Radio emisija 06.03.2009, govore: profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić, dramaturg Ivan Medenica i istoričarka Dubravka Stojanović.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Na početku ću odmah da vam saopštim lepu vest, pa da završimo sa optimizmom: napolju je lep dan i ima indicija da će proleće stići i u Srbiju.

Već ste čuli za najnoviju sramotu proevropske vlasti, koja je posle jednog telefonskog poziva vladike Irineja povukla iz procedure sopstveni predlog zakona protiv diskriminacije. Time je Tadić ili neko s njegovog dvora ponizio sve one koji su učestvovali u pisanju zakona, ljude koji su učestvovali u javnoj raspravi, ministre koji su predložili zakon, skupštinski odbor koji je zakon odobrio, vladu koja ga je predložila. Naravno da je problem osiono ponašanje crkava predvođenih SPC-om, koje misle da smo svi mi njihovo stado ovaca, koje češući se jedne uz druge, runo uz runo, ponizno koračaju za njima, svojim pastirima. SPC, na primer, ima mnogo đubreta u svojoj porti, koje bi morala da očisti pre nego što se usudi da čisti Srbiju od ateista, homoseksualaca i drugih slugu nečastivoga. Neka SPC ispita koji je božiji izaslanik seksualno zlostavljao decu, koji je božiji izaslanik stekao titulu švercujući robu preko Drine za vreme Miloševićeve blokade RS, koji je vladika završio teologiju za dva meseca, koji je vladika blagosiljao ubice, a koje su vladike bežale za vreme rata iz Hrvatske i Bosne i koji vladika sada obrće pare sa građevinskim firmama.

Vladika Irinej je telefonirao, a pomagali su mu katolički sveštenici, imami i sveštenici evangelističke crkve. Ne znam da li su među njima i oni koji malo-malo pa od OEBS-a i SE traže zaštitu kada im pravoslavna mladež ruši bogomolje. Da li će te verske zajednice, koje su se na pitanju zakona protiv diskriminacije svrstale uz svoju pravoslavnu braću i ekumenski podviknule Tadiću, imati obraza da se OEBS-u i SE i ubuduće obrate za pomoć, iako su ovim gestom pokazale da ih evropski standardi u zaštiti ljudskih prava nimalo ne zanimaju.

I katolička crkva u Hrvatskoj je pokušala da spreči donošenje zakona o borbi protiv diskriminacije, ali je naišla na otpor koji joj je pružila hrvatska država. I katolička crkva u Španiji je pokušala da spreči održavanje časova o seksualnom vaspitanju i gej-pravima, ali im je španska država rekla – non pasaran. Dakle, manji problem je ponašanje crkava; problem je ponašanje države. I posle ove sramote, ko je izašao da brani neodbranjivo, da kao krpa očisti svinjariju? Pa, potpredsednik vlade zadužen za evropske integracije i ministar nauke, Božidar Đelić. Stvar je veoma jednostavna, kaže on, važne institucije u našoj zemlji su zatražile da se dodatno raspravlja o nekoliko aspekata ovog zakona. Te važne institucije su imale pola godine da se izjasne o zakonu, ali nisu. A zašto nisu? Zato što ne žele da sa ostalom marvom diskutuju o bilo čemu, pa ni o ovom zakonu. Oni za sebe hoće posebno pravo da telefonirajući noć uoči početka rasprave u parlamentu i da pokažu svoju moć nad šefom države i vladom. Hteli su da demonstriraju silu i uspelo im je.

I zašto nam se obraća ministar nauke, zašto ćuti i krije se kao bedna kukavica ministar za ljudska i manjinska prava, izvesni Svetozar Čiplić? Ako Đelić ima potrebu da brblja kao i obično, zašto nam nije rekao nešto iz svoga resora? Da ga podsetimo, on je ministar nauke i njegovo ministarstvo je nedavno odbilo da sa 2.500 evra godišnje stipendira dečaka koji je na evropskim takmičenjima iz matematike dobio nekoliko prvih nagrada. Odbijen je, jer se ne uklapa u čuveno sveto pismo, pravilnik ministarstva po kojem stipendiju mogu da dobiju samo srednjoškolci, a ovaj dečko je još u osnovnoj školi. I ima nemačko prezime. Sa prefiksom fon.

Đeliću bi bilo bolje da pogleda najnovije rezultate međunarodnog istraživanja znanja učenika iz prirodnih nauka, po kojima su naša deca ispod proseka u odnosu na svoje vršanjake iz 59 zemalja. Jedna petina naših đaka nije pokazala ni minimum znanja iz prirodnih nauka. Najgore rezultate naši učenici su pokazali iz geografije. Tu su slični ministru Jeremiću. On zna da su samo 54 zemlje priznale Kosovo, ali ne zna kako su raspoređene, ne zna da nas neke od njih okružuju i da se većina njih nalazi u Evropi.

Najbolje rezultate đaci su postigli iz biologije, jer svako naše dete zna šta je VITA MINIMA. To je trik kome pribegavaju neke životinjske vrste kada je napolju užasno: one padaju u zimski san i tako sebi produžavaju život. Svesti život na najmanju moguću meru da bi ti što duže trajao, to je lekcija koju su naša deca odlično naučila.

Tadić je bio na biznis-forumu na Kopaoniku i izrekao nepojamne gluposti, kao što su – mi trošimo više nego što zarađujemo; siromašni će osetiti veliki nalet krize; ja kao predsednik Srbije sam došao ovde da kao predsednik DS čujem šta misle ekonomisti i ugradim to u politiku svoje stranke. A ja ću, kao Svetlana Lukić, posmatrati Tadića i čekati nadu, u strahu da ću umreti od smeha, jer je to najgora smrt.

Ovo je Peščanik, na početku današnje emisije govori profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Povlačenje zakona o diskriminaciji odlikuje se dosad neuobičajeno osionim ponašanjem vlasti. O zakonu je održano nekoliko serija javnih rasprava, potom je on prošao uobičajenu proceduru koja prethodi skupštinskoj. Juče popodne čula sam od jednog kolege u ministarstvu za ljudska i manjinska prava da je zakon povučen pola sata pošto je vladika Irinej Bulović pozvao predsedništvo. To ne sme da se dogodi ni u jednoj državi koja ozbiljno drži do sebe. Ako je tačno da je zakon povučen na predlog crkve, onda se zaista mora postaviti pitanje ne toliko uloge crkve, već pre svega uloge državnih organa Srbije u celoj toj stvari. Kad je reč o ulozi crkve, poznato je da hrišćanska crkva veliki deo svoga učenja zasniva na deset božjih zapovesti, i ja ću vas podsetiti da deseta božja zapovest glasi „ne poželi tuđe“. Vladika Irinej je poželeo tuđe, nije njegovo da se meša u legislativni proces jedne države, nisu njegovi zemaljski zakoni. On nema pravo time da se bavi. A onaj ko je naredio da se zakon povuče iz procedure je prekršio drugu božju zapovest. Ako je to bio šef države koji se na svom zvaničnom sajtu deklariše kao pravoslavni hrišćanin, onda bi morao znati kako ona glasi: „ne pravi sebi idola, ne klanjaj mu se i ne služi moćnima“.

Verske zajednice tvrde da nisu učestvovale u javnoj raspravi. Kada sekularna država donosi zakon, ona nikada ne organizuje javnu raspravu kojom bi se obratila samo verskim zajednicama. Meni je poznato da je održano šest ili sedam debata o tome zakonu, svi koji su zainteresovani mogli su da dođu. Verske zajednice, znači, traže neke privilegije za sebe i na taj način diskriminišu sve nas ostale. One nemaju nikakva posebna prava u vođenju debate o ovom zakonu, njihova prava su ista kao vaša i moja, dakle, imale su pravo da učestvuju u dosadašnjim debatama. Ponavljam, ministarstvo vera je prihvatilo tekst koji je prihvatila i vlada. I najzad dolazimo do vlade – ko može da naredi vladi da povuče predlog koji je utvrdila? Po našem ustavu to ne može niko. Obrazloženje koje su oni naknadno dali, da treba doraditi zakon, za mene je potpuno neverodostojno. Ne verujem da je vlada to učinila na sopstvenu inicijativu, nego po nečijem nalogu. Ne mogu u ovom trenutku da tvrdim ko je lično izdao taj nalog, ali je jasno da je potekao iz predsedništva. Ne tvrdim da je to učinio predsednik, jer to zaista ne znam, ali teško je verovati da je neko mogao to da učini bez njegovog saznanja. I to je nešto što se ne može dopustiti, tim pre što predsednik republike potpisuje ukaz za proglašenje zakona – ako smatra da nešto u tom zakonu nije u redu, onda ima da se drži procedure, ima pravo da odbije da potpiše ukaz, pa se zakon vraća u parlamentarnu proceduru. Dakle, ovakvo ponašanje se jednostavno ne može tolerisati.

