Kad čovjek u desetak-petnaest dana omrkne i osvane u tri-četiri postjugoslovenske državice, ne samo u njihovim glavnim i najvećim gradovima nego i u ponekom u unutrašnjosti, neki utisci, vrlo konkretni, vizuelni i auditivni, stvore savršenu pozadinu za melanholično-političke refleksije. Neke stvari su, recimo, iste bez obzira na visinu prosječnog ličnog dohotka, BDP po glavi stanovnika, blizinu ili udaljenost od Evropske unije. I ne mislim tu (samo) na mentalitet. Mislim na “firme”, na natpise na glavnim ulicama. Austrijske i talijanske banke i osiguranja, njemačke prodavnice jeftine kozmetike, španske trgovine ženskom odjećom (mislim, brend je španski, a krpice se, naravno, šiju u Kini ili Vijetnamu). Ponešto sličan utisak stičeš i kad onako polubezvoljno kreneš da “listaš” kanale na kablovskoj televiziji, bilo u vlastitom stanu, bilo u hotelskoj sobi. Idealno vrijeme za polubezvoljno prebiranje po daljinskom upravljaču je jutro. Tad ćeš na nekoliko što bosanskih, što hrvatskih, što srpskih kanala naići na isti dječiji program, ali ne na Branka Kockicu, Nedjeljni zabavnik ili Profesora Baltazara, nego na britansku animiranu seriju “Thomas & Friends” o nekakvim antropomorfnim vozovima-vlakovima, seriju koja se na svim ovdašnjim televizijama, čini mi se, zove jednako: “Tomica i prijatelji”.
Aktuelno preslagavanje političke scene u takozvanom regionu, praćeno, naravno, i različitim preslagavanjima u medijsko-javnoj sferi također se dešava u znaku fraze “Tomica i prijatelji”. U tom smislu je naročito indikativan bio prošlosedmični skoro ljubavni susret Mile Đukanovića i Tomislava Nikolića, praćenog neizostavnim Aleksandrom Vučićem. Bilo je skoro dirljivo gledati kako se Miloševićevi i Šešeljevi najdraži učenici međusobno vole i poštuju. Pa kaže Nikolić kako priznanje Kosova nije problem, a Đukanović uzvraća kako je Nikolićev SNS veoma relevantan politički subjekt u Srbiji; pa kaže Nikolić kako poštuje snagu Đukanovićevog DPS-a jer nije lako uzastopce pobjeđivati na izborima, a Đukanović uzvraća obećanjima o međupartijskoj saradnji; pa veli Đukanović da odnosi Srbije i Crne Gore nijesu kakvi bi trebali da budu, a Nikolić uzvraća kako je Đukanović nesumnjivo u pravu. I sve u tom stilu. Dežurni kritički intelektualci, moralisti i ostali sinekurci sa dugog lijevog fronta, rutinski natmureni i zabrinuti zbog aveti neoliberalizma, pozdravljaju, reklo bi se, ovo približavanje, kao i ono skorašnje Nikolića i Zukorlića. Tomica je, vidimo, zaista u ofanzivi.
Nikolićevo političko ljubovanje sa Zukorlićem i Đukanovićem iz sarajevske perspektive nedvosmisleno ukazuje da bi najpoželjniji njegov politički partner ovdje mogao biti onaj koji već na svaki mogući način prijateljuje i sa Zukorlićem i sa Đukanovićem, dajući im stoprocentnu medijsku i ko-zna-kakvu-još podršku – Fahrudin Radončić, dakle. U tom smislu postaje jasno da Avazovo potpuno histerično harangiranje Stranke demokratske akcije i svih njenih istaknutijih kadrova kojima se kao najveći mogući grijeh fakturiše svaki pokušaj normalizacije političkih odnosa sa Srbijom i tamošnjom vlašću koju predvodi Tadićeva Demokratska stranka ima ne samo lokalni bosanskohercegovački nego i specifičan “regionalni” kontekst. SBB-avazovsko šlihtanje SDP-u BiH vrlo je providan pokušaj da se istiskanjem SDA postane manjinski partner SDP-u, pa makar (privremeno?) to partnerstvo podrazumijevalo i samo skupštinsku podršku bez aspiracija za učešćem u izvršnoj vlasti. Lagumdžija, međutim, i ovih dana, kao i mnogo puta ranije, ponosno ističe pripadnost SDP-a BiH Socijalističkoj internacionali čija je članica i Tadićeva Demokratska stranka te bi bilo logično da SDP-u poželjniji partner bude DS nego Nikolićev SNS, očiti favorit Tomicinih prijatelja među koje se, zasad samo posredno, može uvrstiti i Radončić.
U sretnom svijetu već neko vrijeme između stranaka ljevice i desnice nema zapravo neke velike razlike. Izbor kao da i ne postoji, bira se zapravo između Coca Cole i Pepsi Cole; više se bira brend nego politika. O tome su neki pametni i ozbiljni ljudi sjajno pisali. Portugalski književni nobelovac Jose Saramago, recimo, ima genijalan roman “Ensaio sobre a Lucidez” (doslovan prevod bi mogao biti “Ogled o lucidnosti”; na engleskom objavljen kao “Seeing”) o pobuni građana neimenovane zapadne zemlje koji na izborima u glasačke kutije masovno ubacuju prazne (tj. nevažeće) listiće. U Srbiji se prethodnih nedjelja, uglavnom na ljevici, vodi žustra rasprava povodom inicijative grupe intelektualaca da se građansko nezadovoljstvo političkim elitama na predstojećim (srbijanskim) izborima iskaže upravo na ovaj način (Samo u digresiji, jedan interesantan momenat: u raspravi se, čini mi se, niko nije pozivao na Saramaga). Oni koji se zalažu za ovaj način pobune često ponavljaju kako im je dosta biranja manjeg zla i kako nikad više neće birati manje zlo. U teoriji je to, naravno, vrlo lijepo, no život se, ne samo politički, naročito na ovim ovdje našim stranama, najčešće zapravo svodi na biranje manjeg zla. Šta je kome manje zlo, stvar je individualnog izbora, no legitimno je valjda izabrati da ti manje zlo budu oni što na rat nisu huškali i što se na ratu, krvi i suzama nisu obogatili. Svakom svoje: nekom cinizam bijesnih neshvaćenih samoproglašenih pravednika, nekom, da se poslužim frazom Voje Čolanovića, oda manjem zlu.
Oslobođenje, 28.11.2011.
Peščanik.net, 29.11.2011.
