O  čovjeku koji je prije 17 godina rekao “ne” vojnom udaru 

 
Na dramatičnim  sjednicama Predsjedništva SFRJ 11. i 12. marta/ožujka 1991. godine odlučivalo se o vojnom udaru odnosno uvođenju ratnog stanja u zemlji, u režiji Slobodana Miloševića i njegovih satelita u Predsjedništvu SFRJ i u Generalštabu.

Da do tog suludog čina, koji je trebao, navodno, spasiti Jugoslaviju, a u stvari je značio krvavu avanturu, nije došlo, odlučio je “peti glas” u Predsjedništvu SFRJ, glas moga kolege sa studija u Sarajevu, prijatelja, komšije i susjeda na Novom Beogradu, Bogića Bogićevića. U medjuvremenu je  “Bogi”, kako ga prijatelji zovu, isčezao iz politike i u BiH, takve tamo ne trebaju, tamo vlada troglavo etnokratsko ludilo i u tzv. entitetima i na čelu države, koja je, inače, sa statusom polu-protektorata. Nažalost, za Bogija nema mjesta  niti na čelu be-ha socijaldemokracije, jer je tamo zasjeo Zlaja prije više od  10 godina kao da mu je “babovina” ili “majčevina”, mislimo, naravski, na Zlatka Lagumdžiju, neosporno inteligentnog čovjeka, ali ga prosto ubi pohlepa za liderstvom. U Sarajevu se, inače, s njim u svezi lakonski kaže kako SPD-u  “ode raja osta samo Zlaja…”

U redovima koji slijede bit će, pak,  riječ o mojem subjektivnom videnju tih  dramatičnih proljetnih dana i noći u Palati federacije i u podrumskoj dvorani Generalštaba, koji nisu nikada u Beogradu i Srbiji osvijetljeni kako treba. Ja, doduše,  tada više nisam radio u Predsjedništvu SFRJ, ali sam imao privilegij biti Bogićev politički intimus. Neki od aktera, po zlu slavni iz tih i potonjih ratnih dana, su, doduše, napisali knjige, ali lažljive, bolje bi im bilo da su ćutali. Mogu biti zadovoljni (i Jović i Kadijević) što nisu (još) sudjeni u Den Haagu. Ti martovski događaji na Novom Beogradu su, pak, poučni i za aktualnu situaciju u Srbiji, koja kao da se upravo  vratila u miloševićevsko mitingaško vrijeme, u kojem se ufuravalo u ratne sheme i kombinacije…

Najvrijednije u ovom svojevrsnom  podsjetniku na početak raspada Jugoslavije, procesu  kojemu kao da nema kraja niti nakon otcijepljenja Kosova, je, svakako, preuzeti razgovor  uvaženog kolege Nenada Pejića, urednika Radio Free Europe /Radio Liberty iz Praga, s Bogićem Bogićevićem, emitiran 27. februara/veljače ove godine u okviru serije RSE “Svjedoci raspada”, u okviru koje su o tim događajima svjedočili i Milan Kučan i Stipe Mesić i pokojni Stipe Šuvar i rahmetli Alija Izetbegović i pokojni Kiro Gligorov, i brojni drugi, medju kojima su i takvi “svjedoci” kakav je notorni lažov Borisav Jović, jedan od najzagriženijih i najokrutnijih izvršitelja Miloševićevih naloga u to vrijeme, pa time i najodgovornijih političara za početak naše sveukupne nesreće koja traje i kraj joj se ne vidi još uvijek…

I u ovom interview za RSE Bora Jović ostaje vjeran sebi, uostalom oslušnite zvuk i pokušajte osjetiti (skriveni) smisao makar ove njegove rečenice: “…Za nas koji smo bili na vlasti u Srbiji i u Jugoslaviji iz Srbije, najbolja varijanta bila je da se nađe političko rešenje za Jugoslaviju. A, ako to nikako ne može, onda da se, kako ustav i predvidja, raspiše referendum i promene granice u skladu sa voljom naroda, što, naravno, ni Hrvati ni Muslimani nisu hteli da prihvate i to je dovelo do građanskog rata…”

I da ne zaboravimo kazati, prenošenje ovog važnog interviewa  Bogića Bogićevića na online stranice “Peščanika” odobrili su mi i autor Nenad Pejić i gospođa Gordana Kneževic, glavna i odgovorna urednica RSE za Jugoistočnu Evropu u Pragu. Obojema i ovim putom zahvaljujemo na dobroti. Tko se, pak, želi informirati i o sadržajima drugih interviewa iz serije “Svjedoci raspada” neka ih sam potraži na internet adresi Radio Slobodna Evropa


– I –

Balkanski barbarogenij u Predsjedništvu SFRJ

Bogić Bogićević je u povijest pokojne Jugoslavije ušao kao čovjek koji se suprotstavio vojnoj opciji, čiji glas je presudio da do nje ne dode na legalističkoj osnovi. Za takvo što se trebalo roditi, smatraju nepristrasni posmatrači, baš mu hvala, sukus je posprdljivih izreka sa sjeverozapada zemlje, od strane nacionalističkih hulja i huljica, koje ne mogu razumijeti kako se to čovjek može odvojiti od krvnog, nacionalnog i religijskog kao isključivih orijentira u politici i u životu, što im je, inače, zajedničko sa onima na istoku zemlje, koji su ga usporedili sa Vukom Brankovićem, prigovarajuci mu “izdaju”, proklinjući ga.

Tok rata bi, sasvim je izvjesno, bio drugačiji da se u Predsjedništvu SFRJ dobio, tada u ožujku/martu 1991. godine, i “peti glas”. Generali i pukovnici bi imali formalno-pravno i političko pokriće za nastupajući kaos, pa bi mogli, kao i u svim drugim zemljama u kojima su diktature na snazi, hapsiti, mučiti i ubijati ,sve stvarne i izmišljene neprijatelje “jugoslavenstva”, ali o sačuvanju zemlje i njenom reformiranju, tim putem, nije moglo biti govora. Ne samo što to “generalska pamet” nije znala nigdje na svijetu, nego je najuvredljivije bilo što je to bio pokušaj vojnog udara u korist opcije Slobodana Miloševica i njegove koncepcije jugoslavenstva kao velikosrpstva .

Pouzdano znam da se nikada i nigdje nije razmatrala mogućnost da se sa “čišćenjem šovinista”, započne baš u Beogradu, od brloga “srpskog vođe”, pa čak ni to da ga se pokupi zajedno s drugom šovenskom braćom iz drugih republika.

Primitivno i pojednostavljeno poimanje jugoslavenstva u armijskim redovima , nikada ozbiljno pojmljeni federalni principi, posebno apostrofirani u Ustavu iz 1974. godine, nikada u duši prihvaćena ideja o federaciji ravnopravnih republika i naroda koji u njima žive, nikada prihvaćena koncepcija da su se u Jugoslaviju “udružile” zemlje i narodi koji imaju vlastitu povijest i do 1918. godine, podudaralo se sa retorikom “srpskog vožda” o modernoj federaciji iza koje se tako očigledno krilo pravo majorizacije i gaženja manjih od sebe, što je već bilo urađeno sa manjincima u vlastitom dvorištu, u pokrajinama, kada se jugoslavenska federalna konstrukcija i zaljuljala…

Vojni jugoslavenski vrh i srbijanski političari nisu ni skrivali da su im interesi i pogledi slični ili identični. Pogotovu ne na sjednicama Predsjedništva SFRJ, na kojima se uporno, u više navrata, naturala “vojna opcija”, koja je, de facto, značila trenutno odustajanja od reformskih pokušaja savezne vlade premijera Markovica, te, neizbježno, srljanje u rat, u otvoreni rat protivu slovenskog i hrvatskog naroda, a vjerojatno i bosanskog, sa svim bosanskim specifičnostima.

Ostaće, ipak, tajna kako je bilo moguće da se u vojnom vrhu, gdje je bilo i obrazovanih ljudi, nikada nije uočila, bolje rečeno htjela uočiti, pogubnost ove koncepcije po njih same, ako se već nisu sekirali što je to bila gola izdaja Ustava zemlje i ideala koji su oficijelno bili ucrtani u Titovu filozofiju jugoslavenstva i “bratstva i jedinstva”, s kojom su “kapeše”, velike i male, mahali tako dugo.

Tzv. JNA je, uskoro, pokazala svoje pravo lice. Bilo je to lice lažljivih generala, izdajica i grabežljivaca, razbojničke družine, dugogodišnjih “ilegalaca”, prevaranata i cirkusanata u nekadašnjoj Titovoj JNA, sa čijih gusjenica je točila krv nevinih, iza čijih topova i raketnih sistema ostaju samo prah i pepeo od tisućugodišnjih spomenika kulture, gradova-spomenika, “olimpijskih gradova”, znanih i neznanih sela i naselja, gdje su nekada bili domovi običnih ljudi koji su “služili” tu vojsku, koji su je godinama financirali, u kojoj su se zaklinjali i u koju su se zaklinjali.