Svetlana Vuković: Radoje Domanović, Stradija, 13. mart 1905: Popovi piju, popovi se biju, popovi ucenjuju. Pop jedan udari svečara u crkvi slavskim kolačem po glavi. Pop jedan ustavi brzi voz za opkladu od deset litara vina. Pop jedan od priloženog čaršafa za časnu trpezu na kome piše „Za pokoj duše mojoj dobroj materi“ napravio švalerki košulju. Pop opet jedan sveti vodicu kroz prozor iz šprica. Pop jedan opsovao crkvenjaku boga u oltaru i udario ga nogom u trbuh. Pop opet neki tužen za pederastiju. O, Gospode Bože, šta se još nije čulo i šta se neće čuti o ovom ili onom popu?

Mirko Đorđević: A šta je Đura Jakšić zgrešio crkvi? On je negde potkraj 19. veka napisao pesmu koja krasi sve antologije novije srpske lirike, koja se zove Kaluđeri:

Gled’o sam vam metanije, Kad varate Boga živa; Gled’o sam vas, gde se pije, Gde se jede i uživa.

Sluš’o sam vas, kad kunete Svoje stado, svoje verne, I kad Tajni prizovete, Licemerni, licemerne!

Gled’o sam vas – ne da nisam, Kad razbludom usplamtite; Gled’o sam vas, ne da nisam, Licemerni, upamtite!

Vesna Rakić-Vodinelić: Ovaj čin je, dakle, osion, licemeran, zato što se glavni akteri pozivaju na svoju pripadnost hrišćanskim crkvama, a krše osnovna pravila tih crkava. I najzad, taj potez je strahovito glup. Zašto? Zato što su takve iste formulacije o zabrani diskriminacije s obzirom na versko opredeljenje i s obzirom na izražavanje polne pripadnosti sadržane u evropskoj Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je ratifikovana 2004. A ta ratifikacija nas obavezuje tako što se ta konvencija smatra sastavnim delom našeg unutrašnjeg pravnog poretka. Tu istu, malo izmenjenu formulaciju sadrži, recimo, i zakon o javnom informisanju koji zabranjuje takozvani govor mržnje u javnom informisanju, zabranjuje u sredstvima informisanja diskriminaciju na osnovu verskog opredeljenja i iskazanog polnog opredeljenja. Dakle, mi te zakone imamo – zašto je onda bilo važno doneti zakon o zabrani diskriminacije? Pa, ako nemamo taj zakon svaka diskriminacija na osnovu nečijih ličnih svojstava može se štititi u krivičnom, parničnom postupku, a eventualno i nekom upravnom postupku. Ovaj zakon omogućava lakšu i jednostavniju zaštitu. Ako je nemate, ljudi koji su diskriminisani će na kraju morati da potraže zaštitu svojih prava pred evropskim sudom za ljudska prava, koji dosuđuje 10 do 20 puta veće naknade štete nego bilo koji sud u Srbiji, pa će onda država Srbija da plaća te ogromne naknade – a mogla je da ima ovakav zakon, da sanira i sankcioniše diskriminaciju bez plaćanja, merama koje taj zakon sadrži. Ako država Srbija, zbog toga što nema ovakav zakon, bude osuđena da plati štetu, hoće li se predsednik vlade ili neko drugi mašiti za buđelar i izvući novac koji treba da regresira državi?

Dakle, to je užasno glup potez, licemeran, osion i totalno neozbiljan, on sve aktere na našoj političkoj sceni čini smešnim i dotrajalim. Svi oni moraju da shvate da, bez obzira na taj visok stepen homofobije, bez obzira na to što se neke verske zajednice smatraju važnijim od drugih, zabrana diskriminacije takve vrste već važi u Srbiji. Ako hoćemo da diskriminišemo ljude zbog verske pripadnosti, ako želimo i smatramo da je u redu da ih diskriminišemo zbog njihove polne pripadnosti, onda treba lepo da kažemo – ne treba nam evropska konvencija, idemo u svoj rezervat i nećemo više da se pretvaramo da idemo u Evropu. Jednostavno, to mora da se shvati, te odredbe važe i obavezuju nas. A stvar je samo u tome da se obezbedi lakši put zaštite i manja opterećenost države putem izricanja raznih vrsta sankcija. A ovako, oni sve nas zajedno izlažu ne samo podsmehu, dovode u pitanje ozbiljnost naše države, nego nas baš u ovoj ekonomski lepoj i izglednoj godini izlažu mogućnosti da sopstvenu glupost jako skupo platimo.

Svetlana Lukić: Taman smo nekako priveli kraju analizu slučaja Milandin Kovačević, a ministar spoljnih poslova je izrekao konačnu presudu rekavši da je odgovornost isključivo na konzulu i vicekonzulu koji su bili u Njujorku.

Vesna Rakić-Vodinelić: Zaista moram da se zapitam odakle on to zna i odakle mu pravo da to kaže – da li je još neko odgovoran za izdavanje putne isprave koja je zapravo falsifikat, pa je u tom smislu posledica izvršenja krivičnog dela, to može da kaže samo sud. Čula sam za njegovu izjavu da je izvršena interna istraga, to znači da u tome nije učestvovala ni policija, ni javno tužilaštvo, a bez policije i javnog tužilaštva čak ni u Srbiji nema krivično-pravne istrage. Prema tome, samo sud posle sprovedenog postupka može da kaže ko je odgovoran, kada krivična presuda postane pravosnažna, ako do nje uopšte dođe. Ministar, ma kako dobro on o sebi mislio, uopšte nema državna ovlašćenja da tako nešto kaže. Pa se onda pojavio predsednik republike koji je takođe ustvrdio da su odgovorni vicekonzul i konzul kao kadrovi koje je postavila ranija vlast i za koje oni ne odgovaraju.

Onda smo mogli da pročitamo izjavu ranijeg vicekonzula Stevanovića, koji tvrdi da je smenjen krajem jula 2007. kada su i šef države, a i ministar inostranih poslova bili isti ljudi koji su to i danas. Štaviše, on je u toj izjavi ustvrdio da je ukaz ili odluku o imenovanju vicekonzula Miloševića, za koga sada Vuk Jeremić tvrdi da je kriv za izdavanje lažnog pasoša, postavio sam Vuk Jeremić. I to je sada kao nekakva televizijska serija, ili kao Šeherezadine priče koje će se pričati 1001 noć. Ono što najodgovorniji akteri, bez obzira da li su oni subjektivno ili objektivno odgovorni zbog mesta na kome se nalaze, moraju da shvate je da zagađenje političke scene ne potiče od medija, koji samo ovako ili onako obrađuju informacije, nego od njih.

U veoma kratkom roku smo imali Miladina Kovačevića, sada imamo povlačenje zakona iz procedure, pa je policija iznenada našla 72.000 zaturenih potpisa podrške građana jednom drugom važnom zakonu. Pa imamo pronalaženje navodnih ostavki ranijih članova SRS na stolu jednog od članova SRS. Ljudi na vlasti veoma često govore da ih previše napadaju. Pa, ko emituje te turbulencije ako ne vlast? U jednoj ovako slabašnoj državi koja je ugrožena mnogo čime i sa mnogo strana takvo proizvođenje skandala je apsolutno nepodnošljivo. Vrhovni sud donosi odluku o prevremenom puštanju Bracanovića na slobodu zbog dobrog vladanja u zatvoru. Istoga dana ministarka pravde razrešava upravnika zatvora u Požarevcu, koji je dao izjavu o Bracanovićevom dobrom vladanju.Odmah da kažem, Vrhovni sud nije vezan mišljenjem upravnika zatvora i on može i nezavisno od tog mišljenja doneti odluku. Dakle, emituje se toliko upitnih političkih i pravnih poruka da to ni mnogo jača država od ove ne bi mogla da izdrži, a da neko ne da ostavku. A ako ne da ostavku, onda bi neko u toj vladi morao hitno da bude smenjen, inače će poslednji tragovi njene verodostojnosti potpuno iščileti.

