Tragičan slučaj Hranta Dinka

Hrant Dink je bio turski novinar, Jermenin po nacionalnosti, urednik dvojezičnog časopisa Agos, poznat po svojoj kritici kako odbijanja Turske da prizna genocid nad Jermenima, tako i načina borbe jermenske dijaspore za međunarodno priznanje genocida. Tri puta mu je suđeno zbog „uvrede turskog identiteta”. Dobijao je i brojne pretnje.

Januara ove godine ubio ga je sedamnaestogodišnji turski nacionalista koji je ubrzo nakon zločina uhapšen. Mladić je priznao ubistvo i rekao da je bio „iznerviran Dinkovim izjavama” i da se „ne kaje”. Do javnosti je stigao snimak na kome isti mladić pozira fotografima u društvu nasmejanih policajaca, sa turskom zastavom u pozadini. Izbio je ogroman skandal, pokrenuto je više istraga, policajci su izbačeni iz službe.

Njegovo ubistvo je bilo povod za demonstracije kako u samoj Turskoj, tako i u mnogim gradovima u svetu. Na sahranu Hranta Dinka je došlo preko stotinu hiljada ljudi.

Suđenje ubici još traje.

U međuvremenu je odloženo glasanje u američkom Kongresu o Rezuluciji koja bi tragične događaje 1915. godine proglasila za genocid na Jermenima. Odlaganje je obrazloženo time što je Turska trenutno važan međunarodni partner Sjedinjenih Američkih Država.

Hrant Dink – Voda nađe pukotinu

Strani novinari, političari i intelektualci se više nego ikada zanimaju za Tursku. Njihova prva pitanja su sasvim jasna i direktna: „Kuda ide Turska? Hoće li nacionalizam jačati? Ako hoće, u kakvom režimu će završiti Turska?”

A onda sledi jedno posebno pitanje koje mogu očekivati samo ljudi poput mene – Jermeni u Turskoj – „Da li se vi, pripadnici manjina, plašite pravca u kome se stvari kreću?”

Zanimljivo je da su oni koji gledaju Tursku spolja obično nestrpljiviji i da im je više stalo do brzih odgovora i rešenja nego onima koji su u samoj Turskoj. Da li je realno biti nestrpljiv? Na kraju krajeva, od osnivanja moderne Turske (1923. godine), ovde su promene diktirane samo odozgo nadole, i nije lako sprovesti promene koje bi trebalo da počnu odozdo. Tursko društvo je naviklo da prihvata promene, da dopušta da se one dogode, a ne da ih inicira.

To strukturno svojstvo našeg društva omogućilo je da „duboka država” – mreža vojnih i bezbednosnih snaga koje zaista u rukama imaju političku kontrolu – preživi tri najveća međunarodna preokreta koja su uticala na našu zemlju tokom poslednjih decenija.

Kao prvo, godine Hladnog rata, sukoba (od četrdesetih do osamdesetih) između kapitalističkog sveta na čelu sa SAD i socijalističkog sveta pod rukovodstvom SSSR-a. Dinamika tih događaja je išla u prilog pojavi radikalne socijalne levice u Turskoj, ali odluka države da se drži zapadnog kapitalizma – delom i uz pomoć serije vojnih coups d’étatuništila je mogućnost zaokreta ulevo i pre nego što je levica uspela da dovoljno ojača.

Kao drugo, revolucija u Iranu (1979) je imala jakog uticaja na Tursku. Ljudi na vlasti instinktivno su poverovali da će ovaj događaj kod muslimanskih vernika u Turskoj izazvati želju za promenom režima i stoga su se na svaki način suprotstavljali njegovim mogućim efektima na Tursku.