Neki od tih “kratkoprstaša”, što je mjera za njihovo čelo, a ne za nešto drugo, su “kalkulirali” samo sa desetak tisuca mrtvih u neposlušnim republikama, sjetiti se onog nesretnika grubog lika, nije li se prezivao Adžic, kao da se radilo o komarcima ili skakavcima. Broj pobijenih je , nažalost, nemoguce točno znati, ali se on mora množiti sa dvocifrenim od onoga sto su “generali” kao priželjkivali. Ili je to njima bilo već tada svejedno? Oni su sada u mirovini. Pišu knjige. Igraju se s unucima. Vode ih u šetnju pored Save i Dunava, na Kalemegdan. Ugledni i zaslužni gradani ugledne zemlje…

Tzv. JNA se u Hrvatskoj, a naročito u Bosni i Hercegovini, pod mudrim vodstvom Vožda i generalske ekipe, izjednačila sa drugim divljim hordama u ovom ratu, dospjela u istu ravan s Arkanovim, Bokanovim, Šeseljevim i inim postrojbama, razorila bisere kulture u Podunavlju i na Jadranskoj obali, započela i temeljito pripremila razaranje Mostara, ostavljajući i svojoj hrvatskoj subraći prostor za promociju i slavu, četiri godine držala pod opsadom “olimpijski grad”, naoružavala i osposobljavala, te snabdjevala sve koji su bili spremni na ubijanje njihove zemlje, njihovih susjeda, njihovih sela i gradova. Tu ništa ne pomaže, što su, u meduvremenu, neke od tih vojski , koje su Vođa i generali formirali, oficijelno “priznate”, što su se “oni” oficijelno kao povukli, što “SR Jugoslavija” nije ni učestvovala u ovom ratu, što …

Samo kad se znade da su Mladić i Perišić oficijelno bili na platnim spiskovima Generalštaba u Beogradu, da su za zločine unaprijeđivani, kao i stotine i tisuće drugih “časnika”, dovoljno je odvratno, do za utrobu ispovraćati, u kontekstu usporedbe Titova JNA – Voždovi razbojnici. Kninski pukovničić s početka rata R. Mladić je avanzirao do generala na platnom spisku JNA, zaduženog za ubijanje jedne zemlje i jednog bliskog naroda, a “Vitez od Mostara” M. Perišić je ostavio iza sebe pustoš u Hercegovini, uništio, pored ostalog, deset od jedanaest mostarskih “ćuprija”, pa je, logično, naslijedio mjesto šefa Generalštaba u zemlji koja “nije učestvovala u ratu”.

Marionete i zločinci i dalje vladaju, a ako su “nagradeni” mirovinama pišu “krvavu memoaristiku”, uljepšavaju svoje uloge, falsificiraju što se ne dade falsificirati. Iza njih su ostale, pored ruševina, i mine, milijuni mina koje ce ubijati nevinu djecu i kada “junaci od generala” ne budu više živi. Neki dan čitam u Oslobodenju da će ovim tempom mine biti očišćene u BiH za 60 godina. Zločincima budi hvala.


Sam medu vukovima…

Pokriće za vojnu opciju se tražilo od Predsjedništva SFRJ, koje je i samo bilo na odumiranju, koje je s nevjerojatno niskom općom i politickom kulturom njegovih članova podsjećalo na “Karađorđevićevu konjušnicu”, kako je Krleža imenovao nekadašnji parlament Kraljevine SHS u kojem se prije točno 80 godina izveo poznati komad “s pjevanjem i pucanjem” – tragični atentat na Stjepana Radića i članove “hrvatske delegacije”. Društvo okićeno znanstveničkim titulama stajalo je veoma često na ivici incidenta, a u žargon se uvlacio prostakluk i psovka. Prednjačili su sljedbenici logike tog čuvenog “parlamentarca”, ubojice Puriše Račića, gazeci poslovnik, zakone i Ustav, ako im je to bilo potrebno, a sve češće im je bivalo potrebno. To je bio ubjedljivo najlošiji saziv Predsjedništva SFRJ, od njegovog formiranja početkom osamdesetih godina, koji je zemlju na kraju i gurnuo u rat.

Svi unutar Predsjedništva SFRJ su bili u čvrstim politickim zagrljajima sa rukovodstvima republika iz kojih dolaze,veći ili manji politički prevrtljivci i kalkulanti, a Bogić B. nije mogao računati s podrškom vlastite republike, izjedene permanentnim svađama triju nacionalnih stranaka, triju više ili manje isključujucih koncepcija, koje su zemlju bile nesposobne obraniti od njih samih, a ne od nasrtaja spolja. “Demokrate” i šovinisti su bili složni jedino oko zatiranja svega sto je podsjecalo na prošlih četerdeset godina života u socijalizmu i slobodi. Ne samo da su antikomunisticki Hrvati i Muslimani uspješno surađivali po tom pitanju, nego im je to bilo zajedničko i sa Karadžićevim pristašama, koji su se već otvoreno pripremali za rat, u slučaju da se u Bosni i Hercegovini ne bude mogla provesti Miloševićeva koncepcija priključenja BiH “drugim srpskim zemljama”.

Bogić je znao da je na izborima “prošao” igrom slučaja, kao “treći” na listi, samo da bi se spriječilo da budući “bosanski krvnik”, pjesnik i psihijatar, rodom sa Žabljaka u Crnoj Gori, ne bude izabran. Znalo se – Karadžićev izbor u Predsjedništvo SFRJ bi značio automatsku objavu rata svima koji ne stoje na poziciji Milošević – JNA.

“Oni me najradije ne bi ni pozivali na sjednice u Sarajevo”, znao mi je plastično opisati Bogić njegov odnos sa novoizabranim rukovodstvom BiH, u kojem su svi odreda bili nacionalisti. Sa časnim izuzecima, i šovinisti, kako ce se brzo pokazati.

“Oni meni ne vjeruju, a ni ja njima”, govorio mi je Bogić ojađeno, uviđajući da mu jedino preostaje “zaronuti” u Ustav zemlje i pozitivne zakonske propise, u njima tražiti jedino uporište za stavove na sjednicama Predsjedništva SFRJ.

To je, pak, bilo beskrajno smiješno barem jednom dijelu njegovih kolega, koji su već dugo Ustav SFRJ i zakone bacili pod noge, pozivajući se na njih samo u paradne svrhe ili kada im je očigledno išlo u prilog.

Mogao sam svoga studentskog kolegu i političkog i životnog prijatelja samo tješiti ili hrabriti, saslušati njegovu muku, koju je morao nekom kazati kako bi uopce sačuvao zdrav razum. Ponekad bi mu govorio da je upravo on više od “jednog glasa” u Predsjedništvu SFRJ, da je predstavnik sviju onih koji još nisu uhvaćeni u kandže šovinizma. 

I poslije svih umiranja koja su se desila u pokojnoj Jugoslaviji, te “lakoće” kojom su popraćena, naivno mi je žao što na ključnim političkim pozicijama nije bilo više mladih ljudi nalik Bogiću.

Bilo je “mladih i novih” u politici, ali oni su mirisali na “devetnaesto stoljeće” ili na “Drugi svjetski rat”, njih se proizvodilo po potrebi. Klonirani po uzoru na Vođu i vođe, oni su se sve jače i jače udarali u svoja nacionalistička prsa, a narodu je to servirano kao obrana čojstva i junaštva, tradicije, nacionalne časti, vjere i kulture.

Kada su se čitatelji šovinističke štampe i gledatelji šovenskih televizija makar dijelom osvijestili – bilo je kasno. Vec su sjedili u rovovima. A kada bi iz rovova došli kući da se presvuku, umiju i okrijepe opet bi glasali ili glasovali za one koji su ih gurnuli u rat.


Prikloni se ili si gotov … 

U Predsjedništvu SFRJ su, uskoro po Bogićevom izboru, započele surove političke igre, koje su svakim danom postajale sve opasnije. Ideja o “kolektivnom rukovodenju zemljom”, o Predsjedništvu SFRJ kao instituciji koja je trebala nadomjestiti ulogu pokojnog predsjednikaTita, pretvarala se svakim danom u suprotnost prvotnih namjera, u nakaradnost i ružnoću, kao što se i nekada lijepa i ugledna zemlja pretvarala u tužnu i ružnu “sliku Doriana Graya”.

Veoma brzo se napustila početna učtivost i odglumljena dobrodošlica i gospodstvo, a sve više se u prilazu i riječniku ogledala prokleta balkanska bahatost i primitivizam, balkanski barbarogenij doktorskim titulama okićenih visokih predstavnika naroda.