Svetlana Lukić: Podsetila si me na izjavu Mrkonjića koji je rekao da je Milošević heroj nad herojima. Naravno, povod je bila haška presuda srpskom državnom vrhu zbog onoga što se dešavalo na Kosovu. Kada su neke članove prodemokratskih snaga upitali šta misle o toj izjavi, oni su odgovorili da je to kako će se ko o tome izjasniti privatna stvar. Onda je Dulić rekao da su mu već degutantne te priče o prošlosti. Ispada da je stav prema Miloševićevom režimu i nasleđu postao privatna stvar  opsesivnih pojedinaca.

Vesna Rakić-Vodinelić: Savladavanje prošlosti u Srbiji zaista je prestalo da bude javna stvar. Ljudi koji pokušavaju da javnost podsete na preovlađujuće mračne elemente prošlosti smatraju se ćudljivim zlopamtilima koja neće da gledaju napred. To je pokušaj odbrane sadašnje vlasti od priznanja sopstvenog političkog poraza, jer su, da bi ostali na vlasti, morali da prihvate one koji oličavaju mračnu prošlost. Zatrpavanje prošlosti je dobilo formalni oblik u onoj nepismeno napisanoj deklaraciji o pomirenju. Izjava Mrkonjića da je Milošević heroj bila bi njegova privatna stvar da on nije ministar u Vladi Republike Srbije. A što se tiče odsustva reakcije ostalih ministara u vladi, a naročito premijera, to je, naravno, pitanje shvatanja njihove uloge u celoj toj priči. Ako oni smatraju da ih mnogo više obavezuje taj sporazum o pomirenju DS i SPS nego što ih, na primer, obavezuje zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, onda im valja reći da je zakon viši akt od autonomnih akata političkih stranaka. Ja se teorijski i praktično bavim pitanjem prevladavanja prošlosti u Srbiji i spadam u one koji smatraju da se prošlost mora prvo sagledati, da se s njom čovek mora suočiti da bi je prevladao, jer neprevladana prošlost upravlja budućnošću jednog društva. To što je Đinđić ubijen nije bila stvar njegovog temperamenta ili karaktera. Njega je ubila mračna prošlost Srbije, bez obzira ko je potegao oroz.

U poslednjih nekoliko dana vrhovni sud Srbije doneo je dve odluke o kojima pravno ne mogu ništa da kažem, jer ih nisam pročitala, pa ću zato govoriti samo o njihovim političkim posledicama. Prvo, ukinuta je prvostepena presuda Urošu Mišiću, koji je bio okrivljen da je pokušao da ubije jednog policajca na utakmici. Po onome što sam mogla da čujem od portparolke vrhovnog suda, presuda je ukinuta zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka. U zakonu o parničnom postupku postoji formalno pokriće za to, ali u pitanju je široka formulacija u koju može da se uklopi bilo šta. Ukidanje te presude izazvalo je dosta žestokih i nepovoljnih reakcija. Ubrzo posle toga vrhovni sud donosi odluku o prevremenom puštanju Bracanovića iz zatvora, a posle toga ministarka pravde smenjuje predsednika zatvora, prosto zato što nije u situaciji da smeni vrhovni sud. Mi se sada nalazimo pred opštim izborom sudija, mislim da bi javnost morala jako da pazi ko će ući u novi saziv visokog saveta sudstva, jer visoki savet ima zadatak da kao jedini ovlašćeni predlagač narodnoj skupštini republike Srbije predloži kandidate za nove sudije. Biće zaista pravi test videti imena i prezimena ljudi koji će činiti budući pravosudni savet, a neka od njih su već poznata. Od šest sudija čija sam imena videla, čula sam samo za jednog, a verujte mi da poznajem veliki broj sudija. Važno je videti i ko će doći iz redova profesora prava i advokature. Kada se utvrdi ko su ti ljudi, moći ćemo tačno da znamo šta nas čeka, da li ovo što imamo i sada, a to je veoma loše, ili nas možda čeka i nešto još mnogo gore.

Vlast je emitovala mnogo negativnih poruka, koje su bile nepotrebne. Nikakva korist ni za koga nije postignuta ni u slučaju Miladina Kovačevića, pa čak ni za njega samog, jer njega suđenje čeka i u Srbiji, jer on negde mora biti procesuiran. Nije postignuta korist ni sa ovim sramotnim povlačenjem zakona o zabrani diskriminacije, jer će čak i oni homofobični morati da plaćaju iz svog džepa za neodgovorno ponašanje naših vlasti. Niko ne može da ima koristi od ponovnog suđenja Urošu, niko ne može da ima koristi od toga što je Bracanović pušten iz zatvora tri meseca pre nego što mu je istekla kazna. Vlasti u okolnim državama se uzdržavaju od nepotrebnih poteza. Zastrašujuće je što se kod nas gubi čak i mogućnost izbora manjeg zla. Za razliku od nekih vaših sagovornika, do sada nisam imala problem sa izlaskom na glasanje. Ali sada se javlja nerešivo pitanje: koje je zlo veće? Ako više ni u tim formalno demokratskim okvirima ne budemo imali mogućnost izbora, makar između goreg i lošijeg, kao što uglavnom imamo, onda se postavlja pitanje šta možemo da očekujemo. Sledeći stadijum je da će nam biti svejedno živimo li u autokratiji ili demokratiji. I to je povoljniji razvoj događaja, a nepovoljniji bi bila potpuna društvena anomija izazvana ekonomskim razlozima. Naša vlada kao da se uopšte nije osvestila u pogledu težine ekonomske situacije u kojoj se nalazimo. Da se osvestila ne bi sedela na Kopaoniku, nego u Beogradu, u Kragujevcu i u Novom Sadu, negde gde treba da sedi, i tražila načina da neminovne udare krize nekako amortizuje, da što manje ljudi bude pogođeno. Kada neko društvo zapadne u anomiju u vreme teških ekonomskih potresa, potrebne su decenije za oporavak u najelementarnijem smislu reči. I u političkom i u ekonomskom, egzistencijalnom smislu, ovo društvo tone samo u sebe, bez snage da pruži otpor. Većina naših građana nema snage da pronađe racionalan način otpora, a iracionalan način vodi u društveni haos. Treba se uozbiljiti. A kako uozbiljiti ljude koji su do te mere spremni da se igraju državom? Neki ministri u vladi moraju da budu smenjeni, moraju! I zaista, i predsednik vlade, i parlament i vlada moraju pod hitno da se uzmu u pamet.

Svetlana Lukić: Govori dramaturg Ivan Medenica.

Ivan Medenica: Ustaneš ujutru, opereš zube, sedneš da popiješ kafu i život ti ode dovraga. Vlada republike Srbije povlači zakon kome je prethodno sama dala zeleno svetlo, zato što je intervenisala Srpska pravoslavna crkva. Strašno je da je u ovoj zemlji problem zakon o borbi protiv diskriminacije. Ova država je odbila da raspravlja o zakonu koji reguliše ljudska prava. Znaju li građani uopšte šta taj zakon podrazumeva? To je jedan krovni zakon, on ne zadire u delikatna pitanja koja bi mogla da, eto, uznemire verske zajednice ili građane, tipa legalizacije gej-brakova i njihovog usvajanja dece. Ne, u pitanju su elementarni standardi ljudskih prava koji se tiču zabrane bilo kakve diskriminacije po nacionalnoj, verskoj, rasnoj, polnoj, seksualnoj i drugim osnovama. Radi se o nečemu najelementarnijem. Mi dovodimo u pitanje nešto što je bazični civilizacijski standard u celokupnom našem okruženju, osim na Kosovu, u Bosni i kod još par suseda koji nisu u EU. Mi kao da baš volimo da svakim danom idemo po jedan korak unazad.