Kao treće, Evropska unija (od šezdesetih naovamo), koja je imala veoma drugačiji uticaj na Tursku od dva prethodna činioca. Pre svega, zato što u gotovo svim segmentima turskog društva postoji podela po pitanju Evropske unije. I na političkoj levici i na političkoj desnici, među religioznima i među sekularistima, među nacionalistima i liberalima, u državnoj birokratiji i u vojsci – svuda je situacija ista, i svuda postoje unutrašnji sukobi u vezi sa Evropom. U najmanju ruku isti onakvi kao između dve suprotstavljene političke strane.

Pošto nijedan deo turskog društva nije dosledno “za” ili „protiv” Evropske unije, proces ujedinjavanja Evrope ima samo jednu stvarnu posledicu: razara postojeće polarizacije u Turskoj i sam postaje glavni pokretač unutrašnje društvene dinamike. Budući da će se pregovori o pristupanju Turske nastaviti i tokom naredne decenije, ta dilema će se još i više učvrstiti kao temelj turske politike. Svaka promena koja nas čeka u bliskoj budućnosti uticaće na sve delove društva, izazvati raskole, a verovatno i mnogo napetosti.

Kada se gleda iznutra, pitanja su drugačija od onih koje postavljaju stranci: „Kako oligarhijska država, navikla da bude moćna, može da prihvati da deo svoje suverenosti preda kao član EU? Zašto tako očajnički želi da napusti svet koji poznaje da bi stupila u nepredvidivu i nepoznatu budućnost u Evropi? Da li je to samo želja da postane deo Zapada, ili strah da će ostati na Istoku?”

A kada se Evropskoj uniji postavi pitanje zašto želi da uključi Tursku koja ima niže ekonomske i demokratske standarde, odgovor ukazuje na neprijatnu istinu – da je odnos između Turske i EU manje vođen uzajamnom željom, a više uzajamnim strahom. Vojna elita Turske Republike računa da će Turska, ukoliko ne postane deo EU, izgubiti strateški značaj. U isto vreme vlada uverenje da će Turska, ako ostane izvan EU, verovatno postati ratoborni pripadnik one druge strane u „sukobu civilizacija”.

Sve dok je strah koji nas gura jači od želje koja nas privlači, dinamika odnosa između Turske i EU biće puna napetosti i stalno pod znakom pitanja.

Gde preovladava strah, javljaju se simptomi otpora bilo kakvim promenama. Što se jedni više zalažu za otvorenost i prosvećenost, i rade na tome, to se drugi, uplašeni promena, više trude da društvo ostane zatvoreno. U Turskoj su suđenja Hrantu Dinku, Orhanu Pamuku, Radžipu Zarakoliju i Muratu Belgeu primeri kako ukidanje tabua izaziva paničnu reakciju. To naročito važi za slučaj Jermena. To je najveći tabu u Turskoj, koji je postojao i u vreme kada je država nastajala. Jermeni su ono „drugo” u odnosu na turski nacionalni identitet.

U takvoj atmosferi, dobar moto bismo mogli pronaći u prvim stihovima naše državne himne. Ja sam izlaganje na konferenciji na Bigli Univerzitetu u Istambulu (na temu „Otomanski Jermeni u vreme propadanja carstva: naučna odgovornost i demokratija”, 24-25. septembar 2005), zaključio upravo tim rečima: „Ne plašite se”.

U ovom trenutku razumevanju moderne Turske mogu najviše da doprinesem vraćajući se temi o kojoj sam govorio na istambulskoj konferenciji.

Odnos između svakog živog bića i područja na kojem živi sadržan je u njemu samom i, u slučaju ljudi, otelotvoren u njegovom imenu. Životni duh prebiva, zajedno sa područjem života, unutar, a ne van tog bića. Ukoliko životni duh izmestite iz njegovog područja, čak i ako to činite na zlatnom tanjiru, vi ste nešto sasekli u samom korenu. Deportacija je tako nešto. Ljudi koji su na ovoj teritoriji živeli 3 000 godina, i koji su na ovom mestu stvorili svoju kulturu i civilizaciju, iščupani su iz zemlje na kojoj su živeli, a oni koji su to preživeli, raštrkani su širom sveta.

