto na obali? Šta ako posedovaoci štapova za pecanje uzimaju najveći procenat upecane ribe? Toliko pitanja, tako malo odgovora iz kineske starine.

Dalje, ekonomska nejednakost može kompromitovati i proklamovanu političku jednakost svih građana. Ako oni najbogatiji ostvaruju disproporcionalni politički uticaj na politički proces, kompromitovana je i sama demokratija. Ne da bi drevne kineske poslovice (ili savremena kineska praksa) imale šta da nam kažu na tu temu.

Konačno – Lakićević je u pravu kada skreće pažnju da socijalna pomoć nije dovoljna za očuvanje samopoštovanja. Kako piše Džon Rols, socijalna pomoć u uslovima velike nejednakosti može uticati na stvaranje „obeshrabrene i deprimirane najniže klase čiji su mnogi članovi zavisni od socijalne pomoći“ i koja se „oseća izostavljeno i ne učestvuje u javnoj političkoj kulturi“. Ali iz toga ne sledi da socijalna pomoć nije potrebna, već da nije dovoljna. Da bi se postiglo ono što Lakićević predlaže – ne samo puka egzistencija za one sa dna socijalne lestvice, nego i mogućnost za samopoštovanje kroz rad i samostalno upravljanje sopstvenim životom – potreban nam je mnogo radikalniji program, ne samo preraspodele prihoda, već i mnogo temeljnije i šire raspodele sredstava za proizvodnju, obrazovnih mogućnosti, veština, itd. (U prevodu – štapova i časova pecanja).1

Omogućiti ljudima da žive pristojno od svog rada nije, kako Lakićević piše, rešenje. To je tek zadatak.

Peščanik.net, 18.05.2015.

Srodni linkovi:

Siniša Mesarović – Kratki komentar

Mijat Lakićević – Toma Piketić i druge bajke

THOMAS PIKETTY NA PEŠČANIKU

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Za ceo argument videti John Rawls, Justice as Fairness: A Restatement (Belknap Press, 2001), str. 137-140.