Mislim da će sve to da legne na rudu, taj zakon će biti izglasan, ali je politička šteta već napravljena. Ivan Andrić je to besprekorno formulisao u skupštini – derogirane su dve najznačajnije državne instance, vlada i parlament, jer su i parlamentarni odbori dali zeleno svetlo zakonu i on je na predlog vlade danas trebalo da uđe u raspravu. On je pitao koja je to sila iznad vlade i zakona u ovoj zemlji, da li je crkva ta koja ima pravo da vrućom telefonskom linijom urgira kod predsednika države da se povuče predlog zakona. To se nadovezuje na nešto što traje od septembra: mi imamo parlament koji ne funkcioniše, za šta su nam kao krivi jedni i drugi radikali. Nisu oni problem, problem je DS kao vodeća partija u vladi, koja do pre par dana nije uspela da se izbori ni za promenu skupštinskog poslovnika. Mi ovde imamo, kako je opet Ivan Andrić rekao, džamahiriju – crkva se najdirektnije meša u poslove države. I to im nije prvi put, jer su i statutu Vojvodine imali šta da prigovore. Crkva se upliće u državne stvari bez ikakvih konsekvenci, u vlastitom interesu koji nije i religijski interes. Setićemo se građevinskih firmi na Kosovu i ostalih afera u kojima je crkva pokazala da nije gadljiva na pare i moć.

Sledeći problem je nejedinstvo vlade. Već nekoliko meseci unazad pratimo kako se ministri međusobno dezavuišu, i to na veoma ozbiljnim pitanjima. Rasim Ljajić je danas pitao da li ćemo ubuduće svaki predlog zakona morati da dajemo na verifikaciju crkvenim zajednicama, pa da tek ono što dobije zeleno svetlo od SPC i ostalih može da uđe u skupštinsku proceduru? On kaže da ga niko ništa nije pitao o tome. To je višestruki skandal. U pet do dvanaest se uklanja zakon od značaja za ulazak ove zemlje u EU, za dobijanje bele šengenske vize i za upristojavanje srpskog društva, divljeg, raspusnog, ogrezlog u netoleranciju, diskriminaciju i amoral. To je suštinska stvar. Od parlamenta se po hiljaditi put pravi farsa, a u vladi se ispoljava očigledna nesloga. Onda je predsednik države zagrlio svoja dva drugara sa košarke i rekao – buddies, hajde pomirite se. To je koncentracija tako strašnih problema da je i samo ova poslednja afera dovoljan razlog da ova vlada padne. Ova vlada mora da podnese najrigoroznije konsekvence za sve što je radila u poslednjih šest meseci, a to znači da padne.

Afera u Sava centru od pre nedelju dana se opet tiče ljudskih prava, u konkretnom slučaju prava seksualnih manjina. Tu smo videli i jedan još veći problem – Kovačević iz ministarstva za ljudska i manjinska prava tražio je sankcije za direktora Sava centra, ali od toga nije bilo ništa. Opet nam se obznanilo da ne postoji jedinstvo u ovoj vladi, čak ni oko bazičnih stvari, u koje spadaju pitanja ljudskih prava. Ona su za našu javnost potpuno irelevantna. Koncept ljudskih prava ovde se shvata kao neko strašilo EU koje nam se nameće i sad to nekako moramo da preguramo da bismo ušli tamo. Potpuno su zamenjene teze, jer se ne shvata da su ljudska prava nešto što je potrebno ovom društvu. Ako nama kao društvu nisu bitna ljudska prava, zašto nam je onda bitna EU, zašto da budemo deo porodice evropskih naroda? Zbog finansijskih beneficija, samo zato da bismo bez problema mogli da putujemo do Trsta ili Soluna, da kupujemo gaće i patike, je li to društvena potreba Srbije? Ili je u pitanju potreba da učestvuješ u životu jedne demokratski uređene zajednice kakva je EU. Ako je nama problem nešto što definiše EU, šta ćemo tamo, zašto se zavaravamo? Hajde svi da kažemo – Toma Nikolić je u pravu. Ovde elita nema potrebu za ulaskom u EU. Čuo sam da je demokratama slučaj Sava centra došao kao kec na jedanaest, jer već duže vreme ne mogu da podnesu tog direktora. Ali on je očigledno nekome bitna figura, tako da demokrate nisu uspele da iskoriste ovu šansu. Dakle, on je opstao samo zbog očuvanja koalicionog sporazuma.

Uzmimo malo širi kontekst za ovu aferu sa SPC. Zanimljivo je to što se u svetu desilo ono što se ovde ne dešava, a to je da kada crkva napravi neki potpuno neprihvatljiv gest, gaf, skandal, aferu, mora da se povuče i mora u najmanju ruku da se izvini, ako ne i da podnese određene konsekvence. U Nemačkoj je štampa napravila revoluciju od te teme, došlo je do sukoba na najvišem nivou između kancelarke Angele Merkel i pape Benedikta XVI, što ima posebnu, specifičnu težinu zato što su oboje Nemci. Dakle, nije se Angela Merkel sukobila sa bilo kojim papom nego sa nemačkim papom. Skandal se ukratko sastoji u tome da je papa rehabilitovao biskupa Ričarda Vilijamsona koji je član ultrakonzervativne katoličke organizacije Svetog Pia X, i koji je ponovo dao jednu izjavu kojom se relativizuje holokaust, rekavši na švedskoj televiziji da nije bilo gasnih komora i da je u holokaustu stradalo 300.000 do 400.000, a ne šest miliona Jevreja. Na to je nemačka država reagovala, jer u Nemačkoj može o svemu da se vodi polemika osim o holokaustu i njihovom nasleđu iz perioda nacizma; to ne može ni u šali, a kamoli ozbiljno da se dovodi u pitanje. Ozbiljan sukob na liniji nemačke vlasti i katoličke crkve završio se tako što se prvo dotični nadbiskup izvinio, preformulisao, doduše vrlo traljavo, svoju izjavu, a onda je papa eksplicitno rekao da neko ko podržava ili abolira, relativizuje holokaust ne može da obavlja funkciju biskupa katoličke crkve, na šta je Angela Merkel vrlo pomirljivo reagovala. Dakle, crkva se povukla, povukao se sam akter te afere, čovek je proteran iz Argentine i u roku od 10 dana je morao da napusti zemlju.

To je primer kako se takve stvari rešavaju u svetu. Postavlja se pitanje jesmo li mi jedina džamahirija u Evropi u kojoj crkvene institucije rešavaju politička pitanja. Čak mi je i ružno da podsećam da je sama crkva veoma suspektna u smislu brojnih afera koje ima, od onih koje se tiču privrednog kriminala do afera koje se tiču – a to je najveća moguća ironija – upravo onoga na šta sada pucaju, a koje visoke sveštenike SPC otkrivaju kao pedofile, i to upravo sa dečacima, a ne devojčicama. Dakle, imamo dvostruki standard, što je licemerje. Sukob između gej aktivista i gay in the closet, čitaj određenih velikodostojnika SPC.

Nije nikakav problem što je Mrkonjić izjavio da je Slobodan Milošević „heroj nad herojima“, on u to veruje, a verovatno veruju i mnogi drugi socijalisti. Ali s obzirom da si ih ti primio u koaliciju i da su na taj način postali deo tvog organizma, onda i ti prihvataš njihovo nasleđe. Dulić je pre neki dan u Kažiprstu rekao otprilike – ja sam bio mlad kada je Milošević bio na vlasti, šta nas se to tiče, nešto u tom smislu. Pa to je skandalozna izjava, naravno da nas se tiče! Čoveče, uzmi čitaj malo neke knjige, grčke tragedije, čitaj o prokletstvu predaka, nasleđivanju greha iz generacije u generaciju, ili čitaj, ako ti je to bliže, pravnu literaturu – ti preuzimaš prava i obaveze tvoga prethodnika. Došao si na određenu funkciju, preuzimaš prava i obaveze, a samim tim i odgovornost. Znači, postoji neki kontinuitet. Neki mladi nemački političar bi po toj logici mogao da kaže – ne interesuje nas pitanje nacističke Nemačke i holokaust, ja tada nisam bio ni rođen. Taj stepen banalnosti i amorala ne može sebi da dozvoli ni „običan“ građanin ili intelektualac, a kamoli neko na visokoj funkciji. Nasleđe nas određuje u velikoj meri, ali ne samo u praktičnom smislu, zato što moramo da završimo saradnju sa Haškim tribunalom – nego nas određuje kao društvo. Mi se nismo odredili po pitanju toga da li kod nas viši stepen ljudskih prava imaju manjine ili optuženi za ratne zločine. Nekada imate utisak da veća ljudska prava imaju optuženi za ratne zločine.