Ukoliko to sasecanje do korena dominira psihičkim stanjem više generacija jednog naroda, onda se ne možete pretvarati da nema nikakvog reza. Iskustvo je već internalizovano, zapisano u sećanju naroda, u njegovom genetskom kodu. Kako nazvati to iskustvo? Tim pitanjem se može baviti pravna nauka, ali bez obzira šta ona odluči, mi tačno znamo šta smo preživeli. Čak i ako ne treba da koristimo reč genocid, mi znamo da je to bilo čupanje iz korena. Sada je sve gotovo i ništa se više ne može učiniti, ali i to treba dobro razumeti.

Želeo bih da ilustrujem ovu internalizaciju iskustva jednom anegdotom iz ličnog života, od pre nekoliko godina. Jedan stariji Turčin iz sela na području Šivaša pozvao me je i rekao: „Sine, svuda smo te tražili. Ovde je jedna starica. Mislim da je iz tvog naroda. Umrla je. Možeš li da pronađeš nekog njenog rođaka? Ako nikog ne nađeš, moraćemo da je sahranimo po muslimanskim običajima”.

Dao mi je njene podatke, imala je sedamdeset godina, zvala se Beatris i došla je u to selo na odmor iz Francuske. „U redu, potražiću”, rekao sam.

Trebalo mi je samo deset minuta da pronađem njenu ćerku – nas je jako malo i lako se pronalazimo. Preminula starica je živela u Francuskoj i tri-četiri puta godišnje posećivala Tursku, kratko se zadržavala u Istambulu i onda odlazila u selo koje je napustila pre mnogo godina.

Rekao sam ćerki tužne vesti i ona je odmah otputovala u selo. Sledećeg dana me je pozvala telefonom. Počela je da govori i odjednom briznula u plač. Preklinjao sam je da ne plače i pitao hoće li vratiti majčino telo ovde na sahranu. „Htela sam da je prenesem, ali jedan čovek ovde mi je nešto rekao”. Zatim je dala slušalicu starcu.

Bio sam ljut na njega. „Zašto je žalostite?”, pitao sam. „Nisam ništa rekao… Samo sam kazao: Kćeri, to je tvoja majka, tvoja krv. Ali ako me pitaš, pusti je da ostane ovde. Neka ovde bude sahranjena… Voda je pronašla pukotinu.”

U tom trenutku mi se zavrtelo. Ova izreka ljudi iz Anadolije znači: najpre sam izgubio, a zatim pronašao sebe. Zaista, voda je pronašla svoju pukotinu.

Jedna gospođa na konferenciji u Istambulu rekla je da je sećanje na mrtve isto što i želja za teritorijom. Jeste, tačno je da Jermeni žude za tim tlom. Ali, dopustite mi da ponovim ono što sam napisao ubrzo posle događaja koji sam vam prepričao. Sulejman Demirel, u to vreme predsednik Turske, umeo je da kaže: „Jermenima neću dati ni tri zrna šljunka”. A ja posle priče o onoj ženi imam samo jedno da kažem: mi Jermeni zaista želimo tu teritoriju zato što su naši koreni tu. Ali ne brinite. Ne želimo da je oduzmemo, već da dođemo da tu budemo sahranjeni.

Opendemocracy, 13.12.2005.

Frančesko Angelone – Ko su Jermeni?

Jermeni su potomci indoevropskih naroda koji su se u VI i VII veku pre nove ere naselili na području sadašnjeg južnog Kavkaza. Vekovima su stvarali nezavisne države, a neki istoričari tvrde da su još u IV veku prihvatili hrišćanstvo kao državnu religiju, što bi značilo da su bili prvi koji su to učinili. U XV veku, posle mnogih invazija Rimljana, Arapa, Mongola i Persijanaca, područja na kojima su živeli Jermeni postala su deo Turskog carstva. U XVIII veku transkavkaski region je postao meta ruskih carista i oni su, posle gubitka Persije 1828. godine, asimilovali hiljade Jermena u svoje carsto koje su želeli da prošire.