“Prikloni se, inače za tebe neće biti mesta niti ovde niti bilo gde…”, govorio mu je aktualni “prvi medju jednacima”, koji je u Predsjedništvu SFRJ vec računao s “četiri glasa” – sebe samoga, drugog predstavnika “dva oka u glavi”, podebelog i beskurpuloznog čovjeka masnog lica, koji je volio narodu govoriti o časti i poštenju, te o jedenju korijena, ako treba, a uskoro je zatrebalo, te još dvije marionete kojima se nitko više ne može sjetiti imena.

Ton i leksika su se od prosinca/decembra l990. do ožujka/marta  l991. godine posebno “produhovili”. Sada su se obvezno u “razgovorima” pominjali i otac i majka i druga najbliža rodbina, onako po “svojski”, po gedžovanski .

O tom svom primitivizmu, kao i o mnogim drugim prljavim rabotama koje je u kratkom vremenu uspio odraditi u Srbiji i u Jugoslaviji za “Vožda”, za svog “Vođu” i bivšeg prijatelja, ćuti u svojoj knjizi ova nesreća od tvrdoglavog i upornog čovjeka, koji je godinama lažući i utičući na oblikovanje “laži kao istine” počeo i sam vjerovati u dijelove priče koji mu odgovaraju. Knjiga je, ipak, i sa svim “manjkavostima”, brilijantna samooptužnica vladajuće kaste u Srbiji za zlo koje je učinjeno, u prvom redu, vlastitom narodu …

Bogić B. nije imao u Predsjedništvu SFRJ nikoga s kim bi mogao podijeliti svoju muku. Čak ni sa predstavnikom Makedonije, koji mu je i životopisom i stavovima bio najbliži, nije se mogao uvijek naci zajednički jezik. Ni on nije mogao biti pouzdani politički prijatelj. Slovenac i Hrvat mu to nisu mogli biti zbog posve drugačijih političkih predstava i ambicija njihovih republika, a i na privatnom nivou su barijere bile velike zbog njihove latentne ljudske i političke sebičnosti . Posebno kod hrvatskog predstavnika, koji se vec javno hvalio kako će biti posljednji jugoslavenski predsjednik, a Bogić je znao što on i njegova zemlja time gube.

Ali, više od svega mu se morala, po logici podrijetla, obrazovanja i života, gaditi simpflicirana, prostačka interpretacija srpstva i jugoslavenstva, koju su s nevjerojatnom upornošću i doslijednošću zastupala “četiri konja debe(i)la”. On sa ovim ljudima nije mogao zajedno u rat protivu svoje zemlje, svojih sugrađana, svojih ubjeđenja…

Posredstvom televizijskih mreža mogle su naknadno i domaćice u Rejkjaviku i Vladivostoku, na Ognjenoj Zemlji i na Novom Zelandu, vidjeti kako se ponašalo “časno društvo” uoči početka rata u Jugoslaviji. I, naravno, ništa nisu shvatile. Niti što se svađaju, niti što su jedni za rat, a drugi bi da se on izbjegne. Ni krvnici nisu na tim sjednicama nosili šljemove. Naprotiv, bijele košulje i kravate. Izgovarali su rečenice mirno, uvjereni u njihov smisao. A besmisao je ionako uskoro sve relativizirao…

Svatko od ovih ljudi je ostavio “traga za pokoljenja”, a neki smradovi se neće oprati do vječnosti. Ostaće upamćeni po tomu što su bili pogrebnici na sprovodu nekada velike i značajne zemlje. Bit će neobjašnjivo u nekom budućem vremenu kako su spodobe i protuhe mogle proći tako visoko.

Tad se treba sjetiti katastrofa nekih drugih naroda, kulturnijih i “starijih” od balkanskih nikogovića. I drugima su se katastrofe dešavale, ali to je slaba utjeha. Jedan ili dva “glasa” u tom “časnom društvu” su nesreću mogla samo odlagati, ali ne i spriječiti…

Moj prijatelj Bogić Bogićević je i bukvalno podijelio sudbinu svoje zemlje. On i nije mogao drugačije. Mjereno njegovim kriterijima on i nije činio i učinio ništa posebno. Nitko mu za pokušaj ne treba reći niti jedno obično ljudsko hvala. Ili, ipak?

Bosna je zadavljena potom od svoje sopstvene djece u ime neostvarivih ambicija voda i vrhovnika, generala i pukovnika, pa i “apseničkih snova” ponekog predsjednika.

Zlikovci pišu knjige u kojima uljepšavaju svoje uloge ili, pak, i dalje vladaju. Malo tko žali za onim od jučer. U ostacima ruševina od života  žive ljudi ojadeni životom koji je pred njima….

 

– II –
Iz serije interviewa “Radio Free Europe/Radio Liberty”: “Svjedoci raspada”


Bogić Bogićević: Čovjek koji je rekao “ne”

Bogić Bogićević, član Predsjedništva SFRJ: “Sve što sam radio, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i špekulacija. Dakle, sam sam odlučivao u skladu sa svojom savješću, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, bez obzira na naciju i vjeru”.

RSE: Vi ste za člana Predsjedništva SFRJ izabrani 25. juna 1989. godine i to na način na koji niko drugi, ni prije ni poslije, nije bio izabran.

Bogićević: To je prvi put nakon 45 godina da se iz Bosne i Hercegovine bira funkcioner za državnu ili partijsku funkciju putem referenduma. Tada je održan prvi referendum i za člana Predsjedništva su glasali svi gradani Bosne i Hercegovine.

RSE:Koliko je bilo protivkandidata?

Bogićević: Bilo je pet kandidata ukupno, i po tome se razlikujemo od svih tadašnjih republika i pokrajina, jer smo imali najviše kandidata.

RSE: Razlikujete se, izmedu ostalog, i po tome što su vas birali građani, a ne kao u drugim republikama skupštine.

Bogićević: U drugim republikama su birale skupštine, sobranja, ili sabori, ili konferencije Socijalistickog saveza u to vrijeme.

RSE: Vi ste imali oko 200.000 glasova više od drugoplasiranog.

Bogićević: To je, moram priznati, bilo iznenađenje i za mene. Ljudi su očekivali i željeli promjene. Vjerovatno je nešto uticala i činjenica da sam bio najmladi kandidat.

RSE: Smijem li dodati – i najmanje iskvaren u odnosu na druge?

Bogićević: To je vaše mišljenje.

RSE: Zanimljiv je jedan kuriozitet. Naime, tada su neki ozbiljni ljudi medu bosanskohercegovačkim piscima lobirali za vaše protivnike, a danas ste i vi i oni politički protivnici vaših bivših protivnika.

Bogićević: Mi tada objektivno, iako smo se pripremali za referendum, nismo imali izbornu kampanju kakva se danas vodi. Pravo je ljudi da lobiraju i navijaju za određene kandidate. U Sarajevu je tada Udruženje književnika BiH predstavilo gospodina Kalinića, zatim jedan broj omladinskih organizacija u Sarajevu je neposredno uoči referenduma isto tako lobirao, ali ipak je rezultat bio takav kakav jeste. Ja sam imao u skoro svim gradovima BiH najviše glasova i imao sam tu razliku od oko 200.000 glasova više.

RSE: Zanimljivo je da ste dobili izbore svugdje, osim u Sarajevu.

Bogićević: Mislim da je to, između ostalog, rezultat pripreme izbora i lobiranja. Ja to vidim kao nešto normalno, ljudi su se opredijelili kako su se opredijelili.

RSE: Da li ste već činom izbora osjetili promjenu u ponašanju ljudi prema vama. Vi niste više bili samo Bogić Bogićević, nego državni vrh.

Bogićević: Jesam. Meni se to, zapravo, dogodilo drugi put, jer jesam bio najmlađi kandidat, ali moje iskustvo nije bilo tako zanemarljivo i mlado. Ja sam skoro deset godina ranije obavljao jednu saveznu funkciju. Bio sam predsjednik omladinske organizacije Jugoslavije i nisam bio nepoznat javnosti, i jugoslovenskoj i bosanskohercegovačkoj. Tada je, normalno, došlo do promjena ljudi, kao i nakon izbora bilo kog čovjeka na neku od državnih funkcija.

RSE: Da li je došlo do promjena i onda kad više niste bili državni vrh?

Bogićević: Da, ali i to je logično.

RSE: Gospodine Bogićeviću, te 1989. godine, kada ste izabrani, da li je bilo na vas pritisaka da odustanete od kandidature, da li su tadašnji lobiji, mnogo jači od lobija pisaca koji ste spomenuli, htjeli nekog drugog?

Bogićević: Moram priznati da nije bilo pritisaka da se odustane od kandidature, izmedu ostalog, vjerovatno i zbog toga što se nije očekivalo da ću imati takvu podršku glasača.

RSE: Vijest da ste izabrani stigla je na nekom sastanku u Velikoj Kladuši.

