Ove se godine 27. siječnja po deseti put obilježava Dan sjećanja na Holokaust u nastavku na višestruko nes(p)retnu odluku Ujedinjenih nacija. Pogrešan izbor samoga datuma (pa i sporni naziv prigode) ne mogu, naravno, zastrti fundamentalno zlo na koje on podsjeća, ali ponavljaju pogrešne percepcije koje su, dijelom barem, utjecale na neusporedivi doseg ove (u dvostrukome smislu riječi) humane katastrofe. Odluka da se svjetski dan sjećanja na zločine bez presedana veže uz datum ulaska savezničkih vojnih jedinica (točnije: Crvene armije) u logor Auschwitz-Birkenau na samome kraju rata, legitimira, naime, promatralački koncept koji je, barem moralno, suodgovoran za mnoge zločine.
Opet se – sada i službeno, takorekuć međunarodno obvezatno – „svijet“ ponaša kao da se logora može sjećati tek otkako su otkriveni, kao da u desetljeću prije u njima nisu ubijeni milijuni – i, što je bitno, kao da se to prije nije moglo znati. Neznanje se, očito, nastavlja i nakon sedamdesetak godina; odluka UNESCO-a da 2007. područje bivšega najvećeg koncentracijskog logora na području poljskoga Oświęcima stavi pod svoju zaštitu polazi od toga da je to bio „najveći od šest njemačkih logora za istrebljenje“. No, ne treba biti ekspert da bi se znalo kako je tih logora diljem Evrope bilo znatno više od šest (nije ih, ipak, bilo 42.500 kako tvrdi jedna recentna amerikanska studija – koja uzima u obzir i ghetta, te različite zatvore).
Zemlja važnija od ljudi
Ovo je komforno neznanje u mnogome rezultat upravo već spomenutoga nosiva promatralačkoga koncepta – koji je posebice zloćudno bio na djelu u godinama prije II. svjetskog rata. Uništavanje židovskoga pučanstva Njemačke, koje je sustavno započelo barem dvije godine prije samoga rata nije izazvalo naročitu pažnju „međunarodne slobodne javnosti“ (kako si je tepala ondašnja novinarčad), ali ni svjetskih moćnika. Čini se, na žalost, posve vjerojatnim da bi Hitlera (i njegove) bili ostavili da u miru, bez ikakvih inozemnih intervencija, riješe „židovsko pitanje“ u Njemačkoj da se Führer nije (prekomjerno) polakomio za tuđim teritorijima. Zemlja je, sukladno prastaroj tradiciji, opet jednom bila važnija od ljudi.
Ponašajući se kao nepristrani promatrač (u tradiciji koja terminologijski seže barem do Adama Smitha) tadašnja je „međunarodna zajednica“ zapravo egzercirala laboratorijski pristup realnim (točnije: koljačkim) povijesnim zbivanjima. Ono što je ostalo od međunarodne politike, ili „moralnih načela u politici“ (iznimno popularnih poslije I. svjetskog rata) bio je svojevrsni državni voyeur (hrvatski možebitno: virko). Zlu tradiciju danas nastavlja Obama uživajući u neposrednome prijenosu („for his eyes only“) smaknuća nenaoružanoga neprijatelja.
Indikativno je u ovome kontekstu to što diplokratima iz UN-a nije palo na pamet proglasiti danom prisjećanja, primjerice 15. srpnja kada je (1935.) Hitlerov „parlament“ donio „Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti“ (često zvan, skupa s još nekim zakonskim aktima, kao „Nürnberškim zakonima“) – i time (za svoje potrebe) ozakonio mega-pogrom, ili 15. rujna kada je (1937.) pored kultnoga locusa njemačke kulture, Weimara, otvoren logor Buchenwald i započelo u punome smislu riječi industrijsko uništavanje ljudi. „Svijet“ koji na Hitlerov režim nije reagirao nakon što je godinama ubijao stotine tisuća podanika, nego tek kada se je polakomio za ne-njemačkim teritorijem, logično je ostao „zaprepašten“ i poratnim „otkrićem“ logora – što se naknadno „legalizira“ u mnogome besmislenim datum sjećanja na zločine. A u tako uvedenome poraću genocid se može i ponavljati – uz ponovljeno, u najboljem slučaju sućutno, promatranje izvana.
