Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Nikad se Hegelova misao o tome da se povijest prvo odvije kao tragedija, a ponovi kao farsa, nije tako precizno manifestirala kao u Mostaru, 3. septembra navečer. Naime, dok su se građani šetali ili odmarali od jednog teškog ljetnog dana iščekujući nevrijeme, s prvim mrakom krenuo je nesnosni i nevjerovatno bučni vatromet. U početku nikome nije bilo jasno o čemu se radi, ali smo jutro kasnije saznali kako je to bio veliki vatromet u čast 77. godišnjice osnutka Izraela, kojeg je, zajedno sa svečanom akademijom, organizirao Amir Gross Khabiri. Misteriozni čovjek i poduzetnik za kojim se i iz Izraela vuku brojni pravosudni repovi, koji je tko zna kojim kanalima, ali svakako onim bliskim HDZ-u došao u Mostar prije par godina, na način da je kao privatizirao nekoć slavni Aluminij, ali zapravo koristi resurse te firme, zapošljava neusporedivo manji broj ljudi nego što je zapošljavao sam Aluminij u posljednjoj fazi, a ponaša se kao vlasnik dobrog dijela grada, države i nogometnog kluba Zrinjski. U karakter njegovih gospodarskih poslova ne želim ulaziti, ali dosta toga su već istražili brojni lokalni novinari i dostupno je po portalima.

No, ono što je neskriveno i jasno jeste to da je riječ o radikalnom desničaru, koji glorificira Netanyahua i njegovu politiku, koji je odmah preuzeo Židovsku općinu u Mostaru i zadobio veliki utjecaj u Jevrejskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, iako je nije uspio u potpunosti preuzeti, koji suštinski nije ostavio ništa Mostaru, pa se čak nije ponudio ni da završi izgradnju nove sinagoge, ali mu nije bilo mrsko da zahtijeva povratak stare Sinagoge, u kojoj je danas Pozorište lutaka, od čega ga je odvratila samo činjenica da su rijetki preživjeli mostarski Židovi zgradu prodali gradu 1952., uz obavezu da u njoj bude neka kulturna namjena i da je taj papir sačuvan.

Na koncu, da upotpunimo sliku, to je čovjek kojem nije bilo zazorno na Dan sjećanja na žrtve Holokausta, na Jevrejskom groblju, kraj spomenika ubijenima, pored zastava Bosne i Hercegovine te Izraela, postaviti i zastavu vlastite firme.

Jedina dobra stvar koju je napravio otkad je došao u grad jeste ta što je praktično natjerao HDZ-ovce da promjene imena šest ulica koje su početkom devedesetih nazvali po ustaškim ministrima i zločincima. Mostar je, odnosno njegov zapadni dio, za neupućene, imao čak i ulicu Jure Francetića.

Khabiri je, dakle od dolaska utemeljio konzulat Izraela u Mostaru, plaćao postavljanje jumbo plakata po čitavom gradu, povodom 75. godišnjice utemeljenja Izraela, da bi sada organizirao svečanu akademiju i vatromet.

I ako smo ovo sve dosad, uključujući potpunu snishodljivost hadezeovskih vlasti prema njemu i njegovim zahtjevima, nekako i mogli provariti, činjenica da u jeku zapravo genocida, a sasvim sigurno etničkog čišćenja u Palestini, Khabiri, uz podršku gradskih vlasti, organizira slavlje države koja upravo svim svojim kapacitetima u tome sudjeluje, potpuno je nepodnošljivo.

Posebno u svjetlu govora gradonačelnika Marija Kordića, koji se ubio pričajući o pravednom miru i mostarskim traumama rata, kao da se s tim ciničnim riječima ismijava žrtvama baš tog mostarskog rata i politike njegove stranke koja je iza tih zločina tada stajala, u kontekstu u kojem ih izgovara.

Jer, Kordićev govor, sam po sebi, izoliran od konteksta proslave na kojoj je sudjelovao i izoliran od mostarske stvarnosti u kojoj HDZ, s njim na čelu, nije napravio ama baš ništa da nekom gestom iskorači prema Bošnjacima, ne zvuči problematično. Štoviše, taj govor kao da je prepisan iz nekih NGO-ovskih uputstava za izgradnju postkonfliktnih društava.

No, uklopljen u ovaj kontekst izgleda i zvuči kao montipaytonovska parodija, čega, što je najgore, Kordić vjerovatno nije ni svjestan. Dok Khabiri svakako jeste. I to je ta farsa o kojoj je na početku teksta bila riječ.

Jer manji je problem kad imamo posla s amoralnim političarima i profesionalnim cinicima, a puno veći kad se oni na najodgovornijim mjestima posve nesvjesno užive u ulogu profesionalnih naivaca. To u sredini poput mostarske, sa svim njenim traumama, ne može nikako dobro završiti.

Peščanik.net, 04.09.2025.

IZRAEL / PALESTINA

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)