Bogićević:Ni sam nisam pridavao toliku važnost tim izborima. Kao što sam rekao, nisam učestvovao u izbornoj kampanji na način kako se to danas radi. Ja sam bio na sastanku u Velikoj Kladuši. Tada je još bila aktuelna kriza u Agrokomercu, i u toj regiji uopšte. Na sastanku su došle prve vijesti o izbornim rezultatima i prijedlog za moj povratak odmah u Sarajevo, kako bismo organizovali konferenciju za štampu.


Nacionalistička histerija

RSE: Javnost tada, više ili manje, još ne sluti šta se sprema. Vaš je dolazak na funkciju clana Predsjedništva bio u vrijeme kad je takozvana “jogurt revolucija” u Vojvodini vec okončana, Miloševic je održao onaj ratni govor na Gazimestanu povodom 600 godina bitke na Kosovu. Dakle, ulazite u grotlo, ako mogu tako da se izrazim.

Bogićević:To je tačno. 1989. godina je po mnogo čemu bila dobar signal, da ne upotrijebim velike riječi poput istorijska godina ili godina prekretnica, za sve što će se dogadati u narednom periodu. Te godine imali smo takozvano “događanje naroda”, koje ce kasnije prerasti u ubijanje naroda. Imali smo, na Gazimestanu bukvalno najavu rata. Čak je i u detaljima vec bilo jasno šta se sprema. Sjećam se, naprimjer, toga da je problem bio čiji će vijenac na Gazimestanu biti položen prvi, vijenac Srbije ili Federacije. Miloševic tako nije dozvolio da Drnovšek, prvi čovjek države, polaže vijenac prije njega na spomenik na Gazimestanu. Pa smo našli kompromis tako da su vijenci uporedo polagani. 1989. je došlo i do formiranja HDZ-a, kada je Tuđman najavio preporod Hrvatske. Ta godina će ostati zapamćena po nacionalističkoj histeriji. Jedan nacionalizam je uvijek porađao drugi nacionalizam. Ne treba zaboraviti da je na ovim prostorima, za razliku od onog romantičarskog nacionalizma u feudalno doba, nacionalizam uvijek porađao totalitarizam. Izmedu balkanskog nacionalizma i noža samo nas je jedan korak dijelio.

RSE: Da li je medu članovima Predsjedništva Jugoslavije već tada uočavano da sve to vodi rascjepu i ratu?

Bogićević: Medu članovima Predsjedništva su bile razlike već tada spram budućnosti Jugoslavije. Mi smo bili svjedoci pada socijalizma, odnosno komunizma, onog birokratskog, u jugoistočnoj Evropi. Bili smo sigurni da se Jugoslavija mora transformisati, ali ne i dezintegrisati, pogotovo ne putem rata. Poslije višestranačkih izbora u republikama, očekivali smo izbore i za čitavu državu, očekivali smo dogovor uz pomoc Evrope za miran rasplet jugoslovenske krize.

RSE: To što ste sada spomenuli samo svjedoči jednu čudnu stvar, a to je da u bivšoj Jugoslaviji demokratski izbori na nivou cijele države nikada nisu bili održani.

Bogićević: Nisu nikada, oni su se završili na nivou republika. To je, prije svega, bio interes republika. Treba napomenuti da je ustav iz 1974. godine već bio prekršen kada je pokrajinama oduzeto pravo koje su imale kao konstitutivni dijelovi Federacije, ali ne u svojstvu država, kao što su to bile republike. Tada vec imamo prvi udar na ustavno uredenje Jugoslavije.

RSE:Da li je realna pretpostavka da bi, da je bilo izbora na nivou Jugoslavije, nacionalisticke politike bile poražene?

Bogićević:Ne mislim da bi bile poražene. Nacionalisticke politike su regrutovale svoje predstavnike u parlament Jugoslavije, ali bismo imali duže trajanje institucija države i kakav-takav dogovor o raspletu Jugoslavije. Ja bih vas podsjetio na razne prijedloge, čvrst prijedlog za unitarizacijom, centralizacijom i dominacijom u parlamentu od strane Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine, ali smo, s druge strane, imali prijedlog za jedno konfederativno uređenje koje bi značilo i zajedničko tržište i zajedničku vojsku i ljudska prava, ali i neku veću samostalnost republika bez hegemonije, bez vladanja bilo koje republike nad drugom ili bilo kog naroda nad drugim.

RSE:Postojao i treći prijedlog o takozvanoj asimetričnoj federaciji?

Bogićević:To je bio prijedlog Gligorova i Izetbegovića o asimetricnoj federaciji, ali niti jedan od tih prijedloga nije bio prihvatan.


Vjerovao sam u Markovićev program
 

RSE: Za premijera dolazi Ante Marković. Sa njim raste nada da ekonomija može spasiti državu. Vi ste jedan od onih ljudi koji su, kad god su imali priliku, insistirali na tim ekonomskim pitanjima i privatno, a konačno – i po dužnosti.

Bogićević: Posao vlade, prije svega, je bila ekonomija. Predsjedništvo je bilo prinuđeno da usvaja niz zakona kao privremene mjere da bismo podržali reforme Ante Markovića. Podržali smo ih zato što su dale rezultate. Podsjetiću vas da smo prije usvajanja paketa mjera Ante Markovića imali inflaciju od nekoliko stotina posto. Devedesete godine smo je sveli skoro na nulu, kurs marke i dinara je stabiliziran 1:7. Pored svega, imali smo, što je najvažnije, podršku iz Evrope i svijeta za tako uspješan paket ekonomskih reformi. Naravno, ja znam da je za uspješnu realizaciju ekonomije potreban politički ambijent, to nije sporno, ali sam očekivao da će ekonomija, ono od čega se živi, održati koliko-toliko razumnim ljude na ovim prostorima da ne dode do krvoprolića.

RSE: Ako se na trenutak vratimo na vaš prethodni odgovor, mislite li da smo imali jugoslovensku instituciju punu delegata, bez obzira koliko bili suprotni, koji moraju da se sastaju i prave kompromise, a uz to još i ekonomiju Ante Markovića koja bi produžavala potrebu tog politickog dogovora, da bi stvari možda bile drugacije?

Bogićević: Ja mislim da bi bile drugačije. Naravno, uz sve to je trebalo malo dobre volje da stvari krenu u tom pravcu.

RSE: Nažalost, prvi protivnici reformi Ante Markovića su bili tada, možda baš po redoslijedu, Beograd, Zagreb, pa Ljubljana.

Bogićević: Nije sporno da su oni istrajavali na svom projektu koji je vec bio utvrđen i po svaku cijenu, bez obzira na posljedice. Tada, recimo, da im je neko rekao da će deset godina kasnije doći do stvaranja Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Evropu i da niko u rezervatu ne može opstati, da se Evropa ujedinjuje i da od Rima do Stokholma putujete bez pasoša, da im je neko tada rekao da je to što se čini besmisleno, da su evropski standardi puna ravnopravnost svih ljudi i građana u Jugoslaviji, bez majorizacije, bez vladavine jednih nad drugim, bez svega onoga što bi značilo eventualnu asimilaciju brojčano manjih naroda, i da je to bilo prihvaćeno, mi bismo imali podršku za Jugoslaviju u Evropi. To bi značilo sasvim drugi put, bez 500.000 ubijenih i 5 miliona prognanih ljudi koji su ostali bez svojih kuća i bez svoje imovine.

RSE: I vjerovatno bismo imali sada već članstvo u Evropskoj uniji?

Bogićević: Članstvo u Evropskoj uniji najverovatnije bi se do današnjeg dana već dogodilo. Imamo koliko hoćete primjera, od prve evropske trojke, Van den Bruk, Žan Pos i Ðani de Mikelis, do Žaka Delora i Žaka Santera, koji su dolazili ovdje i koji su davali podršku takvom evropskom projektu. Tada su se u Evropi događali krupni procesi: pad Berlinskog zida, projekat Evrope Mastrihta, odnosno jedinstvene valute, širenje Evropske unije, to jest prerastanje Evropske zajednice u Uniju. Sve se to događalo tih godina uključujući i raspad Sovjetskog Saveza i prijetnje da će, ukoliko stvari tamo krenu krivim tokom, Evropa biti zapljusnuta milionima izbjeglica.

RSE: U knjizi Stipe Mesica se citira vaš stav da bi rat u bivšoj Jugoslaviji bio poguban ne samo za nju već i za Evropu.

Bogićević: Ja sam tada to govorio. Naravno da nisam bio niti prorok niti mađioničar, ali nije bilo teško zakljužiti da je Jugoslavija dio Evrope, bar geografski, a sa druge strane, ne može se govoriti o ujedinjenoj Evropi dok je na bilo kom dijelu izjeda rak-rana, na bilo koji nacin, a rat posebno. To se zapravo i dogodilo.

RSE: Ko je još od članova Predsjedništva SFRJ osim vas podržavao reforme Ante Markovica?

