Istorija: to je smuti pa prospi!
Gospod Ford, Vrli novi svet

Moj prijatelju, veština je ova
koliko drevna, toliko i nova.
Vazda je čovek služio se time:
trime i jednim, i jednim i trime
zabludu mesto istine da slavi.

J. V. Gete, Faust

O jednom, dva ili tri državna praznika

U Srbiji je 15. februara državni praznik. Obeležava se crkveni blagdan Sretenje,1 početak Prvog srpskog ustanka, kao i donošenje prvog srpskog ustava. Ta tri događaja (Sretenje, ustanak i ustav) spojena su u svojevrsno prazničko trojstvo. Naime, u Zakonu o državnim i drugim praznicima piše: „Državni praznik Republike Srbije jeste Sretenje – Dan državnosti Srbije“. Nakon ove, sa stanovišta striktnog poimanja sekularnosti, ponešto sporne formulacije sa početka Zakona, usledilo je i sekularno objašnjenje zašto je Sretenje državni praznik. To je, kako kaže zakonodavac, „spomen na dan kada je na zboru u Orašcu 1804. godine dignut Prvi srpski ustanak i dan kada je u Kragujevcu 1835. godine izdat i zakletvom potvrđen prvi Ustav Knjaževstva (sic!) Serbije“. Ovo sekularno objašnjenje takođe je problematično i to iz više razloga. Pre svega, nikada nije postojalo nešto što se zvalo Knjaževstvo Serbije. Očigledno da je došlo do nevešte arhaizacije savremenog pojma, odnosno do spoja reči kneževina i onovremene reči knjažestvo u pseudoarhaični pojam – knjaževstvo. Trebalo je samo pročitati šta jasno i razgovetno piše na samom dokumentu koji se pominje – tj. Ustavu Knjažestva Serbije iz 1835. godine. Međutim, dozvolimo da je samo reč o nespretnosti daktilografske službe i okrenimo se ozbiljnijim problemima.

Naime, u istoriogrfiji je prihvaćena kao činjenica da je na Sretenje 2. februara 1804. godine (po starom, Julijanskom kalendaru) otpočeo Prvi srpski ustanak. Činjenica je i da je 31 godinu kasnije, ponovo na Sretenje 2. februara 1835. godine započela rad skupština koja je tek narednog dana, 3. februara usvojila prvi ustav Knjažestva Serbije, koji je tada „izdat i zakletvom potvrđen“, kako savremeni Zakon prenosi formulaciju preuzetu iz samog ustava iz 1835. godine. Dakle, ako se oko raznih interpretacija vezanih za značaj donošenja ovog ustava ne može postići saglasnost (što i nije neophodno), datumi ne bi smeli da budu sporni, naročito onda kada su dobro poznati. Ukratko, početak ustanka i donošenje prvog ustava jednostavno nisu bili istog datuma pa je pogrešno da se istog dana praznuju, tim pre što nisu ni u kakvoj međusobnoj povezanosti. Povezuje ih jedino, u vrlo širokom smislu praznik Sretenje: ustanak je počeo tog dana, a ustav je donet na skupštini koja je počela zasedanje na isti crkveni praznik tri decenije kasnije, dok je sam ustav „izdat i zakletvom potvrđen“ sutradan, a ne na sam praznik Srertenje. Dakle, iako Zakon kaže da je su se oba događaja desila na Sretenje, jasno je da se radi o dva, a ne o jednom datumu: 2. februar 1804. godine – kada je počeo ustanak i kada se po Julijanskom kalendaru slavi Sretenje, i 3. februar 1835. godine – dan kada je donet ustav i kada se slavi Sveti Simeon Bogoprimac i/ili sveti mučenici Adrijan i Evula i/ili Sveti Jakov i/ili Sveti mučenik Vlasije Govedar, neka čitalac izabere sam šta će da slavi (sve po Julijanskom crkvenom kalendaru).

Ali ni tu nije kraj greškama zakonodavca. Odavde stvar tek počinje da bude komplikovana. Zakon objavljuje i sledeće: „Sretenje – Dan državnosti Srbije praznuje se 15. i 16. februara“. (Ovo je odredba koja je izmenjena 2011. godine, do kada se Dan državnosti slavio samo jedan dan, 15. februara.) I zaista, najvažniji državni praznik zavređuje da se praznuje dva dana. I zaista, 15. februara, po Gregorijanskom kalendaru, SPC praznuje svoj praznik, Sretenje Gospodnje, koji je po Julijanskom kalendaru, za one koji se tog kalendara pridržavaju, kako smo videli 2. februara. Tako je bilo 1804, tako je i danas. Ali kakve to veze danas ima sa godišnjicom Prvog srpskog ustanka i donošenja prvog ustava, koji se danas obeležavaju u državi Srbiji po Gregorijanskom kalendaru?

