Nedjeljivom ostatku, knjizi koju bolji poznavaoci njegovog lika i djela smatraju ključnom u golemom mu opusu, Slavoj Žižek se u jednoj fusnoti osvrće na način na koji građani Sarajeva vide sami sebe u teškim danima pod opsadom i veli: “Naravno, njihova je muka veoma materijalna, ali nemoguće je ne primijetiti narcističko zadovoljstvo u njihovoj narativizaciji svoje nevolje: posve su svjesni da je njihov grad postao simbol, da su na neki način u “središtu svijeta”, da su oči medija uprte u njih. Usljed toga, u samom izravnom samodoživljaju svoje bolne svakodnevnice, oni već igraju ulogu za pogled virtualnog Drugog – oni strahuju (barem nesvjesno) od gubitka te privilegirane “svete” uloge egzemplarne žrtve, tj. od trenutka kad će Sarajevo opet postati grad poput svakog drugog…”. Inače, ovo je jedino mjesto u knjizi od četiristotinjak stranica, prvotno objavljenoj 1996. godine, gdje se uopće spominje Sarajevo. Nedjeljivi ostatak je, naime, filozofska knjiga (i) u starinskom značenju riječi, u njoj se Žižek, za razliku od nekih svojih više publicističkih radova, onih u čijem banaliziranju u posljednje vrijeme uživaju svakojaki ignoranti, faktički uopće i ne obazire na dnevnopolitičke aktualije te je ovo spominjanje opsade Sarajeva to indikativnije.

Ispravnost citirane Žižekove teze na zanimljiv je način dokazana i u posljednjih mjesec-dva. Potreba istaknutih protagonista onoga što se za vrijeme opsade zvalo “duhovnim otporom” da dižu prašinu neodgovorno katastrofičarskim izjavama ili da pokreću inicijative čije je ostvarenje posve iluzorno, barem djelomično izvire i iz nostalgije za vremenom u kojem je Sarajevo bilo najvažniji grad na svijetu. Ovdje je potrebno biti vrlo precizan: ne misli se na morbidnu nostalgiju za bolnom svakodnevnicom, nego isključivo na žal za vremenom svete privilegiranosti Sarajeva kao grada-simbola i globalne slave njegovih viđenijih stanovnika. Prisjetimo se: u to su vrijeme u Sarajevo dolazili i u njemu boravili Susan Sontag, Joan Baez, Bernard-Henri Levy, a solidarnost sa bosanskim glavnim gradom su eksplicitno izražavali ljudi poput Salmana Rushdiea, Bona, Paula Austera, Jeana Baudrillarda, Josifa Brodskog ili Czeslawa Milosza. Kad su u poslijeratnim godinama u Sarajevo navraćali John Malkovich, Steve Buscemi ili Richard Gere, to je zapravo bio dokaz da je Sarajevo ponovo postalo grad kao svaki drugi; njihovi dolasci u Sarajevo bili su za njih festivalsko-profesionalni angažmani usporedivi sa sličnim u, recimo, Zagrebu ili Solunu. Nasuprot tome, ratni dolasci slavnih ljudi u Sarajevo predstavljali su neku vrstu amblema kosmopolitskog svjetonazora, “pismo o namjerama” kad je riječ o globalno poželjnom sistemu vrijednosti te praktičnu potvrdu sopstvenog humanizma.