Zato mi je taj stepen političke, intelektualne, moralne neodgovornosti zaista nepojmljiv, kao da trenutnu vlast sačinjava neka pijana, razbarušena grupa drugara na nekom provincijskom fudbalskom terenu. Malo se tuku, pa se malo zagrle, pa kao, „mir, mir, mir, niko nije kriv“ – i nema konsekvenci. Imamo slučaj Kovačević, koji je proglašen državnom tajnom i javnost apsolutno ima pravo da pita zašto. Slušali smo Šabića pre neki dan, koji osnovni problem vidi u nepostojanju zakona o određivanju državne tajne. To je to prokletstvo – svaka demokratska vlast posle Miloševića je shvatala da određeni instrumenti Miloševićevog režima mogu da im odgovaraju. I kao, dok smo opozicija, principijelno se borimo protiv toga, ali kada dođemo na vlast, e, onda se vizura malo menja, postajemo good guys, što znači – mi ovo nećemo zloupotrebiti, ali nećemo ni menjati da ne bismo izbili sebi adut iz ruke. Kada čitate komentare tekstova na internetu, vidite da konsenzus građana, čak različitih ideoloških opcija, nikad nije bio ovoliki – jer ste im udarili po džepu, a to svi razumeju – kao kod ovog slučaja proglašenja finansijskog podmirivanja Kovačevića državnom tajnom. Svi su se složili da to ne treba raditi. Pogotovo od raspada SRS mnoge su se stvari na našoj političkoj sceni izmenile i relativizovale. Nimalo nas ne bi čudilo da sutra vidimo Tadića i Tomu Nikolića u istoj vlasti.

Kada govorimo o izborima i mom građanskom zahtevu da oni budu raspisani, mislim da bi DS išlo u korist da izbori budu raspisani što pre, jer ipak još nisu ispucali sve kredite. Svako odlaganje odluke o raspisivanju novih izbora nas dovodi u situaciju pogoršanih ekonomskih prilika, tokom godine možemo da očekujemo ozbiljan finansijski udar, što znači pad standarda i socijalno nezadovoljstvo, a na talasu socijalnog nezadovoljstva dobijaju samo demagoške opcije. Ako izbori budu tek za godinu dana, mislim da su mnogo veće šanse da nam se Koštunica u kombinaciji sa Tomom Nikolićem vrati na vlast, u kojoj bi DS možda bila ono što je sada SPS, mali jezičak koji im je potreban da imaju većinu. Nesposobnost predviđanja situacije već nas je dosta koštala. Možda nam je onaj koji je 5. oktobra rekao „ovo je Vajmarska republika, pazite se“ delovao kao ptica zloslutnica, paranoik. Danas nisam u stanju da se ozbiljno suprotstavim takvom poređenju.

A oni se, što bi Nenad Prokić rekao, blesavo cerekaju, ne uviđajući da šuma gori, tu, njima ispred nosa. Kao da imamo posla sa – namerno upotrebljavam taj prezreni komunistički izraz – odnarođenim, otuđenim političkim sistemom. Nije ih sramota da šest meseci sav narod prati njihove finansijske zloupotrebe u parlamentu, sluša koliko naplaćuju svoje dnevnice, putne troškove. Što reče Ivan Tasovac pre neki dan – kada bi se samo sredstva za nadoknadu članovima RIK-a iskoristila za povećanje plata u filharmoniji, to bi nam bilo više nego dovoljno. Predstavnici države kradu sopstveni narod, i ja sam siguran da bismo se po tom pitanju i vi i ja našli na istom terenu sa nekim glasačem radikalne partije. Njihova odnarođenost prevazilazi sve ideološke podele, jer se vidi da su manje-više toliko interesno povezani, da je jedino problem u tome što Toma Nikolić ne može da jede deo tog kolača.

To je jedan nivo problema, drugi nivo je što nema kritične mase, ne baš da pokrene revoluciju, jer očigledno istorijski uslovi nisu pogodni za to, iako ja mislim da su svi elementi tu, ali mi nije jasno kako nema bar nekog građanskog protesta. U roku od nedelju dana gledao sam jedan jako loš srpski film i jednu jako lošu predstavu po domaćem tekstu. Oba su pisali vrlo mladi autori, u oba osnovu sižea predstavlja potreba mladog čoveka da dobije vizu, i ja to shvatam, to jeste problem. Imam utisak da oni ne mogu da shvate zašto ne mogu da dođu do vize i ko je za to odgovoran. Ne shvataju da treba da izađu na ulice, jer je vlada onemogućila da skupština raspravlja o zakonu koji bi im omogućio lakši odlazak u inostranstvo. Ne, oni to ne shvataju. Na kraju dođemo do demagogije gradonačelnika, koji otprilike kaže, zašto bismo se bavili Sava centrom, kada treba da gradimo mostove. Na vlasti ste u gradu već skoro deset godina, zašto niste napravili bar jedan pontonski most? I tako zatvorimo krug, i stignemo do pitanja: da li je društvo koje ne shvata značaj ljudskih prava en général, koje je do te mere neemancipovano, sve gleda crno ili belo, za ili protiv, il’ si sa mnom ili protiv mene – da li je takvo društvo zaslužilo da uđe u porodicu evropskih naroda? Šta ćemo mi Evropi, u krajnjoj liniji? Stalno mislimo da smo geostrateški toliko značajni da oni ne mogu bez nas. Možda će nas primiti u nekom od poslednjih turnusa, sa nezavisnim Kosovom. Hajde da glasno postavimo pitanje kome je ovde Evropa potrebna. Pre deset godina sam anticipirao da će najveće iskušenje za nas biti trenutak kada naši počnu da nas izneveravaju; to se dešava sada – nas naši ostavljaju na cedilu. I zato je beznadežno.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Medenica. Kao što ste čuli, svi smo se jako uzbudili zbog zakona o zabrani diskriminacije. O tome su za naš sajt pisali i sociolog religije Milan Vukomanović, biolog Biljana Stojković i Teofil Pančić. Svetlana će vam sada pročitati delove Teofilovog teksta.

Teofil Pančić:

Strah, nesigurnost, predrasude i neznanje Do četvrtka, petog marta 2009, mogli smo verovati da Srbijom vlada koalicija Demokratske stranke, G17, Socijalističke partije Srbije, i nekoliko njihovih manjih partnera. Koalicija je možda čudna (a možda i nije), ali je, takva kakva je, ishod demokratskih izbora. Sada je, međutim, jasno da i nad ovom profanom, zemaljskom koalicijom ima Koalicija, i to nebeska, Sveta Natkoalicija, koju čine Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva u Srbiji, Slovačka evangelička crkva i nekoliko njihovih manjih partnera. E, kada Nebeska Koalicija (izabrana ne od naroda nego od Boga lično – za šta je nepristojno tražiti materijalne dokaze) složno izrazi nezadovoljstvo nekim predloženim zakonskim rešenjem Zemaljske Koalicije, onda ovoj potonjoj, kako stoje stvari, ne preostaje drugo nego da skrušeno povuče svoj predlog iz opticaja, pa da vidi šta će posle s njim, sinjim kukavcem. Upravo se to narečenog dana dogodilo sa predlogom Zakona o zabrani diskriminacije, jednog od onih koji spadaju u obaveznu korpu „evrointegracijskih zakona“.