Cela zabuna nastala je upravo oko problema prevođenja datuma iz Julijanskog u Gregorijanski kalendar i očigledne ideološke potrebe da se po svaku cenu, pa i po cenu kršenja egzaktnih, istorijskih, matematičkih i kosmičkih činjenica, državni praznik veže za crkveni. Krenimo redom: Sretenje je nepokretni crkveni praznik i svake godine proslavlja se istog dana. SPC Sretenje slavi 2. februara po Julijanskom kalendaru, kao što ga i katolici proslavljaju 2. februara po Gregorijanskom kalendaru. Međutim, dok se SPC i dalje pridržava Julijanskog kalendara, prilikom prevođenja datuma praznika Sretenje po Julijanskom kalendaru na Gregorijanski kalendar (usled razlika između dva kalendara i zbog računice koju je nepotrebno ovde izvoditi), taj datum sukcesivno se pomera duž Gregorijanskog kalendara prema pravilu da se za prevođenje u Gregorijanski kalendar u 17. veku dodavalo 10 dana na datum po Julijanskom kalendaru, u 18. veku – 11 dana, u 19. veku – 12 dana. U 20. i 21. veku svim datumima po Julijanskom kalendaru dodaje se, prilikom prevođenja u Gregorijanski kalendar, 13 dana, a u 22. veku dodavaće se 14 dana. Kada se po ovom principu jednom utvrdi datum nekog događaja po Gregorijanskom kalendaru, za sve koji se tog kalendara pridržavaju, dakle i za državu Srbiju, taj datum ostaje nepromenjen i događaj o kojem je reč ne može se više pomerati duž Gregorijanskog, kao što se ne može pomerati ni duž Julijanskog kalendara.

Pri tome, pravilo o pomeranju prilikom prevođenja u Gregorijanski kalendar važi samo za one koji se i dalje drže Julijanskog kalendara onda kada žele da vide koji je to datum danas po Gregorijanskom kalendaru. Dakle, Prvi srpski ustanak je, prema Julijanskom kalendaru započeo na Sretenje 2. februara 1804. godine. Kada se ovaj datum „prevede“ na Gregorijanski kalendar, kao datum ustanka treba utvrditi 14. februar 1804. godine jer se za događaje iz 19. veka datovane po Julijanskom kalendaru, prilikom njihovog prevođenja u Gregorijanski dodaje, kako je već rečeno, 12 dana. Dakle, 2. februara 1804. godine po Julijanskom kalendaru bio je 14. februar po Gregorijanskom kalendaru i ako je u državi Srbiji, za razliku od SPC, na snazi Gregorijanski kalendar, onda je jedino ispravno da se kao datum godišnjice Prvog srpskog ustanka proslavlja 14, a ne 15. februar, kako pogrešno predviđa Zakon o državnim praznicima, jer 15. februar je zapravo 2. februar, tačan datum početka ustanka, ali po Julijanskom kalendaru. Sa druge strane, godišnjica događaja od 14. februara 1804. godine po Gregorijanskom kalendaru je samo i jedino 14. februar i nijedan drugi datum ukoliko se i dalje pridržavamo Gregorijanskog kalendara i, ukratko, ukoliko iole ozbiljno shvatamo hronologiju.

Ali 14. februara po Gregorijanskom kalendaru više nije 2. februar po Julijanskom kalendaru kada SPC slavi Sretenje, iako je u 19. veku bio taj datum. Crkveni praznik se pomerio duž Gregorijanskog kalendara na 15. februar, a i nastaviće da se pomera kada se Julijanski kalendar usklađuje sa Gregorijanskim i ubuduće (2101. godine 2. februar po Julijanskom kalendaru biće 16. februar po Gregorijanskom kalendaru pa će praznik Sretenje biti tog datuma, a ne kao danas 15. februara i ne kao 1804. godine 14. februara.)

Kada je reč o datumu donošenja prvog srpskog ustava, on je „izdat i zakletvom potvrđen“ 3. februara 1835. godine po Julijanskom, odnosno 15. februara po Gregorijanskom kalendaru, što je datum današnjeg proslavljanja Dana državnosti Srbije. I to je opravdano. Međutim, iako je danas 15. februara zaista praznik Sretenje, (3.) 15. februara 1835. godine, kako je pokazano, to nije bio slučaj. Ustav je nazvan Sretenjskim zato što je skupština koja je ustav usvojila počela svoj rad na taj praznik (Sretenjska skupština 1835. godine), a ne zato što je donet na Sretenje, kako pogrešno tvrdi zakonodavac.

