Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Na kraju teksta „Tijanić“ u Nedeljniku (24.12.2020) Ljiljana Smajlović benevolentno, kakvom je Bog dao, savetuje Milanu Antonijeviću da „mudro“ obriše svoj tvit kojim je – pretpostavljam, nisam video – podržao moj prošlonedeljni napis na ovom istom mestu.

Volela bi očigledno Ljiljana Smajlović da obriše ne samo jedan tvit nego i celokupno sećanje na ono što je Aleksandar Tijanić stvarno bio, tj. radio.

Gomilu reči je, dakle, prosula g-đa Smajlović da bi prekrila i prikrila istinu. Ali što više ona briše, to ona zlokobna rečenica „ako Đinđić preživi, Srbija neće“ više izbija.

Najmanje je, zapravo, sporno ono što Ljiljana Smajlović najviše brani – Tijanićev stil. To jest, ako se stilom može nazvati blagost (blago rečeno) prema vrhu, a grubost (da ne budem grub) prema ostalima. I nisu se političari plašili Tijanića, kao što kaže Ljilja Smajlović, nego onih koji su do njega puštali informacije da bi ih on posle pretakao u svoje kolumne.

Kada je, međutim, o stilu reč, postaje li to manir Ljiljane Smajlović da one koji se sa njom ne slažu proglašava za „hejtere“? Time se opasno približila naprednjacima koji svaku kritiku Aleksandra Vučića proglašavaju mržnjom. Ili tu možda više i nema distance.

Ali, da se vratimo Tijaniću. Ključni problem su politički izbori koje je tokom svoje karijere pravio. Prvi put je to bio originalni Milošević, a drugi put rezervni Milošević, tj. Vojislav Koštunica, kako je to ovih dana tačno primetio Svetislav Basara. Zato je, u ovom drugom slučaju, Aleksandar Tijanić došao u duboki sukob sa Zoranom Đinđićem. Srbija je tada bila na raskrsnici. Jedan, evropski, put izražavao je Zoran Đinđić; drugi, antievropski, Vojislav Koštunica. Pošto Zoran Đinđić nije preživeo, Srbija se, malo po malo, pa sve brže, kretala ovim drugim, Koštuničinim putem, ka zlatnom dobu u kome se trenutno valjamo.

Zato ova priča, ma kako to nezamislivo bilo, prerasta i samog Tijanića. Štaviše, on čak (nezasluženo) ispada nekakva kolateralna šteta. Jer, i ta njegova ulica samo je deo šireg društvenog projekta rehabilitacije, rekonstrukcije i restauracije jedne, u suštini, duboko antiđinđićevske politike.

To je jasno kao dan. Tako da – džabe krečite, svi koji krečite.

Peščanik.net, 29.12.2020.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)