Bogićević: Neosporno, uvijek smo imali većinu za usvajanje tih zakona koji nisu mogli dobiti podršku na parlamentu Jugoslavije. Istakao bih posebno ljude koji su profesionalno više vezani za ekonomiju, kao naprimjer Drnovšeka, Tupurkovskog, Šuvara i kasnije Mesića, Rizu Sapundžiju, čovjeka sa Kosova, dok nije bio smijenjen. Zavisno od prilika, davali su je i drugi članovi Predsjedništva, nije to uvijek bila oštra podjela.

RSE: Malo prije ste spomenuli da je zbog gotovo nemoguće suglasnosti u Vijeću republika i pokrajina Predsjedništvo često bilo u situaciji da donosi privremene mjere, odnosno zakone kao privremene mjere. Ko blokira zakone i zbog cega? Bogićević: Prije odgovora na to pitanje reći ću vam poziciju slovenačku, recimo – i vi ćete vjerovatno imati prilike da dobijete odgovore – kada je formiran DEMOS u Sloveniji i kada je, u vrijeme odvajanja od Jugoslavije, Janša predlagao da još tri godine ostane JNA i na prostoru Slovenije. Dakle, sve opcije su bile u toku, samo da do rata ne dode. Pokušavali smo sve modalitete naći kako bismo izbjegli krvoproliće. I sam sam proveo svih deset dana u Sloveniji. Predsjednik Slovenije mi je rekao da ga je gospodin Pučnik tada pitao: “Dobro, reci mi, u zadnje dvije godine koji slovenacki prijedlog je prošao u saveznom parlamentu?” Objektivo, zbog proste većine koju su imali poslanici iz Srbije, Crne Gore, Kosova i Vojvodine, sve republike nisu bile u ravnopravnom položaju. Sve je to pothranjivalo nacionalizam i separatizam, ne razmišljajući o posljedicama.

RSE: Bosna i Hercegovina i Makedonija podržavaju najvećim brojem zakone. Zašto samo ove dvije republike koje su najmanje razvijene i koje su morale su biti svjesne da bi u tržišnoj ekonomiji najgore prošle?

Bogićević: Mislim da je sasvim logično što su Makedonija i Bosna i Hercegovina nudile sve moguće kompromisne prijedloge kako bi se stvari riješile mirnim putem, jer je objektivno njima i bilo najteže. Pogledajte samo makedonsko okruženje i odnose sa susjedima, ili okruženje BiH i projekte za njenu podjelu, ili čak nestanak, koji nisu od juče, velikodržavne ideje Srbije i Hrvatske koje dolaze već dobrih nekoliko desetljeća. Znajući sve to, bosanskohercegovačko i makedonsko rukovodstvo su, stajući na strani reformi Ante Markovica, davali onaj posljednji vapaj da se stvari riješe bez rata.

RSE: Makedonija je za sada i uspjela.

Bogićević: Jeste. Ona je za sada, zahvaljujuci mudrosti Kire Gligorova prije svega i sticajem okolnosti, veoma uspješno izašla iz ove ratne, poratne i predratne situacije, jer od svih jugoslovenskih republika jedino u njoj nije poginuo niti jedan čovjek. Bez obzira kako će izgledati budućnost Makedonije, bez obzira šta će se dogoditi sa tom državom, mislim da u ovom našem vremenu, u kome mi živimo kao generacija, to zaslužuje divljenje i poštovanje za rukovodstvo koje je uspjelo na taj način da riješi problem.

RSE: Da se vratimo sjednicama Predsjedništva. Na jednoj od njih se pojavio Džefri Saks, koga je doveo Janez Drnovšek. Da li je to bilo dogovoreno?


Mrtva trka

Bogićević: Drnovšek je iskoristio svoje poznanstvo sa jednim od najvećih ekonomskih stručnjaka tada u svijetu, mladim naučnikom Saksom i obavijestio o tome Predsjedništvo. Dali smo saglasnost. Razgovor je bio veoma interesantan, on nas je ohrabrio i svojom podrškom, ali i brojnim sugestijama. To je davalo neku nadu da bismo se uz podršku Evrope i svijeta mogli izvući iz situacije nadolazećeg rata.

RSE: Može li se reći da je tada formiran ekonomski lobi u kome su bili Bogićević, Drnovšek i Tupurkovski?

Bogićević: Pa možda bismo mogli i tako reći, jer ostale institucije nisu funkcionisale i ne treba zaboraviti da smo još uvijek živjeli u jednopartijskom sistemu, te da se već tada Savez komunista raspao kao jedan od stubova jednopartijske države. Dok ne dođe do višestranačkih izbora za čitavu zemlju, očekivali smo da će se to premostiti uspješnom ekonomijom.

RSE: Naravno, lako je danas biti pametan, ali to iz ove perspektive izgleda kao mrtva trka, u kojoj su ekonomski interes, tržišna ekonomija, koju vi zastupate, sa jedne strane, a sa druge strane politike – političke manipulacije… Vi tu bitku gubite.

Bogićević: To je tačno. Toliko je narasla ta nacionalistička histerija koja je proizvela mržnju, strah i rezultirala nasiljem u ostvarivanju velikonacionalnih projekata da je bitka izgubljena sa tako teškim posljedicama, od kojih će se ovi prostori oporavljati ko zna koliko godina.

RSE: Evropa tih dana nudi 4 milijarde dolara za obnovu i momentalno prikljucenje Evropskoj uniji, što bi za gradane Jugoslavije značilo strahovit skok u budućnost i sa stanovišta standarda, putovanja, obrazovanja, tehnologije… Ko to nije hteo da prihvati?

Bogićević: Tačno je da je Evropska unija sve to ponudila. Iz ove perspektive kada gledamo možda je do toga došlo malo kasno. To se dogada negdje 30. juna 1991. godine. Do tada smo već imali zahtjev za uvodenjem vanrednog stanja, tada su već Slovenija i Hrvatska donijele odluke o osamostaljenju, 26. juna dolazi do rata u Sloveniji. Naravno, ekonomske reforme i dalje daju izvanredne rezultate, imamo veliku podršku svijeta za ostvarivanje projekta ekonomskih reformi, ali je država obezglavljena. 15. maja iste godine nije izabran predstavnik Hrvatske, Stipe Mesić, i Evropska unija, odnosno njeni predstavnici, Žak de Lor i Žak Santer, dolaze u Beograd, gdje provode 48 sati. Sreli su se sa svim članovima Predsjedništva, odnosno sa predsjednicima republika, sa premijerom Markovićem koji je bio njihov domaćin tada. Jasno su precizirali svoje zahtjeve. Oni traže integritet Jugoslavije, uvodenje tržišne privrede, poštivanje ljudskih prava, izbor predsjednika Predsjedništva, jer je sve do izbora Stipe Mesića to bila puka formalnost. Poslovnikom o radu je bio utvrden redoslijed i apsolutno nikakvu ulogu glasanje nije imalo. Republika je samim predlaganjem člana Predsjedništva odredila i njegovu daljnju sudbinu. Prvi put 15. maja 1991. godine Stipe Mesić formalno ne dobija podršku i sve do 30. juna ostaje obezglavljena država, uključujući da ne funkcioniše vrhovna komanda. Blokiran je i parlament, koji je kako-tako funkcionisao.

RSE: Poredeći tu sumu od 4 milijarde dolara i ovu pomoć koja danas stiže, čini se da se radi o gotovo istoj sumi, samo što je u meduvremenu zemlja potpuno uništena.

Bogićević: Ne bih se složio da je na istom, jer sada smo formalno dobili veliku pomoć na donatorskim konferencijama, ona se kreće oko 5 milijardi dolara. Medutim, ukupni troškovi medunarodne zajednice su mnogo, mnogo veći za sve organizacije koje su na ovim prostorima u funkciji uspostave trajnog mira i stabilizacije jugoistočne Evrope. Osim toga, Evropu smo napunili izbjeglicama i zato su neuporedivo veći troškovi danas od onih tada.

RSE: To je vrijeme kada je Miloševic faktički vec ukinuo pokrajine, ali ne i njihovo pravo da imaju svoje predstavnike u Predsjedništvu Jugoslavije.

Bogićević: I dalje smo imali osam članova Predsjedništva, po ustavu iz 74. godine i imali smo predstavnike pokrajina.

RSE: Da li je iko ukazivao na to da Milošević, nakon što je nelegalno ukinuo pokrajine, zatim imenovao svoje ljude za njihove predstavnike, svaki put ima po cetiri glasa unaprijed?

Bogićević: Ukazivali smo na to, ali promjena ustava države je formalno stvar parlamenta Jugoslavije, a mijenjanjem ustava Srbije Miloševic je ukinuo pokrajine.


“Ne” vojnom udaru

RSE: Tenkovi na ulicama Beograda 9. marta 1991. godine. Kako je došlo do te odluke?

