Odvažna ekipa Insajdera Brankice Stanković, posle serijala o službenim (zlo)upotrebama, odnosno razgranatoj mreži sistemske korupcije sa jakim elementima državno-tajkunskog organizovanog kriminala, narodski rečeno, čiste pljačke državnog vlasništva, uz sve neprijatnosti, pritiske i pretnje, kojima je bila izložena, doživela je pravnu i moralnu i profesionalnu satisfakciju. Pre svega time što je svojim prepoznatljivim i strpljivim istraživačkim nervom privukla i deo onog televizijskog gledateljstva koji joj nije bio sklon, smatrajući i nju i Peščanik i B92 (doskora) “najobičnijim antisrpskim soroševskim medijskim ispostavama”. Kojima se, jel`te, ne može niti sme verovati. Pa sada se sada i oni, koji su godinama unazad bili lak plen fatalne privlačnosti (polu)državne, tajkunske i tabloidne propagandne mašinerije (poznatije kao ispiranje mozgova), pomalo zbunjeno, a više pod naletom opšte krize morala, pitaju – šta se to, zapravo, dešava u Srbiji. Proces “normalnih i razumljivih tranzicionih lutanja i nesnalaženja”, u šta nas svakodnevno uveravaju (obmanjuju) alavi političari, ili najezda “tranzicionih” pljačkaša-skakavaca, koji su, uz blagoslov političke oligarhije i uz obilatu asistenciju njima prilagođenih zakona, propisa i institucija, blagovremeno shvatili da je “preostala” državna imovina Alajbegova slama od koje svako ko još ima moći i drskosti uzima koliko mu je potrebno?

U jednoj uličnoj (TV B92) anketi jednom građaninu ostalo je nejasno kako je moguće da se u Insajderu prilično uverljivo pokaže kako su Miloševićevi tajkuni – koristeći prednosti bliskosti sa državnim i političkim strukturama i “protivusluge” zbog finansiranja njihovih stranaka, lidera i preizbornih kampanja – za smešno male pare postali vlasnici najatraktivnijih društvenih i državnih firmi, zemljišta i poslovnog prostora, oštetili (opljačkali) budžet za više milijardi evra, a da se tim povodom nijednom rečju ne oglasi republički tužilac. Makar porukom javnosti da će se “stvar ispitati”. Da li zbog toga što je Slobodan Radovanović ubeđen da mu neki tamo novinarčići neće određivati šta mu je činiti ili zato što ozbiljno i temeljito propitivanje kako je privatizacija pretvorena u opšti grabež moglo, ne daj bože, da iskompromituje samu državu i političku grupaciju na vlasti, ljude koji su omogućili tako munjevitu i beskrupuloznu otimačinu. Biće da je i ovo prvo, a sasvim sigurno i ovo potonje, jer tužilac manifestuje stanovitu revnost i brzinu kada “uglednog” visokog državnog funkcionera Aleksandra Tijanića treba zaštiti od Stanka Subotića. Pa je na njegovu nameru “iz izgnanstva” da će obelodaniti kako se i šta muvalo u Srbiji u nekim razdobljima, šta je sve direktor državne televizije (pardon, Javnog servisa u vlasništvu građana) radio u svojim “razvojnim fazama”, od koga je i kakve pare primao, munjevito uzvratio pretnjom da će tužilaštvo pleniti Subotićevu imovinu. Pa neka vidi šta će. Tako je Tijanićeva poslovnična “zaštićena nevinost” postala još jedan, ko zna koji po redu u njegovoj dugoj političkoj karijeri tumača i servisera državne (dnevne) politike, primer na kome se isprobava, najpre, sposobnost vladajućih partija da državu i njene institucije podrede svojim interesima. Velika je njihova preosetljivost ili ingnorancija ili arogancija, kadgod se neko drzne da posumnja u njihovo poštenje. Što je, logično, i osobina svake nekontrolisane vlasti, pogotovo u državi u kojoj dominiraju surovi zakoni novca i primitivnog kapitalizma i koja konstantnim marifitlucima onesposobljava sve državne kontrolne institucije.