Dakle, iz svega navedenog jasno je da je zakon o državnim praznicima, ako se držimo samo njegovog prvog člana, ne ulazeći u analizu ostalih, često ništa manje problematičnih praznika bez uporišta u istorijskoj stvarnosti koju želi da slavi. Baš taj Zakon je dobar pokazatelj koliko je klerikalizacija javne sfere neosetljiva na najočiglednije i elementarne naučne činjenice. Kao prioritet za praznovanje usvojen je pravoslavni umesto sekularnog konteksta praznovanja važnih datuma državne prošlosti. Zbog toga, ukratko govoreći, sekularna država Srbija 15. februara a) slavi crkveni praznik Sretenje, b) ne slavi godišnjicu Prvog srpskog ustanka, iako misli da je slavi, c) pukom greškom zakonodavca, takoreći slučajno slavi i godišnjicu donošenja prvog srpskog ustava, i to samo zato što zakonodavac misli da je taj ustav „izdat i zakletvom potvrđen“ na Sretenje 1835. godine. I sve to čini se pod plaštom brige za tradiciju i prilježno negovanje nacionalne prošlosti. Šta može da se pomisli o državi u kojoj zakonodavac usvaja pravilo da je dan proslavljanja državnog praznika važnije povezati sa crkvenim blagdanom, nego sa stvarnim datumom događaja koji se obeležava?

Pošto su oba događaja (početak ustanka i donošenje prvog ustava) ipak važni datumi i, u suštini, opravdano odabrani kao državni praznici, ostaje nada da će neki budući zakonodavac ove događaje odvojiti od crkvenog praznika Sretenja jer, u protivnom, kako danas stoje stvari, proizilazi da je Sretenje važnije od događaja koji se navodno praznuju. Lako će se objasniti, kome je potrebno da se objašnjava, da su u 19. veku odabirani crkveni praznici za održavanje važnih događaja i da je to u svoje vreme imalo odgovarajući smisao. U nekoj prigodnoj formulaciji to se može, ukoliko je toliko važno, istaći i u samom zakonu, pominanjem praznika na koji je podignut ustanak i Sretenjske skupštine na kojoj je donet ustav. Ili će taj budući zakonodavac ponovo ozvaničiti Julijanski kalendar, i problem razrešiti na taj način.

Umesto da datume dva važna događaja iz prošlosti Srbije na smislen način poveže, zakonodavac se opredelio za formulaciju prvog člana zakona koja je beznadežno pogrešna i besmislena. Dakle, ako je reč o dva navedena događaja, početka ustanka (2/14. februar 1804) i donošenja prvog ustava (3/15. februar 1835) besmisleno je proslavljati ih 15. i 16. februara, već ih treba obeležavati 14. i 15. februara, a možda i 16, ukoliko se želi da se praznuje tri dana. Ali, ako država Srbija sa ovakvom političkom klasom uopšte potraje do tada, 2101. godine, kada Sretenje (po Gregorijanskom kalendaru) bude 16. februara, ili 2201. godine kada Sretenje bude 17. februara, državni praznici Srbije trebalo bi i dalje da budu 14. i 15. februar, stvarne godišnjice početka ustanka i donošenja prvog ustava. Razume se, iz ma kog ugla posmatrano, pogrešno je njihovo pomeranje u okviru Gregorijanskog kalendara prema načinu usklađivanja Julijanskog sa Gregorijanskim kalendarom, tj. u skladu sa pomeranjima crkvenog praznika, a naročito je besmisleno – i po Julijanskom, i po Gregorijanskom, i po kalendaru Maja ili nekom desetom kalendaru – dva različita dana proglašavati za jedan, kao što je to učinjeno u Zakonu.

Koliko je cela stvar apsurdna pokazuje činjenica da se država Srbija u proslavljanju svog praznika zapravo ne drži ni jednog od dva kalendara: država Srbija gleda kada SPC obeležava praznik Sretenje (koji je po Julijanskom kalendaru uvek 2. februara), pa onda prilagođava taj datum Gregorijanskom kalendaru, koji je u zvaničnoj upotrebi, obesmišljavajući samu ideju kalendarske hronologije. Drugim rečima, crkva će i dalje svoj praznik slaviti 2. februara (po Julijanskom kalendaru), a država će ispadati smešna pošto će na svakih sto godina pomerati za jedan dan datum svog „rođenja“.

Helsinška povelja, 173-174, mart-april 2013.

Peščanik.net, 15.02.2014.


________________

  1. Sretenje je praznik koji se slavi od sredine VI veka, a obeležava se kao uspomena na dan kada je pravedni starac Simeon, kome je bog obećao da neće umreti pre nego što bude video Spasitelja, sa svojom kćerkom Anom došao u hram, baš kad je čredu držao Zaharija, otac Jovana Preteče, pa je u hramu zatekao Devicu Mariju koja je dovela svog sina Isusa. Taj susret Simeona i Isusa praznuje se kao Sretenje. (Samo zlonamernim i pakosnim pojedincima nije jasno koliko je baš taj događaj važan u istoriji države Srbije i da zavređuje da se navede kao prvi u nizu praznika koji se proslavljaju.)
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.