Bogićević: 9. marta 91. godine dogodile su se velike studentske demonstracije, takozvana “plišana revolucija”, kada su stotine hiljada mladih ljudi izašle na ulice Beograda. Sjećam se dobro, bila je nedjelja, članovi Predsjedništva su bili u republikama, u gradovima iz kojih dolaze u Beograd. Telefonom smo obaviješteni da damo saglasnost, koju bismo verifikovali sutradan na samoj sjednici, da vojska zaštiti savezne objekte. Većina članova Predsjedništva, uključujući i mene, za takav prijedlog nije imala nikakve rezerve zato što se to moglo dogoditi i bez naše saglasnosti. Niko tenkove nije spominjao. Uveče smo imali priliku vidjeti tenkove na ulicama i bili smo šokirani. Naravno, ta odluka je poništena odmah, tenkovi su vraćeni u kasarne, ali se ustvari dogodila još jedna obmana, još jedna prevara od strane aktuelnog predsjednika Predsjedništva, Borisava Jovića.

RSE: Sada dolazimo do dogadaja koji je stavio pečat na vašu političku karijeru i na vas kao izrazito principijelnog i moralnog čovjeka. Govorim o sjednici Predsjedništva Jugoslavije, održanoj 12. marta 1991. godine. Gdje je ona održana?

Bogićević: Sjednica od 12. marta 1991. godine, održana u vrijeme tih velikih demonstracija u Beogradu, nije bila u Palati Federacije, nego u komandnom mjestu JNA, što je bilo neuobičajeno u startu.

RSE: Ko je doneo odluku da se sjednica tu održi? Pretpostavljam da to nisu bili članovi Predsjedništva?

Bogićević: Članove Predsjedništva niko nije ni konsultovao. Očito da su se dogovorili Jović i Kadijević.

RSE: Da li ste uopšte znali gdje vas i u koju prostoriju vode?

Bogićević: Ne.

RSE: Vi ste, znači, saznali da će se sjednica održati u Vojnoj komandi tek kad ste ulazili unutra.

Bogićević: Tek kad smo došli, jeste.

RSE: To je bio dan kada je faktički planiran vojni udar.

Bogićević: To je bio dan kada je trebalo donijeti, formalno, odluku o povišenoj borbenoj gotovosti JNA. Kao što se kasnije moglo vidjeti iz brojnih memoara, a posebno iz Jovićeve knjige, planirano je da se uvede vojna uprava u Hrvatskoj, Sloveniji, a vojno-političkim mjerama trebalo je srušiti rukovodstvo u Bosni i Hercegovini i kako kažu “probugarsko” rukovodstvo Makedonije na čelu sa Gligorovim.

RSE: Gospodine Bogićeviću, da li vas je bilo strah?

Bogićević: Ne, nije me bilo strah iz jednostavnog razloga što je sve što sam radio, uključujuci i ovu sjednicu, radio sam sam, bez bilo kakvih tajnih i javnih dogovora i špekulacija. Dakle, sam sam odlucivao u skladu sa svojom savješcu, imajući stalno u vidu da predstavljam cijelu Bosnu i Hercegovinu i njene gradane, bez obzira na naciju i vjeru. Znao sam da nemam podršku Parlamenta BiH što god da napravim.

RSE: Znači, bez podrške Parlamenta BiH, bez podrške bio koje političke strukture, pa čak i bez podrške građana, iako su vas oni izabrali, jer nisu mogli da izađu na ulicu i kažu: “Mi podržavamo Bogića Bogićevića”.

Bogićević: U vremenu od 1989. do 1991. godine stvari su se promijenile i u BiH. Nacionalna homogenizacija koja je dala podršku nacionalnim partijama i nacionalnim vođama stvorila je jedan sasvim drugačiji politički ambijent i u samoj BiH. Ljudi su se svrstavali uz nacionalnog vođu i nacionalni program. Sa druge strane, ono što sam činio u Predsjedništvu SFRJ je vrlo bitno, jer je odredilo budućnost stvari na ovim prostorima, ali meni je bilo to kao i svaka druga sjednica.

RSE: Kažete da vas nije bilo strah. Da li ste razmišljali da bi vas mogli uhapsiti?

Bogićević: Neke moje kolege su kasnije objavile da su mislili da su već uhapšeni. Mi smo svi bili na okupu, bili smo u izolaciji i na neki način smo bili već uhapšeni, samo je to trebalo objaviti.

RSE: Na sjednici ste sjedili u vojnim kabanicama.

Bogićević: Zanimljivo je da je 12. marta bilo izuzetno hladno u prostoriji u kojoj smo bili jer je bila ispod nivoa zemlje, ti prostori se koriste samo u ratu. Trebalo je, dakle, donijeti takvu jednu odluku i ja sam, naravno, razmišljao samo o tome. To je bilo vrijeme kada smo imali inflaciju na nuli, podršku čitavog svijeta; nemamo još dezintegraciju, niti odluke o otcjepljenju iz Jugoslavije; studenti su na ulicama Beograda, ali to je bila stvar lokalnih vlasti. Trebalo je donijeti odluku o povišenju borbene gotovosti, znači donijeti odluku o ratu, o početku rata 12. marta 1991. godine. Razmišljao sam samo u kategorijama – protiv koga? Niko Jugoslaviju nije napao ni izvana niti iznutra. Protiv nas samih da povedemo rat, zašto? Da li imam moralno pravo, ne više samo kao član Predsjedništva, da u rat gurnem populaciju, sinove, majke, očeve vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka? Da ne govorim o hiljadama i hiljadama mladih ljudi koji bi bili mobilisani kao rezervisti, da idu od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine da ratuju protiv nas samih. Naravno da ja takvu odluku ne bih nikada donio – ni po cijenu života.

RSE: Kamere tajno snimaju sastanak Predsjedništva, a vi kao njegov član to ne znate.

Bogićević: Vojne kamere su snimale tu sjednicu da bismo kasnije mogli vidjeti snimke putem BBC-ja. Ti su snimci kod kuće bili u funkciji propagande, odnosno u funkciji da se pokaže u dnevno-političkoj upotrebi ko je za, a ko je protiv, iako objektivno, od Titove smrti do tih dana nikada niste mogli saznati kako je koji član Predsjedništva glasao, jer se odluke donose konsenzusom. To je jedan šef države, iako sjedi osam ljudi, to nije parlament, to nije bilo koji državni ili nedržavni organ, gdje se poslovnikom donose odluke preglasavanjem. Čim je jedan žovjek protiv, koji predstavlja dio Jugoslavije, znači vi ste majorizirali taj dio. To nije bila praksa.

RSE: Da budemo precizni. Znači, generali odlučuju da snimaju svoje nadredene, svoju vrhovnu komandu, ne obavještavajuci vas?

Bogićević: Generali su, siguran sam, dobili saglasnost od predsjedavajućeg Predsjedništva, Borisava Jovića.

RSE: Da rezimiramo, na sjednici vas odvuku u prostorije u kojima nikada niste bili – bez vašeg znanja, zatim podnose prijedloge o vojnom udaru – bez vašeg znanja, pri čemu tajno snimaju članove Predsjedništva – bez njihovog znanja. Da li mi govorimo o ozbiljnoj državi i ozbiljnom Predsjedništvu?

Bogićević: Već tada se ne može govoriti o ozbiljnoj državi i ozbiljnom Predsjedništvu. Savezni sekretar za narodnu odbranu, koji u to vrijeme nije više odlazio da sjednice vlade nego je slao zamjenika, već je tada izjavljivao kako nema povjerenja i kako ne može podnijeti da mu jedan Janez Drnovšek bude vrhovni komandant. Kao što je bila partijska država, tako je bila i partijska vojska. Oni su vidjeli nadolazeće promjene i to su bili posljednji otpori prema tim promjenama. U svim republikama su se dogodile promjene, izuzev Srbije i Crne Gore. Zato nije bilo teško izmanipulisati vojni vrh da se prikloni navodno pravim zaštitnicima, spasiteljima Jugoslavije, koji su je zapravo najviše rušili uz pomoć vojske.

RSE: Na toj sjednici, sa jedne strane imamo četiri Miloševiceva glasa i sa druge strane Sloveniju, Hrvatsku, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu sa Bogićem Bogićevićem. Vaša je pozicija najteža, jer svi osim vas imaju iza sebe odluke svojih skupština i nadležnih organa, a vi nemate.

Bogićević: Tu su planirana dva scenarija. Na toj sjednici su, istina je, ljudi govorili i u ime svog sabora, sobranja, parlamenta zato što po ustavu članovi Predsjedništva odgovaraju parlamentu svoje republike, bez obzira da li su ih oni birali ili su došli referendumom. Parlament ih je ionako morao potvrditi. Medutim, u to vrijeme Parlament BiH nikada nije doveo do kraja svoju sjednicu, a pogotovo nije usvojio neki zakon. Klubovi poslanika su ili napuštali sjednice ili su se međusobno toliko konfrontirali da nije moglo doći do saglasnosti. Za bilo koju odluku, za ili protiv, ja u Parlamentu BiH ne bih imao saglasnost. Moje jedino uporište bio je aktuelni ustav, zakon o narodnoj odbrani, procedura i – zašto ne reći – lična savjest.