Građanska prava i gubitak glava
Slično je, na žalost, i sa službenim hrvatskim sjećanjem na ustaške zločine; ni 30. travnja, datum na koji su – 1941. – u NDH usvojeni zločinački zakoni identični njemačkima u domaćoj se javnosti uglavnom ne spominje. Dapače, lokalni revizionisti tvrde da su ti zakoni doneseni „pod neizdrživim pritiskom Nijemaca“, te da „na osnovi njih nijedan Židov nije izgubio glavu, nego tek neka građanska prava“. Gubitak „tek nekih građanskih prava“ nekako je ipak počesto završavao u Jasenovcu, a, s druge strane, o Nijemcima neovisno, uz židovsko (i „naravno“ romsko) pučanstvo slično su prolazili i brojni podanici NDH srpske nacionalnosti.
Revizionistička se perverzija posebice iskazuje u obrani „velikoga hrvatskog književnika Mile Budaka“, za kojega se, doduše jedva, priznaje da je „zajedno s ministrima Artukovićem i Dumadžićem, supotpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskoga naroda, kojom se Židovi isključuju iz sudjelovanja u športskome i kulturnome životu hrvatskoga naroda. Nikakva drugoga sadržaja ta odredba nije imala. Budak nikakvu drugu zakonsku odredbu, koja se odnosi na Židove, nije supotpisao. Ali kroz sve to vrijeme intenzivno se družio sa Židovima i zaštićivao ih. Njegov osobni vozač bio je Židov Milutin Kremiser, njegova rodbina i svojbina, inače visoki ustaški dužnosnici, bila je ženidbom povezana sa Židovima, a takve su brakove sklapali i nakon donošenja rasnih zakona, kao na primjer nećak Jure Pavičić, ustaški doglavnik“.
Sve su ovakve revizionističke priče dobro znane, posebice tamo gdje nisu zabranjene – kao u Njemačkoj. No, za Hrvatsku je mnogo važnije to što je – službeno – komemoriranje zbivanja u Jasenovcu također vezano uz kraj postojanja ovoga „ustaškog tabora“ (premda revizionisti stalno govore o tomu da je logor u Jasenovcu „u punome pogonu bio upravo u Titovo doba“ – iako i sami navode da su logor u ožujku 1945. teško bombardirali Saveznici, a Luburić je sredinom travnja 1945. naredio da se logor i okolina „do temelja sruše i spale“). Oficijalno se prisjećanje svake godine zbiva, naime, na obljetnicu očajničkoga proboja preostalih (muških) logoraša (preživjelo ih je oko 120) – i opet kao da se ranije o tomu nije ništa znalo (s izuzetkom jedne manje akcije Protučetničkoga bataljuna u ljeto 1943., tako su se, uglavnom, ponašali i partizani).
Šoa ili Churban, a ne Holokaust
I OUN i Hrvatska službeno se, dakle, pridružuju specifično paradoksalnoj kulturi nekritičkoga sjećanja na propust zaborava. Ne pokazuju to samo datumi, nego i termin holokaust, kao već općeusvojena oznaka za ubijanje milijuna civila samo zbog njihova podrijetla. Ovaj pojam u mnogome promašuje ono na što bi da podsjeća; izvorna je to oznaka poganskoga vjerskog rituala žrtvovanja životinja, veoma daleka od ustanovnoga zla nacističkoga „konačnog rješenja“. Iz kasne staroegipatske tradicije u mnogim je kulturama preuzet žrtvovni ritual paljenice (koji onda grčko doba naziva: ὁλόκαυστον – holokaust). Potpuno je spaljivanje životinja označavalo neopozivost žrtve bogovima, o čemu svjedoči i Biblija (Post 8,20, Suci 6,21, 11, 31. itd.), a i Levitski zakonik, među darovima koji se prinose Bogu, navodi paljenicu. Ovaj ritual naglašava očišćenje (od grijeha) u vatri i s nacističkim (i drugim) tehnikama uništenja doista nema veze (eventualno bi se na ovakav način moglo označavati višestoljetno spaljivanje vještica – no, i to bi bilo pervertirano interpretiranje rečene tradicije).
