Foto: Žene u crnom
Foto: Žene u crnom

Čitav problem s Olujom je u tome što politika i najveći dio društva u Srbiji misle da je ona pala s Marsa i da se ništa problematično nije događalo četiri godine do nje, dok hrvatska politika i dobar dio društva znaju da se puno problematičnih stvari i zločina dogodilo za vrijeme i nakon nje, ali se to pripisuje pojedinačnim incidentima i potpuno gura u stranu pred trijumfalizmom proslave. Ono što je potpuno jasno, a što je Aleksandar Milošević iz SNV-a formulirao par dana prije godišnjice, gostujući na N1 televiziji, jeste to da je Hrvatska imala pravo osloboditi zemlju, ali da su se pri tome dogodile strašne stvari kojih se srpska zajednica sjeća.

Ovogodišnja, 26. godišnjica obilježava se u Hrvatskoj na nekom autopilotu i sasvim je izvjesno kako će proći još dosta godina dok netko ne skupi hrabrosti i prestane raditi spektakl koji podgrijava nacionalističku atmosferu svake godine. Žarko Puhovski je izjavio da je takva odluka, o tome da se važne bitke i godišnjice obilježavaju svake pete godine, donesena u Jugoslaviji 1970. godine, što znači da smo taj rok već premašili prije dvije godine. Najgore od svega je što potencijala za takvu promjenu ima. Prije par dana je, npr. donedavni gradonačelnik Knina i aktualni župan Šibensko-kninske županije, Marko Jelić u velikom razgovoru za Večernji list nastupio vrlo zrelo, pomirljivo i uključujuće, skidajući kolektivnu odgovornost s naroda i ukazujući na tradiciju zajedničkog življenja, o čemu uostalom najbolje svjedoči i njegovo hrvatsko-srpsko porijeklo.

No, bitna razlika ovogodišnje proslave, u odnosu na prošlogodišnju jeste u tome što na njoj nije bilo predstavnika Srba iz Hrvatske, niti je netko iz Vlade obišao neka od stradalih srpskih sela. I bez obzira što nas i jedni i drugi uvjeravaju kako se nije dogodio korak unazad, dok bivši predsjednik Josipović tvrdi da su vjerovatno predstavnici srpske zajednice podlegli pritisku iz Beograda da ove godine ne sudjeluju, činjenica jeste da s jedne strane imamo uobičajeni trijumfalizam, tek donekle smanjen zbog epidemioloških razloga i lošeg vremena, dok s druge strane Documenta i SNV nizom akcija pokušavaju pokrenuti društveni dijalog o svemu što se događalo.

Generalno govoreći, izgleda da je zemlja osuđena na taj konstantni boravak u mjestu, jer svaki iskorak prati brzi povratak na početne postavke i stalno tako. Jedan od razloga te nemogućnosti jeste u tome što najveći dio javnosti podržava nacionalizam u većoj ili manjoj mjeri, a drugi što je tuđmanistički konzensus posljednjih godina toliko zacementiran da ga je nemoguće više dovesti u pitanje. Ne zato što je to zabranjeno ili je nemoguće objaviti, nego iz razloga što se te stvari jednostavno odbijaju od ljudi. Nije ih više nitko spreman čuti.

Zato je uostalom i moguće da palicu trijumfalističkog nacionalizma preuzme Zoran Milanović, nominalno socijaldemokratski predsjednik, da potom odlikuje vojnu policiju HVO-a koja je radila užase po Hercegovini, a da to kao problem primijeti tek skupina istih komentatora i aktivista. Iz istog razloga je moguće i to da zamjenik zagrebačkog gradonačelnika, Luka Korlaet, u ime Zagreba postavi vijence na nekoliko mjesta. Između ostalog i na grob Franje Tuđmana. Taj čin upisivanja ljudi iz Možemo u štovatelje kulta Franje Tuđmana definitivno ukida svaku mogućnost ozbiljne alternative u vezi sa ovim pitanjem. Ova gesta se suštinski ni po čemu ne razlikuje od Milanovićevih odlikovanja, budući da s jedne strane idu u istom smjeru mitologizacije rata i devedesetih, a koriste i istu logiku po kojoj bismo kao trebali odvojiti greške i zastranjenja od pozitivnih djelovanja. Nezgoda je što to kad govorimo o Tuđmanu i HVO-u nisu zastranjenja, nego srž te politike.

Što nas na kraju dovodi do onoga najbitnijeg, a to su ljudi. Nakon svega, u tim krajevima je ostala pustoš. Većinski hrvatska sela jesu u potpunosti obnovljena, ali ni u njih se zapravo nije vratio predratni život, niti svi ljudi koji su otišli, dok su većinski srpska sela još uvijek u ruševinama, s možda dvadesetak posto onih koji su se vratili i žive teško. Nekih sela više uopće i nema, a sam Knin izgleda kao napušten i zaboravljen grad, što zapravo i jeste.

Ako postoji nešto što može u svemu djelovati ohrabrujuće, to je činjenica da postoji sve veći senzibilitet među umjetnicima i aktivistima za ove teme, pa je tako upravo ovih dana u Islamu Grčkom održana izložba „Umjetnost približavanja“, po ideji Davorke Perić, a u sklopu ideje i prijateljska nogometna utakmica između Islama Latinskog i Islama Grčkog. Čime se još jednom pokazuje da potencijal za obnovu normalnog života u tim krajevima i općenito zdraviji odnos prema prošlosti u društvu postoji, ali su izleti tog potencijala u mainstream još uvijek strogo kontrolirani.

Ovaj tekst je realizovan uz podršku forumZFD-a.

Peščanik.net, 05.08.2021.

Srodni linkovi:

Fond za humanitarno pravo: Operacija Oluja – 26 godina bez pravde za žrtve

Nikola Puharić – Oluja: nova faza suočavanja s prošlošću