RSE: Sjednica se prekida, članovi Predsjedništva odvojeno razgovaraju sa vojnim autoritetima tri zemlje, u Londonu je bio Mamula, u Parizu Adžic, a u Moskvi Kadijevic.

Bogićević: To se dogodilo dan poslije sjednice koja je prekinuta. Sve je bilo mimo odluke Predsjedništva. Kao što ste vidjeli, Borisav Jović je naknadno izjavio bukvalno: “Ja sam poslao Kadijevića kod ruskog generala Jazova da se konsultuje da li ćemo dobiti podršku za vojni udar, to su naše stvari i o tome niko nije bio obaviješten.” Bio je to odnos Kadijević – Jović, mimo sedam drugih članova Predsjedništva koji imaju jednako pravo na sve informacije i imaju isti status. Ja sam već rekao da je to trebalo da bude kao jedan šef države. Kadijević u Moskvi je od Jazova dobio odgovor da sačekaju da se smijeni Gorbačov, pa će možda dobiti podršku za vojni udar. A London i Pariz su odgovorili u smislu da je to unutrašnja stvar jedne države, u koju se oni ne bi miješali. Vojni vrh je znao da nijedan vojni udar na svijetu nije uspio bez podrške jedne velike strane sile.

RSE: Kada ste vi saznali da je Kadijević tajno išao u Moskvu?

Bogićević: To se dogodilo mnogo kasnije, kada je premijer Ante Marković boravio u Moskvi. Tada su njemu saopštili da je bio Kadijević, a on je obavijestio Predsjedništvo.


Jovićeve suze nemoći pred jednim Bosancem

RSE: Htio bih da mi kažete nešto o svakodnevnim prijetnjama usmjerenim na vas i žlanove vaše familije, u smislu političkog pritiska da glasate ovako ili onako.

Bogićević: Meni je od ranije bila poznata svaka totalitarna, svaka nacionalistička matrica. Samo ako drugačije misliš, ti si protiv mene, jer ljudi su se poistovjećivali sa čitavim kolektivitetom, sa čitavim narodom. Narod – to sam ja. Ako si ti protiv mene, ti si protiv mog naroda – i obratno. Sjednica je nastavljena 14. i 15. marta. Izmedu ostalih, pozvao me je Jović. Ja nisam mogao vjerovati da čovjek u tim godinama počinje da plače. Ja tom njegovom pritisku, kao i desetinama, stotinama drugih telefonskih, pismenih, usmenih … nisam podlegao. Nisam se nikada dvoumio, nisam se kolebao, nisam nikada imao drugo rješenje.

RSE: Nisu vam nuđene kuće, vile, Dedinje…?

Bogićević: Kuce, vile, olakšice, beneficije su se podrazumijevale. Ti prijedlozi su dolazili od izaslanika, ono kao prijateljski, dode vam se na kafu i kažu: “Zašto da se mučiš u nekom stančiću na Novom Beogradu”, jer sam ja tada tamo stanovao, “kada bi mogao imati neku vilu, pa dobar život, neki račun…” Naravno da su to bili izaslanici, meni je bilo jasno kao dan, a ljudi koje ja od ranije poznajem.

RSE: Zanimljivo je da se pritisak na vas vrši, i to gotovo na samoj sjednici, čak i od strane ljudi koji ne bi trebali ni biti informirani šta se dešava.

Bogićević: Lako je sada sa ove distance govoriti. Zapravo, sve se dogadalo na relaciji Jović – Kadijević – Milošević i sateliti, odnosno ekspoziture u Sarajevu i Kninu – Karadžic i Rašković. Oni su svakog minuta bili na vezi i vrlo dobro obaviješteni. Jedan takav poziv od Karadžića me je tada iznenadio, jer je sjednica bila držana u dubokoj vojnoj i državnoj tajnosti. Odjedanput vam zazvoni žovjek i govori o detaljima sjednice. To govori o mentalitetu i mentalnom sklopu ljudi, i kao državnika i kao ličnosti.

RSE: Znaci, Karadžić kao šef jedne stranke zna, a Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva BiH ne zna šta se dešava?

Bogićević: U to vrijeme Predsjedništvo, uključujuci i gospodina Izetbegovića, nije znalo. Ja sam ih nakon održanih sjednica informisao i informisao sam sve političke stranke o rezultatima zasjedanja i o mom stavu.

RSE: Sve to govori da jedna paralelna, velikosrpska struktura drži stvari pod kontrolom.

Bogićević: Nesporno je držala sve pod kontrolom, ali je imala i podršku vojnog vrha.

RSE: Do nove sjednice dolazi 13. i 14. marta 1991. godine sa modifikovanim prijedlogom koji je u suštini isti. Svi su ponavljali svoje argumente, ali vi ostajete čvrsto pri svom opredjeljenju. Gospodine Bogićeviću, to “NE” koje ste rekli na sjednicama je obilježilo vašu političku karijeru. Vi ste po nacionalnosti Srbin, bili ste izloženi nevjerovatnim pritiscima. Kako ste sve to izdržali?

Bogićević: Jednostavno. Ja nikada nisam imao potrebu da dokazujem šta sam, ako sam to po rodenju. Niko od nas nije birao oca ili majku, brata ili sestru, mjesto gdje ce se roditi. I kome to dokazivati? Za mene je to besmisleno pitanje. Drugo, ja sam jasno znao svoj mandat, da predstavljam sve građane Bosne i Hercegovine. Ako bih ja predstavljao samo Srbe, ko bi predstavljao Muslimane, Hrvate, Jevreje, Rome, Italijane, Čehe, Slovake…? Znate da je samo u Prnjavoru bilo preko trideset nacija. Dakle, taj stav i do danas je važeći.

RSE: Borisav Jović u svojoj knjizi kaže da su on i Kadijević dali sebi deset dana da slome Bosanca.

Bogićević: Jeste. Oni su imali rezervnu varijantu. Jedan scenarij je bio da mi formalno izglasamo odluku o tome da se povisi borbena gotovost. Ta odluka bi se pretvorila u vojni udar i početak rata, jer bi naišla na otpor u Sloveniji i Hrvatskoj. Druga varijanta je bila šta raditi ako se ne izglasa ta odluka nakon tri dana pritisaka i pokušaja da se slomi Bosanac, oko čega je bio okupljen čitav tim ljudi – i prijatelji, i poznanici, dobronamjerni i nedobronamjerni i sve što ide uz jednu takvu hajku, propagandu, etiketiranje, prijetnje, obećane nagrade. Dakle, ako se to ne uspije, plan je bio da se blokira Predsjedništvo SFRJ i to tako da Jović, Kostić i Bužin podnesu ostavke i da smijene Rizu Sapundžiju. To se i dogodilo. S obzirom da je blokirano Predsjedništvo, trebalo je blokirati i parlament. Scenarij je, prema pisanju Jovića, bio da se presijeku komunikacije za Beograd, da parlamentarci ne mogu doći, te da se onemogući vazdušni i kopneni saobraćaj. U toj situaciji bi vojska stupila na scenu da zaštiti ustavni poredak. Kad nema vrhovnu komandu, vojska može sama djelovati. Ako nema parlamenta da donosi odluke, neko mora “zaštititi” granice države. Kada su to napravili, kada je ova prva varijanta otpala, dogodila se druga. Jović je podnio ostavku, kao i Kostić i Bužin. Riza Sapundžija je smijenjen, ali ne od Parlamenta Kosova, koji ga je birao, već od Parlamenta Srbije. Medutim, tada dolazi do iznenadenja i vojni vrh mijenja stav. Vojni vrh na sastanku sa Jovićem i Miloševićem obavještava o posljedicama stupanja na snagu vojne uprave i šta će se dogoditi na unutarnjem i na vanjskom planu. Na unutarnjem planu vojni vrh kaže da će protiv njih ustati Teritorijalna odbrana i policija Slovenije zajedno sa narodom, da će se isti scenarij dogoditi i u Hrvatskoj, da će u BiH bosanskohercegovacki Muslimani i Hrvati pružiti otpor sa svojom policijom, da će isto biti u Makedoniji, a da će na Kosovu Albanci podići ustanak i proglasiti svoju državu. U Srbiji će opozicija iskoristiti priliku da smijeni aktuelni režim. Na medunarodnom planu došlo bi do blokade granica Jugoslavije, zaplijenjena bi bila cijela njena imovina – od brodova do bankovnih raćuna, a razmotrit će se i moguca vojna intervencija. To je bila procjena vojnog vrha. Kada je Kadijević to saopštio i rekao da oni ne mogu preuzeti odgovornost za posljedice, ponovo se stvar okreće. Jović, Kostić, ali ne i Bužin, već Branko Kostić iz Crne Gore vraćaju se u Predsjedništvo.