Premda je u engleskome govornom području termin holokaust bio i prije korišten za oznaku velikih nesreća izazvanih ljudskim djelovanjem, međunarodno je populariziran kao oznaka za sustavno uništenje židovskoga pučanstva Evrope (indikativno) tek nakon popularne NBC-ove televizijske serije „Holocaust“, emitirane sredinom travnja 1978. Nasuprot još jednoj amerikaniziranoj oznaci, hebrejski izraz Šoa, tradicijski i jezično (jer znači isto što i katastrofa), zasigurno bolje odgovara ovome – državno ustrojenom – «radikalnom zlu», kako to Kant odavno pogođeno formulira. Jidiš pak odavno koristi riječ Churban kao oznaku za babilonsko rušenje hrama u Jeruzalemu 587. pne., a Churban Europa se rabi za opisivanje zločina nad Židovima/kama u II. svjetskom ratu (već 1947. Max Kaufmann objavljuje povijest uništenja židovskoga pučanstva u Latviji pod naslovom: Churban Lettland).
Na koncu, i Endlösung, nacističko „konačno rješenje židovskoga pitanja“, zapravo bolje pogađa ono što se je zbivalo (ne tek nakon zloglasne Wannseekonferenz, nego i ranije). Njemački izraz upućuje na zlomisao i zlodjelo, eksplicirano u svojoj jednostavnoj logici čak elegantno sažetom inačicom iz Göbbelsova dnevnika: „Svjetski je rat tu, uništenje židovstva mora biti nužnom posljedicom“. Holokaust je, očito, nametnut kao neuvjerljiva oznaka pogrešnoga datuma obilježavanja masovnih zločina.
Inherentna intolerantnost i nasilnost
Sve su ove primjedbe u mnogome irelevantne spram neprispodobive kompletnosti doslovnoga genocida čije su žrtve u tridesetima i četrdesetima bili milijuni ljudi židovskoga podrijetla, ali i stotine tisuća Rom(kinj)a, što se nerijetko zapostavlja. Ti su ljudi mučeni i ubijani zbog podrijetla, a ne zbog nečega što su činili, a zbivalo se je to i u miru i ratu. A baš se o toj neprispodobivosti danas bitno radi, baš zato, makar i na marginama jubilarnih obljetničkih svečanosti, valja upozoravati na opasnost koja se (opet u njemačkome) izražava riječju Verharmlosung. Jer, ako se – datumima i terminima – postiže efekt činjenja bezopasnim (ili, možda, „samo“ manje opasnim) nečega što je (u najmanju ruku) bilo itekako opasno, onda se ostaje u matrici višestoljetne tradicije koja je kulminirala nacističkom nakanom potpunoga uništenja židovstva (a kulminacija nije nužno i kraj procesa).
Antisemitizam je prava oznaka ovoga procesa koji se je razvijao kao nezaobilazni izdanak zapadne civilizacije, pa i kao jasan indikator njezine inherentne intolerantnosti i nasilnosti, permanentno nazočan u raznovrsnim ispadima iz kolektivno nesvjesnoga koje suodređuje sve manji, ali i dalje nezanemariv broj pripadnika civilizacija nastalih u Evropi (premda je sam termin tek 1879. skovao njemački novinar Wilhelm Marr). Sve je započelo neukom interpretacijom Biblije na osnovi su koje Židovi optuživani kao narod koji je „izdao Isusa Krista“ – the rest is history…
Nacisti su insistirali na tomu da židovstvo označava rasu, a ne naciju, no nisu mogli dostatno jasno odrediti (izvanjske) značajke na osnovi kojih bi „na ulici“ mogli razlikovati Židovke i Židove od Arijevaca i Arijevki (Unatoč bogatoj tradiciji koja započinje još 1714. kada Johan Schudt iz Frankfurta objavljuje „Jüdische Merkwürdigkeiten“, detaljno opisujući zakrivljeni židovski nos, što prihvaća i osnivač estetike Johann Joachim Winckelmann 1764., kao opreku „simetriji grčkoga nosa“; na to se kasnije oslanjaju brojne karikature i sl.). Premda dakako u negaciji, Hitlerovo poimanje rase prihvaća i Konvencija OUN o odstranjivanju rasizma, što dovodi s vremenom do brojnih nesporazuma (jer se zapravo radi o diskriminaciji pojedinca na osnovi pripadnosti nekome kolektivu, a ne tek o rasi – inače bi diskriminiranje zbog dalmatinskoga podrijetla, primjerice, bilo prihvatljivije od diskriminiranja na osnovi nacionalne ili rasne pripadnosti).
