Mezarje u Potočarima, foto: Konstantin Novaković
Mezarje u Potočarima, foto: Konstantin Novaković

Zašto se ovde skače na zadnje noge kada se s druge strane Dunava Alojzije Stepinac hoće proglasiti za sveca, dok se prede od zadovoljstva kada se prema liku Ratka Mladića ponaša kao da je svetac? Kako to da kod nas osobe odgovorne za isti zločin – masovno istrebljenje članova jedne etničke grupe – imaju do krajnosti različit tretman? Zar ne bi bilo logično da su i jedna i druga predmeti moralnog gnušanja i prezira? (Jedna mala ograda ovde: Mladić je za genocid u Srebrenici daleko odgovorniji nego Stepinac za masovno istrebljenje u NDH. Artuković, Šakić – to bi na drugoj obali Dunava bile odgovarajuće istorijske paralele za Mladića.)

Jeste, pitanja su naivna, jer dobro znamo šta ovu dvojicu razlikuje: Hrvat Stepinac se drži odgovornim za masovno istrebljenje Srba u Hrvatskoj za vreme 2. svetskog rata; Srbin Mladić je kriv za masovno istrebljenje Bošnjaka u Bosni i Hercegovini u ratovima devedesetih. Jeste, tako malo je potrebno da se ovde pređe put od đavola do sveca i obratno. Za prvo je dovoljno biti Hrvat i ubijati Srbe. Za potonje je dovoljno biti Srbin i ubijati sve druge. Za razliku od standardnih moralnih principa gde se sudi da li su dela ispravna ili ne, ovde je moralno nebitni kriterijum etničke pripadnosti uzdignut na princip s one strane dobra i zla.

Kada Srbin hoće da istrebi druge, njemu se ne može suditi, njemu se treba diviti – to je nama doneo domaći proces tranzicione nepravde. Dobro, malo je onih koji bi to javno baš tako rekli. Umesto otvorenog priznanja imamo bedno poricanje. Srpski vojnici nisu masovno ubijali Bošnjake u Srebrenici, kažu. Ako i jesu, ubijenih Bošnjaka nije bilo mnogo, a svakako ih je bilo mnogo manje od 8.000, koliko ih je do sada ekshumirano iz raznih sekundarnih i tercijarnih grobnica širom Bosne, identifikovano i izbrojano. Mladića dakle krive za nešto što se nije dogodilo. Pritisnuti činjenicama, lažovi se povlače na rezervnu liniju – a koliko je Srba ubijeno u Jasenovcu?

Ali, gle čuda, na drugoj obali Dunava neki drugi koji nisu ovi ovdašnji Srbi, ali kao da jesu, kažu isto – Jasenovac se nije dogodio. To jest dogodio se, ali tamo niko nije ubijen, a i ako jeste, ponajmanje su ubijali Srbe. Iz tog specifičnog ugla, Jasenovac se hoće predstaviti kao udobno odmaralište gde je ljubazna administracija NDH-a sklanjala ranjive Srbe od ratnih strahota. Čitalac zna, istoriji je poznata ova gnusna zamena teza: slike i snimke zatočenika logora u Terezinu nacisti su za vreme 2. svetskog rata koristili da pokažu kako nije istina da se Jevreji masovno istrebljuju u koncentracionim logorima. Pa tako imamo sačuvane snimke koncerata ili pozorišnih predstava iz logora u Terezinu. Postoji čak i kuvarica s receptima za kolače iz tog logora. Sada neki nešto slično pokušavaju da urade s logorom u Jasenovcu.

To vam praktično izađe na isto kada se zločin u Srebrenici hoće poreći, a Mladić oprati od krivice snimkom generala koji deli bombone bošnjačkoj deci netom što je s vojskom ušao u Srebrenicu i malo pre nego što će izdati naređenje da se toj deci pobiju očevi, braća, rođaci, komšije… Pitanje za žitelje Beograda – koji Mladić je na slici u centru grada: onaj što deli bombone ili onaj što daje nalog da se pobiju svi muškarci koji su se zatekli u Srebrenici, a nisu Srbi? Ako je prvi, s tim neznanjem se nekako može živeti, iako teško. Ako je drugi, to je moralno nepodnošljiva situacija, izuzev ako od morala u Srbiji pod novoradikalima više nije ostalo ništa ni u tragovima. Kako se oslobađamo tog neizdržljivog moralnog pritiska: tako što se pravimo da je na slici Mladić s bombonama, iako znamo da nas u oči gleda masovni ubica.

Ako nam je teško da to razumemo, pogledajmo samo laži o Jasenovcu s druge strane Dunava. Po prirodi stvari, ta manipulacija na drugoj obali nam je do kraja prozirna i gotovo pa neshvatljivo jasna – kako mogu to da rade? Vratimo sad pitanje na ovu obalu – kako možemo to da radimo?

Pored toga što zna sve o Terezinu, čitalac je takođe čitao i da je za boju na srednjevekovnim ikonama kao vezivo korišćeno žumance. Kada je juče Mladićeva slika na zidu u centru grada zasuta jajima, to je za one sklone opisanom tobože samozavaravanju samo dodatno vezalo boju za laž o Mladiću kao svecu. Pa sad ostaje samo da se pitamo, kakva je to crkva na čijim zidovima stoje ikone kriminalaca, zločinaca, ubica? Čija je to crkva i kome se mole njeni vernici? Jedno je izvesno – u toj crkvi ne stanuje bog.

Peščanik.net, 10.11.2021.

JASENOVAC
MURAL RATKA MLADIĆA
SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)