Posle više sukoba Turskog carstva i Rusije tokom XVIII i XIX veka, veći deo područja naseljenih Jermenima postao je deo Rusije. Jermeni koji su ostali u Turskom carstvu, suočili su se sa posledicama ustanka Mladoturaka početkom XX veka. Mladoturci su doneli nacionalističku ideologiju koja je želela da stanovništvo Carstva bude etnički i nacionalno homogeno. Dok su ruske trupe napredovale na teritoriji Turskog carstva početkom Prvog svetskog rata, vlada u Istambulu je naredila pogrom i masovne deportacije Jermena. Poginulo je između šesto hiljada i dva miliona Jermena. I danas Jermeni širom sveta obeležavaju 24. april kao Mec Jegern (Veliku nesreću), politiku istrebljenja koju su Turci tada počeli da sprovode.

Tog datuma je veliki deo jermenske elite u Istambulu uhapšen, što je bio početak jedne od najvećih istorijskih drama. Za Jermene i veći deo sveta u pitanju je genocid, ali se još i danas vode rasprave, i na planu istorije i na planu politike. Iako većina istoričara veruje i govori da je represija koju su Turci sproveli bila genocid, Turska i dalje ne prihvata upotrebu te reči. Ipak, 1917. godine je ostalo 200 000 Jermena u Turskoj, što je neuporedivo manje u odnosu na period pre rata, ali i mnogo više nego što ih je danas. U Turskoj danas živi oko trideset hiljada Jermena. Oni čine najbrojniju manjinu, čiji najveći deo živi u Istambulu.

Po završetku Prvog svetskog rata Jermeni su proglasili nezavisnu Jermensku Republiku koju su priznali i saveznici i Turska Republika 1920. godine. Međutim, veliki deo zapadne Jermenije je ostao u Turskoj, dok su istočni predeli, na kojima je bilo nešto manje od milion stanovnika, ujedinjeni sa Azerbejdžanom i Gruzijom, čime je nastala Transkavkaska Sovjetska Federalna Socijalistička Republika. Taj politički entitet je postojao do 1936. godine, kada su sva tri njegova dela dobila status socijalističkih republika Sovjetskog Saveza. Tek posle pada SSSR-a 1991. godine, Jermeni su uspeli da ponovo steknu nezavisnost. Septembra te godine oni su održali referendum na kome su odlučili da se povuku iz Sovjetskog Saveza. Iako su iz Moskve stigli tenkovi (sa zvaničnim obrazloženjem da im je uloga da čuvaju sovjetske odbrambene strukture), 23. septembra 1991. godine jermenski Vrhovni savet je proglasio nezavisnost. U oktobru je Ter-Petrosijan velikom većinom glasova izabran za predsednika Republike.

Jermenija je od samog početka morala da se bori sa velikim teškoćama, i ekonomskim i političkim. Izbila je kriza u Nagorno-Karabahu. U toj pograničnoj oblasti između Jermenije i Azerbejdžana živi velika jermenska zajednica. Od sredine XIX veka dve države se bore za tu teritoriju. Posle rata koji je trajao nekoliko godina, i pogibije više hiljada ljudi, konačno je postignuto primirje, ali još uvek nije sigurno da je sukob potpuno razrešen.

Tokom svoje istorije jermenski narod je morao da se bori sa osvajačima, trpeo je deportacije i masakre, o čemu najbolje svedoči veličina jermenske dijaspore. Danas otprilike polovina Jermena živi van granica svoje zemlje, na Bliskom istoku, u Evropi, Indiji i Severnoj Americi.

Resetdoc.org

Peščanik.net, 09.08.2007.

GENOCID NAD JERMENIMA