Primećeno je već da su Crkve uputile svoj prigovor doslovno u poslednjem trenutku, iako javna rasprava o ovom zakonu odavno traje. Da je i to neka vrsta opstrukcije evrointegracijskog posla – u osnovi srodne onoj radikalskoj – takođe je sasvim jasno. Najpogrešnije od svega, ipak, bilo bi ljutiti se sada na vrh SPC i ostalih „tradicionalnih“ verskih zajednica zato što im smeta dosledna sekularizacija društva, liberalan odnos prema seksualnim i rodnim manjinama, te pravo „vernih ovčica“ na koje Pastiri polažu ekskluzivno pravo da slobodno menjaju „stado“ ili pak da ne budu ni u jednom, i zaludno je besneti zato što vrhovi Klera neće mnogo birati sredstva da Srbiju zadrže u okvirima onog i onakvog sveta u kojem se njih za sve pita. A ako sve to još malko udalji Srbiju od „bezbožničke Evrope“ (o kojoj jedan Racinger ne misli ništa lepše i bolje od najzatucanijeg ovdašnjeg vladike), pa i to je lepa vajdica…

Dakle, ono što se dogodilo petog marta – i sa čime se još svašta može dogoditi sledećih dana – jeste prvorazredni skandal i svinjarija, ali bilo bi nepodnošljivo lako razvlačiti sada zbog toga nekog Amfilohija, Irineja ili nekog iz beogradske ispostave Svete Stolice. Ovo je zakuvala sekularna, civilna vlast, jedino nadležna za donošenje i sprovođenje zakona. Problem koji imamo je problem s njom, a ne sa živopisnom Složnom Braćom pod kamilavkama.

Dobro, ali zašto je vlast tako panično i kršeći sopstvena pravila i procedure povukla iz opticaja („ne doradu“, možeš misliti) predlog Zakona o zabrani diskriminacije? Kao i gotovo uvek kada sadašnja vlast napravi kakvu simbolički krupnu brljotinu, radi se o kombinaciji nekoliko faktora, sve jedan drugom do uva, sve bolji od boljeg. Ti razlozi su: strah, nesigurnost, predrasude, neznanje.

Izvor straha je krhkost njihove pozicije, tog straha bilo bi zasigurno manje da nema tolike nesigurnosti, a nesigurni su jer su u pitanju mahom ljudi bez čvršćih ubeđenja, prelivode i oportunisti; zato ih se tako lako da uplašiti i pokolebati, naročito kad im se podvikne sa nekog tradicionalnog mesta moći, sa izvora nekog neupitnog, patrijarhalnog Autoriteta. To je prirodna veza do trećeg probema, do predrasuda: protagonisti naše mejnstrim politike mahom su ljudi koji imaju ogromnih problema sa recidivima autoritarnog svetonazora, što ne bi bilo problem da taj svetonazor ne dolazi od njih samih! I da ga oni zapravo retko kad prepoznaju. Drugačije rečeno, da bi se bilo emancipatorom jednog društva, za početak bi morao i sam da budeš barem solidno emancipovan od njegovih najnotornijih i najštetnijih nedostataka. Ako nisi, onda… te svaka muška haljina uplaši. Ne, ne mislim toliko na drečave queer haljine koliko na one (najčešće crne, darkerske) koje nose strogi, mrki, bradati (ili pak ćosavi) muškarci koji bi da Zapovedaju i Zabranjuju. Dakako, te opterećujuće predrasude posledica su zavidnog neznanja, nerada na sebi, površnosti, negovane besprincipijelnosti, verovanja da je isprazno blebetavi, slatkorečivi japi završni, savršeni evolutivni stadijum ljudskog bića.

Treba pažljivo pratiti sudbinu Zakona o zabrani diskriminacije; naravno, i uticati na njegovu sudbinu, onoliko koliko je to moguće. Njegova sudbina, naime, reći će nam dobar deo onoga što bismo morali da znamo o sopstvenoj. A ona zapravo nije u rukama onih u haljetcima bilo koje sorte, nego tipova u fensi pantalonama.

Svetlana Lukić: Često imam utisak da sve dobro što se dogodi u svetu u Srbiji ima bled odraz ili se pretvori u sopstvenu karikaturu, suprotnost. To se može reći i za političke stranke. Vrlo često imamo primedbe na rad vlade i efikasnost parlamenta, međutim, postavlja se pitanje u odnosu na koji cilj parlament ili vlada nisu efikasni. Efikasnosti naravno nema ako nema jasnog cilja, a ciljeve u ogromnoj meri određuju političke stranke. Međutim, ovaj problem nije nov i na to nas podseća istoričarka Dubravka Stojanović.

Dubravka Stojanović: Prve političke stranke u Srbiji nastale su samo četiri godine nakon pojavljivanja prve političke stranke u Velikoj Britaniji. Moderne političke stranke su u punoj meri, kako je to govorio Maks Veber, deca demokratije, one su nastale isključivo kao rezultat širenja prava glasa. Vrlo je važno da se razume da političke stranke ne nastaju iz nečije ideje ili zbog neke ideologije, one nastaju kao organizacije koje mogu da organizuju probleme parlamentarne demokratije. Pravo glasa se širi od četrdesetih godina 19. veka u Britaniji i Francuskoj i sa svakim novim zakonom dobijate desetine ili stotine hiljada novih glasača. Nove glasače treba nekako organizovati, pridobiti njihove glasove, objasniti im da treba da koriste taj glas, jer još uvek nemaju svest da su u poziciji da zaista utiču na bilo šta. Treba ih pridobiti za sebe, i, ono što je najvažnije i što je možda i bio okidač za stvaranje modernih političkih stranaka, treba kontrolisati izbore. Svi su oduvek hteli da kradu na izborima, to nije nikakva naša inovacija, ali upravo zato nastaju institucije, na prvom mestu političke stranke – da kontrolišu ispravnost izbornog postupka.

Prva registrovana politička stranka bila je Liberalna stranka u Velikoj Britaniji, osnovana 1877. godine. Naše stranke su se registrovale 1881. godine, čim je prvi zakon to omogućio. U roku od dva dana prijavljene su Narodna radikalna stranka Nikole Pašića, Naprednjaci i nešto kasnije iste godine Liberalna stranka. Naši istoričari vole tim povodom da kažu, eto, šta su četiri godine, možda bi partija kod nas bilo i pre da je bilo zakona koji to omogućava. Onda kažu – uzeli su imena sa zapada. Tačno. Radikalna stranka je preuzela ime od francuskih radikala, Liberalna od Britanaca i od Francuza, a ova koja se zvala Napredna je zapravo bila konzervativna, takođe preuzeta sa zapada. Te stranke su bukvalno prepisale programe svojih zapadnih uzora, prevele ih od reči do reči na srpski. Tu naša istoriografija zastaje i vrlo samozadovoljno kaže – mi i Englezi smo isto.

Međutim, kada se pogleda sve ostalo, vidi se da tu prestaju sve sličnosti sa Velikom Britanijom. Način nastanka stranaka kod nas je bio potpuno obrnut. Naše stranke su nastale u centru Beograda, u krugu dvojke, ili da budem još preciznija, u kafanama na Terazijama. Nikakve veze između unutrašnjosti Srbije i tog centra nije bilo, nikakav zahtev unutrašnjosti Srbije nije postojao, niti bi ga iko ikada saslušao i da je postojao. Razlog nije bila organizacija novog glasačkog tela i sada dolazim do ključnog mesta, koje je vrlo važno i za tadašnje i za današnje stranke – stranke su nastale među prijateljima, drugarima, porodicom i najčešće kumovima. Dakle, oni sede u kafani i misle da se slažu, jer se vole. Njihova ključna odrednica je to što se vole, što su porodica ili što su povezani nekom vrstom veza koje ni najmanje nisu političke. Kada čitam memoare i pisma iz tog vremena, zamišljam ih kako sede po tim kafanama, neprestano govore o politici i u jednom trenutku kažu „jao, pa hajde da se mi registrujemo!“. Onda pogledaju šta ima, recimo, u Francuskoj – ima radikala, hajde da se i mi tako zovemo. Evo, zna Baja francuski, daj da prevede taj program, pa ćemo tako da krenemo. Neću da karikiram, ali mislim da stepen ozbiljnosti nije bio veći. Među njima nije bilo programske i principijelne sličnosti, njihove veze su potpuno druge prirode, njihova veza je lična. To je odredilo njihovo ustrojstvo, to su piramidalne stranke, u kojima je na čelu nesporni vođa i oko njega krug njegovih, podvlačim, prijatelja.