U književnim djelima koja se bave opsadom Sarajeva, a naročito u onima među njima koja potpisuju pisci koji su za vrijeme opsade živjeli u Sarajevu, niko od ovih ratnih gostiju nije dobio preveliku pažnju. To, međutim, ne znači da se u ovim djelima ne tematiziraju ratni posjetitelji Sarajeva. Naprotiv, ako neko jednom bude ozbiljno pisao o književnosti pisanoj u opsjednutom Sarajevu, morat će se pozabaviti fenomenom đavolovog dolaska. Jedan od najfrekventnijih književnih toposa u djelima koja govore o ratnom Sarajevu je đavolova posjeta opsjednutom gradu. Pisci različitih poetika i različite dobi (Semezdin Mehmedinović, Tvrtko Kulenović, Nedžad Ibrišimović, Nenad Veličković itd.) na različite su načine pisali o ovoj temi. Razlozi njezine atraktivnosti u ondašnjim okolnostima su višestruki: od potrebe da se golemom zlu pronađe metafizički uzrok do kultnog statusa koji na ovim prostorima ima Bulgakovljev roman Majstor i Margarita. U Sarajevu su se prošlog petka, i to kod Vječne vatre, na specifičan način “susreli” stvarnost i književnost. Tamo su, naime, slavna glumica Mia Farrow i predsjednica udruženja “Majke Srebrenice” Hatidža Mehmedović zapalile baklju mira za pomoć Darfuru, a u okviru kampanje “San za Darfur”. Mia Farrow tom je prilikom izjavila kako poziv za zaustavljanje genocida u Darfuru Bosanci mogu najbolje razumjeti zato što su i sami preživjeli genocid. Jasno je, dakle, da je dolazak Mie Farrow bliži paradigmi ratnih posjeta Sarajevu negoli gostovanjima na SFF-u.

U vrijeme rata u Bosni, i to baš nekako u danima kad su vijesti iz naše zemlje bile na naslovnicama najpoznatijih svjetskih novina, u ljeto 1992. godine, dakle, i život Mie Farrow bio je izuzetno medijski atraktivan. Tada se, naime, uz veliki skandal, raspao njezin dugogodišnji neformalni brak sa Woody Allenom. Razlog za skandal nije, naravno, bio raskid nego kontekst tog raskida. Woody Allen je Miu Farrow ostavio zbog njezine usvojene kćerke Sun Yi koju je kasnije i oženio, a što se u medijima tumačilo i kao svojevrsno kršenje tabua incesta. Mia Farrow se onomad nije isticala anagžmanom za žrtve bosanskog rata, za razliku od jedne druge – kako bi Džoni Štulić rekao – “ostavljene djevojke”, od Biance Jagger, bivše žene autora pjesme Sympathy For the Devil. Tako, eto, opet stižemo do đavola, a on je, uostalom, inicijalno proslavio i samu Miu Farrow. Prije trideset godina, dotad nepoznata Mia Farrow je neočekivano dobila glavnu ulogu u filmu Romana Polanskog Rosemaryna beba.  U jednom od najslavnijih i najmračnijih filmova u istoriji sedme umjetnosti, Mia Farrow je briljantno odglumila Rosemary Woodhouse, mladu ženu koju siluje Sotona i koja će roditi njegovog sina. Oko filma je narasla fama prokletstva, naročito nakon što su, nedugo nakon njegovog prikazivanja, pripadnici satanističkog kulta prevođeni Charlesom Mansonom, ubili Sharon Tate, suprugu Romana Polanskog, koja je tada bila u devetom mjesecu trudnoće. Zgrada u kojoj se u filmu desi sotonsko silovanje je njujorška The Dakota building ispred koje je desetak godina kasnije ubijen John Lennon. I dan danas, različiti teoretičari zavjere ove tragične smrti povezuju s filmom Rosemaryna beba.

Prije skoro stoljeće i po, Baudelaire je u Spleenu Pariza napisao kako je najveća đavolova lukavština u tome da nas uvjeri kako ne postoji. Devedeset godina kasnije na to nas je podsjetio Denis de Rougemont, a nakon još pola vijeka i Bryan Singer u filmu Privedite osumnjičene. Kao i mnoge druge dobre rečenice, i ova se pretjeranim citiranjem izlizala – što bi rekao pjesnik – skroz naskroz. Gledajući kako Mia Farrow nasred Titove ulice pali baklju mira za Darfur, treba se sjetiti da zločince u posljednjem bosanskom ratu nisu ni ispraćali ni pravdali sotonisti, a vrlo često jesu službenici vjerskih zajednica koje se Sotone i Šejtana glasno odriču, kao što su uostalom i sami zločinci često mislili kako čine bogougodna djela. Kao što valjda i Mia Farrow zna da je u filmu bila žrtva Sotone, a da su oni na čiju nesreću u stvarnosti podsjeća žrtve zla koje čine ljudi.

BH Dani, 14.12.2007.

Peščanik.net, 14.12.2007.

TEMA – SARAJEVO