Upravo su afere, kojima se Insajder temeljito bavio, a na koje je Savet za borbu protiv korupcije (bezuspešno) upozoravao vladu još pre nekoliko godina, najbolja ilustracija dimenzija i dubine moralnog kolapsa sadašnje i prethodne vladajuće nomenklature. Obelodanjivanje dosijea sa vrlo kompromitujućim činjenicama prodaje Luke Beograd, Ušća i C-marketa i još mnoštva najprofitabilnijih lokacija u glavnom gradu, pripomoglo je da se javnosti konačno predoči prava pozadina i svrha privatizacije (prethodno suptilno uništenih) društvenih i državnih firmi, modela preprodaje koji nije smišljen da srpsku privredu pokrene iz dugogodišnjeg mrtvila, već da se njegovim svođenjem na kupoprodaju atraktivnog poslovnog prostora i još atraktivnijeg zemljišta napune džepovi četiri-pet najkrupnijih tajkuna. I kakvog li “iznenađenja” zbog činjenice da su ama baš svi stekli početno blagostanje ili aktivnom participacijom u Miloševićevim vladama, i to baš u vremenu kada su država i narod dovedeni do prosjačkog štapa, a šverc duvana, nafte i još “koječega” smatran doprinosom “patriotskih biznismena” tadašnjoj paroli da “nam sankcije ne mogu ništa.” U međuvremenu je njihov idol i pokrovitelj otišao, došao i prošao 5.oktobar, a utisak da je država ostala dužna “biznismenima, koji su u najtežim vremenima spasli Srbiju” opstao sve do danas. Pa se, eto, desilo to što je očigledno bilo i isplanirano: ti isti likovi iz Miloševićevog pljačkaškog pozorišta ispostavili su novom režimu račune za učinjene “patriotske usluge” staroj vlasti i tako vrtoglavo postali pravi gospodari Srbije. I to takvi da biraju i obaraju vlade, plaćaju stranke, menjaju zakone po svom nahođenju, kompromituju i ruše institucije, preuzimaju tiražne i uticajne medije, učvršćuju monopole, ucenjuju, zastrašuju, prete. I niko im, ni tužilac ni vlada, ne može ništa. Tužilac je prezauzet odbranom Tijanića i potragom za Dražinim grobom, vlada, pak, “nije debatni klub”, kaže podrugljivo ministar Milan Marković reagujući na novinarska pitanje zašto se Cvetkovićev kabinet ne oglašava ni povodom pretnji novih vlasnika Luke Beograd ekipi Insajdera, B92 i (vladinom) Savetu za borbu protiv korupcije.

Zapravo, možda i nije fer osuđivati tajkune zato što koriste prilike koje im država tako velikodušno pruža. Rade oni što je u prirodi tajkuna. Na državi, odnosno njenim političkim reprezentima, jeste glavna odgovornost zato što je u ovom specifičnom srpskom “tranzicionom” ludilu, logici novca (ne pitaj za poreklo) i osvajanju i opstanku na vlasti po svaku cenu (ne pitaj ko nas i zašto plaća) podredila obećanu, makar minimalnu pravdu i pravičnost. Priključila se Miloševićevoj formuli (zlo)upotrebe države i njenih resursa za partijske, liderske i tajkunske interese, “tranzicioni” profiteri su postali slika i prilika, ali i glavni kočničari Srbije, stvorena je još gušća mreža i simbioza sa ljudima sumnjivog morala i nesumnjivog bogatstva. Država im je stavila na raspolaganje sve svoje potencijale, od tužilaštva, policije i državne bezbednosti do pravosuđa i vodećih medija. Pa sada, kada je dara prevršila meru i đavo došao po svoje, sve i da hoće, ne može se istragnuti iz tog fatalnog zagrljaja. Imamo moćne tajkune, koji nam kroje život, ali i snishodljivu, čak uplašenu državu zavisnu od tajkunske darežljivosti, zbunjenu i rezigniranu javnost razapetu između uveravanja političara da im je poštenje najjača osobina i svakodnevnih afera i skandala čiji će ceh na kraju platiti građani. Da nije tako, tužilac, kao činovnik koga bira, razrešava i finansira vlast i koji treba da štiti interese države, ne bi ćutao pred eklatantnim primerima grube zloupotrebe privatizacije u korist najbogatijih, nameštenih tendera, neraspisanih licitacija, poklanjanja ili prodaje državnog zemljišta u bescenje. Verovatno bi pokrenuo i pitanje odgovornosti bivšeg premijera Vojislava Koštunice za nezakonitu kabinetsku prodaju C-marketa unapred određenom kupcu, njegovom i udelu njegove vlade, potom i funkcionera i odbornika Skupštine Beograda iz vremena kohabitacionog druženja DSS i DS, u skandaloznoj trgovini sa tajkunskim vladarima Srbije Miškovićem, Bekom, Matićem…

Prošlo je prilično vremena od kada je šef države Boris Tadić nagovestio da je kucnuo čas da se razvrgne (neraskidiva) sprega države, politike i organizovanog kriminala. Njega (pogodite koga) su, međutim, pozvali na romantičnu večeru pod svećama kod Bajdena.

 
Peščanik.net, 30.05.2009.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)