Moje analize 19. i 20. veka su pokazale da vođa nikada nije promenjen. Zapravo, jedini slučaj promene je bio u slučaju Mićunović – Đinđić, a i tu je pitanje koliko je to bilo regularno. Vođa stranke nikada nije promenjen i ko je rođenjem stranke postao njen tata, on je to ostao do smrti. Taj model je zapravo precrtani model patrijarhalne porodice – model koji važi u porodici važi u političkoj stranci, baš kao i u državi. Dakle, neprestano živimo na raznim nivoima jednog patrijarhalnog modela koji se reprodukuje. Na tom modelu gradi se čitava ideja o politici, pa i o državi, stranci, vođi. Bila sam potresena kada sam u biblioteci našla predizborni letak Radikalne stranke, kojim se pozivao narod na neki zbor. Na letku piše kad će i gde biti zbor, ali piše i šta vođa voli da čuje, tako da narod odmah zna šta treba da viče na tom zboru i tako obraduje vođu. Omiljena Pašićeva parola, koju je taj letak preporučivao je: „Pašić pripada nama, mi pripadamo Pašiću“. Ona je u meni prouzrokovala veliku napetost, jer sam se setila onoga što se vikalo u mom detinjstvu: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Onda je narod vikao „Slobo, mi te volimo“, a on je uzvraćao „Volim i ja vas“, a i da ne govorim o ljubavnom odnosu između naroda i Vuka Draškovića. Dakle, vođa i narod su u nekom odnosu pripadanja, kao što je u slučaju sa Pašićem, ili su u nekom odnosu ljubavi, kao što je to bio slučaj sa Slobodanom Miloševićem. Oni se vole.

Inserti sa demonstracija:

Oj, Srbijo, čuvaj Slobodana!

Vuče, Vuče!

Slobo, Sadame!

Ne damo Slobu!

Uhapsite Slobu!

Slobo, slobodo!

Slobo, odlazi!

Slobodan Milošević: Najveća nepravda je nasilje i rat!

Slobo, mi te volimo!

Slobodan Milošević: Volim i ja vas!

Dubravka Stojanović: Narod koji u scenografiji zbora stoji ispod vođe daje mu se kao u erotskom činu, a on se daje svom narodu. Ta erotika ima vrlo malo veze sa modernom politikom, u kojoj se smatra da političar treba da obavi neki posao i da ste mu svojim glasom dali četiri godine da proba da taj posao uradi, a ako ga ne uradi, on će posle te četiri godine otići. Dakle, on je dobio mandat, on nije dobio ljubav. Setimo se prvog Koštuničinog intervjua na televiziji, kada mu je novinar rekao „predsedniče, ja vas volim“. To je naišlo na ogromno odobravanje u narodu, koji je opet bio u transu. Dakle, oni su već u startu u emotivnom odnosu, koji nije nikakav temelj moderne politike.

Iz te činjenice da stranke prave prijatelji, kumovi, drugari i članovi porodice proističe niz suštinskih problema i za funkcionisanje stranaka i za samu državu. Jedan od tih problema jeste činjenica da je u oba slučaja, i u 19. i u 20. veku, druga generacija stranaka nastala cepanjem onih prvih. Obično se kaže – to što se kod nas udrobljavaju stranke je neka sudbina, sad će opet neko od nekoga da se otcepi. To nije nimalo slučajno i jedan od važnih razloga za to je činjenica da osnova na kojoj su se oni našli nije bila politička, nije bila principijelna i nije bila programska. U osnovi je bila neka lična, privatna, emotivna veza. Kada se pojavi problem među drugarima koji sede u kafani, oni shvate da uopšte ne misle isto, ali nisu o tome razmislili prethodno, nego o tome razmišljaju tek kada se pojave prvi ozbiljni problemi. Kada shvate da se ne slažu, onda dolazi do novog problema, a to je činjenica da je stranka porodica, ona nije institucija i nema institucionalni način da reši različita mišljenja u svom krilu. Za stranku je potpuno normalno, čak i poželjno da u sebi ima više različitih mišljenja, koja se vremenom mogu formirati u frakcije.

Jedan od temelja američke demokratije jeste izbor za predsedničkog kandidata u okviru svake stranke. Taj izbor je bio žučniji između Hilari Klinton i Baraka Obame nego izbor na samim predsedničkim izborima. To je suština tog sistema – kroz nadmetanje kandidata kanališu se različita viđenja u stranci, za koja se smatra da su normalna, prirodna i poželjna. Kod nas od svega toga nema ničega, nijedna naša stranka nikada, ni u 19. veku ni danas, nije imala frakciju. Od trenutka kada se pojavi neko drugo mišljenje, nosioci tog mišljenja bivaju progonjeni u okviru stranke i posle izvesnog vremena nemaju drugog izbora nego da se otcepe. Tako počinje udrobljavanje stranke. Naravno, u patrijarhalnoj porodici ne može biti nesloge, prema tome, ko se ne slaže taj je izrod i mora da ode ispod kućnog krova. Tako je i u našim strankama – lider je nesporan i njemu se ne suprotstavlja, jer se u okviru stranke ne sme imati različito mišljenje.

Mi danas naslućujemo da u DS ima nekih razlika, ali to čitamo iz nekih neverovatno suptilnih znakova. Recimo, na dnevniku kažu „Boris Tadić je ušao na glavni odbor, ali nije bilo uobičajenog aplauza“. To vam naglase u Dnevniku, samo što još i ne namignu, jer to nešto znači, i onda se svi bave time šta li to znači. Svi šalju neke dimne signale, a onda se pomire na nekoj košarkaškoj utakmici – pošto su i oni drugari, nastavnik i učenici, drugovi s basketa, s ćoška, iz komšiluka. Dakle, ponovo se reprodukuje ta ista priča. Onda se oni pomire i saopšte nam da u DS nema razlike u mišljenju. Pa čekajte, to je temelj svakog društva, nema napretka bez razlika u mišljenju. Ali oni nas smire, pošto smo mi debili, uplašićemo se da će tata i mama da se razvedu, kao da imamo četiri godine. Kada se deo stranke otcepi, uvek, i u generaciji 19. veka i sada, ona zadrži jednu ključnu reč u imenu. Prvi put se sada sa radikalima i naprednjacima dogodilo da je ime u potpunosti promenjeno, ali inače se uvek zadržava ta ključna reč na koju se dodaju prefiksi ili sufiksi, pa nastaju ili samostalni demokrati, ili su Demokratska stranka Srbije. Koliko god se puta cepali, zadržaće to ključno, prepoznatljivo ime. Time glasačima poručuju „mi smo isto što i oni“, jer hoće da se nadovežu na tobožnju slavu koju ima velika stranka od koje su se otcepili. Oni namiguju, „mi smo isto što i oni“, ali pošto najčešće dodaju „srpska“ ili „samostalna“, oni hoće da kažu „ali mi smo pravi“, pogotovo kad dodaju „srpska“ ili „Srbije“, čime naglašavaju da su oni prvi malo sumnjivi u nacionalnom pogledu.

Šta se postiže tom konfuzijom imena? Možda su prevarili glasače igrajući balet sa imenom, ali zapravo time zbunjuju glasače. Da li svesno ili nesvesno, ne znam, ali posledica jeste da glasačima svi izgledaju isto, pa kažu – ma svi su oni isti, nemam ja tu za šta da glasam. Tako upadaju u apatiju i ne koriste svoje pravo glasa, kao što smo bili svedoci mnogo puta, kada se postavljalo pitanje male izlaznosti i uspeha izbora. To je jedan od elemenata koji pasivizira biračko telo, jer kada ih vidite tako poređane sa istim imenima i dodacima, izgubi se svest o razlikama koje ipak postoje, pa makar bile i minimalne. Vraćam se na početak: stranka nastaje cepanjem od stare stranke, ali njihovi članovi nisu u poslovnom odnosu, nego u emotivnom, porodičnom odnosu. Dakle, njihovo cepanje se pretvara u slom sveta tako što iz faze ljubavi prelaze u fazu mržnje, a mržnja nije ideja koja bi državi mogla da pomogne da krene napred. Emocija iz tog najužeg kruga se preliva na celu državu i vremenom blokira apsolutno sve, zato što se njihovim odnosima sada boje svi državni odnosi. Gubi se svako državno pitanje, oni više ne vide javni interes, već samo sebe same, jedne protiv drugih. Često koriste ratne termine, oni se vide „na dve strane fronta“, „svaki u svom rovu“ – ovo su citati iz skupštinskog rečnika. Znači, jedini cilj postaje uništiti onog drugog.

