Beograd, 3.6.2023, foto: Peščanik
Beograd, 3.6.2023, foto: Peščanik

Pre nešto više od četri godine, tadašnji ministar policije obavestio je javnost o raspisivanju poternice za momkom koji je dan ranije učestvovao u građanskom protestu gde je nosio maketu vešala. Pritom je ministar kategorički naglasio da niko ne sme „na tako grub način vređati slobodarski osećaj našeg naroda i podsećati na ona vremena kada su nacisti vešali ljude“. Nakon što je ministar simbolički protestni gest automatski izjednačio sa nacističkim zločinom, policija je munjevito reagovala pa je maloletnik koji je nosio maketu vešala, na njegovu i našu nesreću, postao možda i najmlađi politički zatvorenik u Evropi.

Stručna javnost je tada odmah ocenila da je odluka da se dečak privede i pritvori skandalozna i da država to nije smela da uradi. I zaista posle pet dana dečak je pušten iz pritvora, kasnije su u ceo slučaj uključeni i neki drugi ljudi, čak i jedan narodni poslanik. Priča je privukla veliku pažnju, ali je vremenom sasvim splasnula, tako da javnost danas i ne zna da li je i kakav epilog dobila.

Ovih dana su opet jedna vešala učinila da kontinuirano prisutni nedopustivi manir političkih funkcionera da postupke građana koji im se ne dopadaju kvalifikuju kao krivična dela snažno dobije na intenzitetu.

Na aktuelnim građanskim protestima pojavila su vešala sa lutkom koja asocira na predsednika Srbije i povodom tog slučaja oglasili su se i premijerka i bezmalo svi članovi vlade kvalifikujući ga kao nešto užasno i nezamislivo i kao poziv na ubistvo Vučića ili pozivanje na nasilnu promenu ustavnog uređenja.

Prvi problem takvih kvalifikacija je što potpuno ignorišu činjenicu da se u mnogim zemljama širom sveta tokom protestnih skupova koriste vešala, giljotine, lomače i slični rekviziti; to ni slučajno nije neka posebnost Srbije.

Nisu nikakva retkost ni „personalizovana“ vešala na kojim su obešene lutke visokih državnih funkcionera. Na ulicama, drveću, zgradama i mostovima u njihovim zemljama na vešalima su visile lutke premijera Tereze Mej, Borisa Džonsona, Petera Fijale, kancelarke Angele Merkel, predsednika Emanuela Makrona, Donalda Trampa itd.

U nekim slučajevima, u manje-više istom kontekstu, demonstranti su vešala zamenjivali lomačom. Na lomači su npr. spaljivali lutke predsednika SAD Trampa, Francuske Makrona, Filipina Dutertea, Venecuele Madura, slike kralja Španije Felipea VI i premijera Sančeza, a i u najbližem susedstvu su spaljene lutke premijera Hrvatske Plenkovića i člana Predsedništva BiH Željka Komšića.

Činjenica je da ovakva protestna simbolika i postupci kod nas u Srbiji nisu šire prihvaćeni, naprotiv većina građana ih ne razume, ne odobrava i ne prihvata. Ali to nije razlog da se ignoriše činjenica da u većem delu demokratskog sveta stvari stoje bitno drugačije, ni da se ovakvi postupci automatski kvalifikuju kao teška krivična dela. Posebno je neodrživo da to čine nepozvani, nekompetentni politički funkcioneri izvršne vlasti. A oni to rade svakodnevno, najglasnije što mogu, podržani vlasti lojalnom medijskom mašinerijom i armijom botova na društvenim mrežama. To za posledicu ima najmanje tri loše stvari – narušavanje prezumpcije nevinosti osumnjičenih, generalizaciju i nezasluženo diskvalifikovanje svih učesnika protesta, te pritisak na tužilaštvo i ugrožavanje njegove samostalnosti.

Ako u vezi sa pojedinim postupcima demonstranata uopšte postoji bilo kakva sumnja u izvršenje nekog krivičnog dela, organi pravosuđa, tužilaštvo pre svega, imaju mogućnost i ovlašćenja da u svakom konkretnom slučaju utvrde relevantne činjenice i u skladu sa tim preduzmu eventualne dalje korake.

Ali tužilaštvo i pravosuđe u celosti imaju i obavezu da sve što s tim u vezi preduzimaju i zaključuju bude u skladu sa opšteprihvaćenim standardima ljudskih prava i značajem koji prava na slobodu izražavanja i okupljanja imaju u demokratskom društvu, a koji ne sme biti doveden u pitanje samo zato što postupci nekih učesnika građanskih protestnih okupljanja nisu prijatni nekim ljudima iz vrha aktuelne vlasti.

Ta obaveza izvesno podrazumeva uvažavanje činjenice da u praktično svim pomenutim slučajevima u svetu akteri nisu hapšeni, čak ni procesuirani. A u onim retkim kad jesu, Evropski sud za ljudska prava ocenio je takvu intervenciju vlasti kao povredu Evropske konvencije o ljudskim pravima. Kao markantan primer može poslužiti presuda tog suda (Taulats i Roura Capellera protiv Španije, 2018) povodom osuđujuće presude španskog suda protiv dva učesnika demonstracija zbog paljenja velikih kartonskih likova kraljevskog para. Evropski sud je zauzeo stanovište da je kažnjavanjem demonstranata došlo do povrede člana 10 Konvencije o ljudskim pravima (sloboda izražavanja) našavši da je njihov čin bio jedan od onih provokativnih događaja koji se izvode da bi privukli što veću pažnju javnosti, u okviru visokog ali dopustivog stepena provokacije u svrhu prenošenja kritičke političke poruke. Sud je, ceneći i „rekvizite“ korišćene za inscenaciju događaja i kontekst u kom se događaj odigrao, našao da se čin osuđenih ne može tumačiti kao podsticanje na nasilje i da kazna koja im je izrečena nije bila legitimna.

Tek ćemo videti da li će naše pravosuđe uvažiti ovakve stavove. Ili, i dalje, svoj modus operandi, postupanje po impulsima koje šalje politička izvršna vlast koja živi u opasnoj iluziji da se nagomilani problemi mogu rešavati zastrašivanjem ljudi koji na probleme ukazuju. Na štetu ugleda države, prava građana i svoju sopstvenu.

Peščanik.net, 07.06.2023.

Srodni link: Vesna Rakić Vodinelić – Voodoo pravosuđe

3. MAJ 2023.