‘Pravi domoljubi’
Utkanost je antisemitizma u niz suvremeno aktivnih svjetonazorskih tvorbi razvidna posebice u sredinama (poput Hrvatske ili Poljske) u kojima – u poredbi sa stanjem u tridesetima prošloga stoljeća – Židova više gotovo i nema; svojevrstan metafizički antisemitizam može, naime, čak i bez Židova (Hrvatska Enciklopedija navodi da, prema popisu pučanstva, u Hrvatskoj prebiva 576 Židova, ali za, svaki slučaj valjda, posve neleksikografijski dodaje: „u stvarnosti ih ima više“, dok se u natuknici o antisemitizmu Hrvatska uopće ne spominje).
Suvremeni antisemitizam ne treba dapače ni izraelsku politiku sile kao izgovor – dapače u vremenima otvorenih ratova na Bliskome istoku u pravilu se primjećuje nevoljkost u osudi nerijetkih povreda međunarodnoga humanitarnog prava koje čini izraelska vojska. Antisemite ne zanima, naime, toliko izraelska država (za koju bi – u krajnjoj crti – imali čak i simpatija, jer su uvijek slabi na silu i autoritet), koliko činjenica da još uvijek ima Židova u „njihovoj“ državi (ma koliko malo), da je židovski prinos svjetskoj kulturi naprosto nezaobilazan, da Židovi nisu u stanju biti „pravi domoljubi“, itd.
Bez uljepšavanja prošlosti
Dok se jednom godišnje svečano obilježava „tragedija holokausta“ (koju su, striktno terminologijski, valjda bogovi prouzrokovali), svakidašnjica živi u mirnoj kohabitaciji s (koliko-toliko umjerenim) antisemitizmom. Zato vjerojatno na samim rubovima javnosti postoji i portal koji stalno obnavlja listu „opasnih hrvatskih Židova“, dok su se antisemitske natruhe mogle naći i na prononsiranoj ljevici. A mainstream rado podnosi to što se jedna od ljepših zagrebačkih ulica (transrežimski) zove po promotoru modernoga hrvatskoga antisemitizma, Grgi Tuškanu.
O prošlosti je, dakle, potrebno misliti i govoriti – bez uljepšavanja i ideologije, koliko je to uopće moguće. Zločini o kojima se tom prigodom govori zasigurno više nisu mogući, premda je njihovo relativiranje i samo jedna vrst zločina. Nasuprot takvome postupku potrebno je generaliziranje, svijest o tomu da židovska uloga žrtve nije neprenosiva na druge (etničke) skupine (otkako se je židovski narod riješio konstitutivne – i u mnogome katastrofalne – milenijske posebnosti, „iskorijenjenosti“, otkako, dakle, ima svoju državu, postaje povijesnim simbolom, a ne prvenstveno odlikovanim objektom kolektivističkih progona). Razmjeri današnjih zločina zbog podrijetla mogu čak i biti usporedivi s onima „originalnima“ (pa makar i „tamo daleko“, npr. u Africi, ili u Siriji), ali opći pokolj omogućuje tek veliki rat (kako je to Göbbels s pravom primijetio). No, rat doista ne vode (zaboravljeni ili heroizirani) mrtvaci – on ih, naime, proizvodi.
Banka, 23.01.2015.
Peščanik.net, 24.01.2015.
HOLOKAUST