RSE: To fakticki znaći da je Kadijević prevario Miloševica i Jovića?

Bogićević: Mogli bismo reći da jeste.


Relacija Beograd – Slovenija

RSE: Recite mi nešto o vašoj ulozi posrednika u ratu u Sloveniji. Vi ste faktićki non-stop u zraku, letite na relaciji Ljubljana – Beograd – Zagreb.

Bogićević: U to vrijeme, prije 26. juna 1991., Predsjedništvo je još uvijek bez predsjednika, znaći obezglavljeno. Poćinje rat u Sloveniji i bez obzira što Predsjedništvo ne funkcioniše, mi imamo odgovornost, jer u državi kojom rukovodimo dolazi do krvoprolića. Naravno, postavlja se pitanje ko je izdao nalog za vojsku. Pošto smo mi kao vrhovna komanda obezglavljeni, vojsku može pokrenuti jedino vlada Jugoslavije, na ćelu sa premijerom Markovićem. Oni u skladu sa ustavom donose odluku da se zaštite granice i carinski prelazi, ali samo toliko. Medutim, ta odluka se zloupotrebljava i kreću tenkovi i avioni na Sloveniju. Moj kolega Tupurkovski i ja smo svih deset dana rata u Sloveniji svakodnevno odlazili tamo da bismo pomogli da se rat zaustavi bez pristrasnosti, da se kasarne odblokiraju i ta djeca koja su bila na odsluženju vojnog roka. Sjecam se da smo za jedan dan Tupurkovski i ja na relaciji Beograd – Slovenija i nazad imali četrnaest polijetanja i slijetanja. Nisu bili u funkciji aerodromi u Sloveniji, išli smo avoinom do Zagreba, a odatle do Sent Vida, kasarne u Sloveniji, helikopterom.

RSE: Tada su i pucali na vas?

Bogićević: Tada je Jelko Kacin obavijestio da su pucali u vojni helikopter u kom su bila dva člana Predsjedništva. Na sreću, ostali smo živi. Stvarala se opšta atmosfera protiv vojske, a ne protiv članova Predsjedništva, bar ne protiv Tupurkovskog i mene. Zatim smo održali sastanak u Ljubljani, došlo je do pogoršanja situacije u Mariboru kada su pucali na repetitor na Pohorju. Sjeli smo u taj isti vojni helikopter, koji je sada pratio jedan helikopter slovenačke policije, i došli smo u Maribor, a odatle u Gornju Radgoru gdje je vojska na samoj granici sa Austrijom rušila dvije zgrade. Odatle smo letjeli nazad u Ljubljanu, pa u Zagreb i Beograd, a iz Beograda na Brione, gdje se održavao sastanak sa evropskom trojkom.

RSE: Jeste li bili svjesni da je vaša uloga posrednika uzaludna?

Bogićević: Ja sam znao da ne mogu donijeti nikakav preokret, ali uloga posrednika je bila u skladu sa odgovornošcu koju sam imao da se zaustavi krvoprolice. Ono što me sa ove distance raduje jeste da moja uloga posrednika svih deset dana u Sloveniji i svih trideset i pet dana, koje sam proveo u Hrvatskoj, Osijeku, Sarvašu, Dalju, Borovu Selu, Borovu Naselju, Okučanima, uz sve te režime koji tamo postoje, uz sve što se dogodilo nije nikad dovedena u pitanje, ili pak ja nisam mogao pročitati ništa loše.

RSE: Vi ste čitavo vrijeme bili u pratnji oficira sigurnosti koji izvještavaju Miloševica kako stvari teku.

Bogićević: Mi nismo radili ništa tajno. Sa nama su uvijek išli oficiri JNA, čak i do šefa države, ali s obzirom na situaciju u kojoj su bili nisu uvijek ucestvovali u razgovorima. Oni su sigurno izvještavali i to nikada nisam ni dovodio u pitanje, niti sam se štitio od toga. Sve što sam radio, radio sam apsolutno javno i nikakvih tajnih dogovora i kompromisa nije bilo.

RSE: Dolazi do iznenadne odluke da se Armija povuce iz Slovenije. Iznenadna ili dogovorena?

Bogićević: To je, ipak, dogovorena odluka, ali je iznenada saopštena na sjednici Predsjedništva. Opet je saopštena od onih istih ljudi koji se predstavljaju kao najveci žuvari Jugoslavije. Odluka da se povuce vojska iz Slovenije znacila je i definitivan kraj Jugoslavije. To je znacilo ostavljanje otvorenih granica sa tri susjedne države – Austrijom, Madarskom i Italijom. Ta odluka je znacila da se više ne ražuna sa Slovenijom u Jugoslaviji i da se ta vojna mašinerija seli na drugi teren, gdje ce isto tako proizvesti rat.

RSE: Po mojim informacijama, toj odluci prethodio je jedan tajni sastanak na kom su bili Kucan, Jovic i Kadijević.

Bogićević: Ja na tom sasatanku nisam bio i o njegovim rezultatima ne bih mogao informisati javnost, ali ne sporim da je on održan.

RSE: Vojska se, u skladu sa prethodno napravljenim planom, prebacuje u Hrvatsku, što je i bio cilj citave ove price sa tezom: ovladaj citavom Jugoslavijom, a ako ne možeš, onda ovladaj onim dijelom kojim možeš i od toga stvaraj Jugoslaviju. Vi ste zajedno sa Tupurkovskim pokušavali da smirite situaciju, a Miloševic, sa druge strane, stalno podiže temperaturu.

Bogićević: To najbolje govori Kadijevic. Cilj je bio da vojska stane na granice velike Srbije, a ne da ostane u samoj Hrvatskoj.


Cijena izbora

RSE: Polako, na sjednice Predsjedništva Jugoslavije prestaju da dolaze Slovenci, zatim Mesic, pa Vi.

Bogićević: To je logicno. Ja sam vec rekao da bez bilo koje od republika, a ne treba zaboraviti da je Sloveniji nudeno da ode iz Jugoslavije mirnim putem, naravno suprotno ustavu i zakonima, to više nije Jugoslavija. Ucestvovati u radu Predsjedništva, parlamenta ili vlade bez bilo koje od republika niko od nas nije imao mandat. Od septembra mjeseca 1991. ja nisam više ucestvovao u radu Predsjedništva.

RSE: Jeste li primali platu?

Bogićević: Ne. To je bio jedan od oblika zastrašivanja ili, pak, kažnjavanja da se, izmedu ostalog, oduzme plaća.

RSE: Cijena vaših principa je ponekad prevelika, gospodine Bogićeviću. Vi ne primate plaću od Predsjedništva Jugoslavije, nemate nikakav prihod od Predsjedništva BiH, sklanjate se u Sarajevo.

Bogićević: To je tačno. Ja nisam primao plaću od Predsjedništva BiH, jer sam bio siguran da takva odluka u onom sastavu ne bi mogla proći. Sa druge strane, ne bih se složio da se sklanjam. Ja dolazim u svoj stan u kom živim trideset godina, dolazim u grad u kojem isto toliko dugo živim.

RSE: Od žega ste živjeli tokom ratnih godina u Sarajevu? Rat je u BiH, vi ste u Sarajevu, a niko vam ne nudi ni posao ni placu.

Bogićević: U Sarajevu sam tek u maju 1992. godine poceo raditi u SDP-u. Prije toga, skoro godinu dana nisam nigdje radio. Svaki covjek ima prijatelje. Prijatelji, prije svega iz Sarajeva, su mi pomagali u to doba, ali sam živio priližno oskudno, i licno i porodicno. Naravno, to je cijena mog izbora.

RSE: Covjek koji je sprijecio da se donese odluka o vanrednom stanju, koji je sprijecio da tada pocne rat, živi, vi kažete oskudno, a po mojim informacijama više nego tijesno. Ne bih rekao da jedna država ima pravo da takvog covjeka ostavi samog.

Bogićević: Ne treba zaboraviti da mi, ipak, živimo na Balkanu i da nemamo, niti smo ikada imali uredene odnose spram ljudi koji obavljaju državne funkcije. Cak je i Rusija daleko ispred nas. Jedino ovdje, na ovim prostorima, šefovi države umiru na kanti za smece. Što se tice mog rada, ja nisam radio ništa da bi mi neko dugovao, da bih dobio odlikovanje ili neko priznanje. Radio sam bez obzira na sve kvalifikacije koje sam dobijao i na sva etiketiranja i diskvalifikacije. Kratkotrajno se uspijevalo da se promijeni odnos ljudi prema meni i još se ponekad uspijeva. Po mom mišljenju, može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe. Život je kratak da bi covjek na svoja pleca preuzeo i tude grijehe. Život je prolazan i kratak, ali je dovoljno dug da bi se mogao živjeti casno i pošteno.

 
Radio Slobodna Evropa, 27.02.2008.

Peščanik.net, 13.03.2008

Leave a Reply