Neke važne kafane su se nalazile oko skupštine, recimo na mestu današnjeg bioskopa Odeon. Važno je razumeti duh toga mesta u ono vreme; dve glavne kafane gde su sedele glavešine stranaka bile su hotel Moskva, sazidan 1906. godine, tu su sedeli radikali, i prekoputa hotel Casina, gde su sedeli njihovi najveći protivnici, od njih otcepljeni samostalni radikali. Već u toj geografskoj podeli vidi se da njihov cilj nije da smire političku arenu, već naprotiv, da je neprestano razjaruju, jer su se namestili na dve strane korzoa i to im služi za podgrevanje strasti i ni za šta drugo. Oni tu sede i pišu novine koje se vremenom pretvaraju samo u napade na onoga drugog. Više se ne vidi čak ni nacionalno pitanje, a pogotovo neko društveno pitanje, vidi se samo onaj drugi. U tim novinama može da se prati kako narasta strast i, kako to danas obično zovemo, govor mržnje. Zato sam i govorila o ovoj geografiji, zato što mora da se razume da oni sede jedni prekoputa drugih i gledaju se, i u istom trenutku pišu uvodnike koji će tokom noći biti odštampani.

Pročitaću dva citata, da vidite kako je taj razgovor izgledao i kako je moguće da danas dođe do kletvi u skupštini, to je suština te političke kulture – oni ne moraju da se bave nijednim ozbiljnim pitanjem, nego se isključivo bave jedni drugima. Vrlo brzo pošto su se samostalci otcepili, sukob se odvija pre svega u uvodnicima novina, a pišu ih prva pera i prvi ljudi tih stranaka. To zaista piše Stojan Protić za radikale, Jovan Skerlić, Milan Grol ili Ljuba Davidović za samostalce. Treba imati u vidu i to da među njima postoji generacijska razlika, samostalci su jedno 30 godina mlađi. Dakle, u Samoupravi, koja pripada radikalima, čitamo: „Mnogi među samostalcima ne znaju šta je porodica, jer nemaju ni žene, ni dece, ni kučeta, mi mačeta, pa ne znaju ni šta je čast, ni šta je obraz.“ O čemu se radi? U prvom delu se kaže da su oni suviše mladi, jer se oduvek podrazumevalo da ako nemate 230 godina, ne možete ničim ozbiljno da se bavite. Ta vrsta odloženog sazrevanja je takođe jedan od problema patrijarhalnog društva. Drugi problem je da se kaže „nemaju ni žene ni dece“, što nas opet vraća patrijarhalnoj porodici.

Sećate se izbora 1990. godine, kada je u pet do dvanaest  izašla Mila Štula, tadašnja glavna novinarka Prvog programa, i diskretno mahala crvenom ružom i rekla da nikako ne treba glasati za Vuka Draškovića zato što nema decu. I to je do te mere samo po sebi razumljivo, da ona ne mora ni da objašnjava šta to znači – a to znači da se on nije uvežbao u porodici kao pater familias, on nije tukao decu, pa pošto nije tukao decu ne može da bude ni predsednik, jer predsednik je tata, i ako to nije vežbao, on nema kvalifikacije. Tu je suština tog argumenta, nije problem u tome što je on neplodan, primedba nije biološke prirode, nego socijalne, pa i političke. Dakle, to je ta država kao proširena porodica, a ne mesna zajednica. Stvar se vežba tako što ćeš urlati na decu, tako se postaje pravi vladar. Ovo se, naravno, ponavljalo i u slučaju Vojislava Koštunice.

U drugom delu rečenice iz radikalskih novina se kaže „nema ni kučeta ni mačeta“. Tu se setim kampanje za izbore 2000. godine – kako je opozicija jačala, tako je u novinama rastao broj mačaka Vojislava Koštunice. Počelo se nekim relativno pristojnim brojem, da bi on pred same izbore narastao na 13. Naravno, nije slučajno 13, ali je potpuno jasno da je čovek, da ne kažem muškarac, koji ima 13 mačaka više nego sumnjiv kao muškarac, a samim time je potpuno nepodoban da bude predsednik. Mogli bismo da kažemo da je to bila kampanja Slobodana Miloševića, da on pripada toj političkoj kulturi. Međutim, vrlo brzo posle 5. oktobra, fantomsko telo predsedništva DOS-a, izašlo je sa saopštenjem, koje je u novinama bilo u antrfileu izdvojeno kao naročito važno. U saopštenju je rečeno da Vojislav Koštunica nema 13 mačaka, Vojislav Koštunica ima dve mačke, što je normalno, i, dodaje se, jednog psa. Ne znam da li Vojislav Koštunica ima psa ili nema, ali je na osnovu ovakvog odgovora sasvim jasno da su oni u istoj simboličkoj ravni, da imaju isti diskurs u kojem pas dokazuje da je Koštunica i muškarac, ali i vladar, jer naravno, pas uz sve krune i prestole čini deo vladarskih insignija.

Dakle, to društvo 1905. sedi u Casini i napiše takvu rečenicu, a onda samostalci to čitaju, nerviraju se, kose čupaju. Pošto oni tu sede manje-više po ceo dan, nešto se i popije, strast narasta do večernjih sati kada se pišu novine za sutradan. Sutradan u samostalskom listu Odjek nalazimo uvodnik koji odgovara: „Ući u društvo radikala znači prekoračiti prag jedne vlažne, mračne i zagušljive pećine u kojoj gospodare otrovni gasovi i po kojoj gamiže bezbroj odvratnih i ljigavih životinjica.“ Dakle, to je 1905, godina njihovog razlaza, i već tada je ovaj rečnik u igri, on obeležava tu politiku, ali ne kao njen nusprodukt; on je njena suština.

Šta je zajedničko tadašnjem i sadašnjem trenutku? Imamo nešto što zaista možemo nazvati slobodom štampe, odnosno relativno liberalan zakon, i tada i sada, imamo veliki broj novina, sada i veliki broj televizija, ali – da li ijedna reč ima težinu, ako se najčešće pominju ljigave, gmizave životinjice u pećini? Vi proizvodite ono što su još početkom 20. veka opozicionari nazivali penom reči. Proizvodite neverovatnu količinu reči koje na kraju obesmisle sve. Čim napravite tu vrstu pomaka vi ste zapravo ukinuli slobodu štampe, ugušili ste je rečima. I ako kažete nešto ozbiljno, to više niko ne čuje, možete da kažete šta god hoćete. U slučaju ministarke pravde i članice vrhovnog suda imali smo i sukob interesa i neverovatnu količinu dnevnica i neverovatnu količinu nemorala, i šta? Ništa. Da li je iko snosio odgovornost? Nije. Možete sve da kažete, ali to nema nikakvo dejstvo i vi zapravo jednom podzemnom igrom poništavate institucije. Imate parlament – on ne funkcioniše, imate slobodu reči – ali ona ne znači ništa. Dakle, sve je to iznutra obesmišljeno.

Svetlana Lukić: Bila je ovo Dubravka Stojanović, a Dubravka će svoje predavanje o srpskim strankama nastaviti sledećeg petka. Taman je stigla do poglavlja o političkim ubistvima. A u četvrtak, 12. marta, još jednom ćemo se okupiti ispred vlade i na Novom groblju. Bio je ovo još jedan Peščanik, govorili su Vesna Rakić-Vodinelić, Ivan Medenica i Dubravka Stojanović. Hvala vam što ste slušali i ovu emisiju, vidimo se na groblju.

Emisija Peščanik, 06.03.2009.

Peščanik.net, 06.03.2009.

DRUGA SRBIJA