U jednoj od boljih publicističkih knjiga o ratu u Bosni (Ljubi bližnjeg svoga), Peter Maas cijelo poglavlje posvećuje intervjuu koji je 1993. godine napravio sa Slobodanom Miloševićem, a koji je objavljen u Washington Postu. Pripremajući se za intervju, Maas je, između ostalog, posjetio i redakciju Vremena gdje je razgovarao sa Petrom Lukovićem i Milošem Vasićem. Kroz cijelo poglavlje provlači se i tema nečasne uloge medija, naročito televizije, uoči rata i za vrijeme samog rata. Spomenuto poglavlje Maas završava pozivajući se upravo na Miloša Vasića. On doslovce piše: “Vasić je bio majstor raskrinkavanja laži nacionalista i prevara koje su činili stranci. Na pitanje šta je tajna Miloševićevog uspjeha u ispiranju mozgova, odgovarao je standardno: “Morate zamisliti SAD u kojima svaka i najmanja TV-stanica diljem zemlje zauzme identičan uređivački stav – pod dirigentskom palicom Davida Dukea. I vi biste za pet godina imali rat.” “
Rat u Bosni i Hercegovini neodvojivo je vezan za priču o sarajevskoj televiziji. Jedna od stvari na kojima je Radovan Karadžić najupornije insistirao u mjesecima uoči rata jest podjela Televizije Sarajevo na tri nacionalna kanala. Planinske kote koje je JNA u funkciji prethodnice Vojske Republike Srpske prve zauzela bile su upravo kote na kojima su se nalazili televizijski releji i repetitori. Još u proljeće 1992. godine, za vrijeme zauzimanja najvažnijeg releja – onog na Vlašiću – ubijen je inženjer TVSA Bajram Zenuni.
U ratu, u opsjednutom Sarajevu, TVSA je preimenovana u TVBiH. Vrijedi istaknuti da ova televizija ni u najgore vrijeme rata nije širila govor mržnje. To se, međutim, ne može kazati za televiziju koju je Karadžić pokrenuo na Palama, isprva pod nazivom Kanal S, a kasnije RTRS. Stvari koje su na ovoj televiziji radili Risto Đogo i Ilija Guzina (poput ismijavanja žrtava masakra na Markalama ili izjava tipa “Poturkinje tvrde da ih silujemo, a evo baš neki dan u jednom izbjegličkom kampu jedna je od silovanih rodila crnca.”) ulaze u antologije novinarskog beščašća.
Međunarodna zajednica nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma ulaže ogromna sredstva u bosanskohercegovačke elektronske medije. Vrijedilo bi načiniti studioznu analizu koja bi argumentovano dokazala ono što je i na prvi pogled jasno: jedan od najvećih neuspjeha međunarodne zajednice u BiH tiče se upravo situacije sa elektronskim medijima. Stranci su u Sarajevu najprije “stvorili” televiziju OBN koja je, kao, trebala biti medij za budućnost. Nakon skršenih miliona televizija je, na prilično čudan način, postala vlasništvo hrvatskog medijskog tajkuna Ivana Ćalete i danas gotovo da i ne proizvodi informativni program. I neki drugi radijsko-televizijski projekti obilno donirani od međunarodne zajednice bave se isključivo entertainmentom. Nije, međutim, međunarodni upliv bio ograničen isključivo na medijski sektor u privatnom vlasništvu. Preslikavajući dejtonsku strukturu Bosne i Hercegovine, ustrojen je tzv. javni servis koji se sastoji od dvije entitetske televizije (Federalna televizija i RTRS) i državne televizije BHT 1. RTRS je sa Pala preselio u Banju Luku, a u velikoj zgradi nekadašnje TVSA (koju Sarajlije oduvijek zovu Sivi dom) na Alipašinom polju, smještene su u FTV i BHT 1. Ove dvije televizije podsjećaju ponešto na sijamske blizance: ne zna se gdje jedna završava, a gdje druga počinje.
Taj je javni servis kompliciran poput čudovišta iz grčkih mitova, a situaciju dodatno usložnjava višegodišnje insistiranje pojedinih hrvatskih stranaka za kanalom koji bi emitirao program na hrvatskom jeziku. Neki bošnjački uglednici opet proglašavaju jezik kojim se govori na FTV-u “ustaškim”.
Vrijeme od prije petnaest godina u mnogo čemu se, naravno, razlikuje od današnjeg, pa i kad je riječ o utjecaju koji ima državna televizija. Prema većini anketa, danas je najgledanija televizija u BiH, Pink BH – lokalna ispostava medijske imperije Željka Mitrovića. A ipak, Milorad Dodik ovih dana traži da se državna televizija jednostavno – ukine! Dodikovi motivi ovdje su dvojaki. S jedne strane, on se trudi ukinuti sve prerogative Bosne i Hercegovine kao države. On bi bio najsretniji kad bi Republika Srpska mogla funkcionirati kao nezavisna država, pa makar da se ta nezavisnost nikad formalno i ne (pr)oglasi. S druge pak strane, BHT 1 se, za razliku od RTRS-a, nije pretvorila u puki režimski megafon. Pri gledanju informativnog programa RTRS-a čovjek se često može sjetiti onog vica o albanskoj televiziji iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća gdje je program svakoga dana, kao, počinjao rečenicom: Dobro jutro, druže Enver Hodža! Ono što je u Albaniji iz vica bio drug Enver Hodža danas je u RS-u mutatis mutandis premijer Milorad Dodik. Rijetki intelektualci iz RS-a koji iole kritiziraju Dodika u medijima ovog entiteta su gotovo posve nevidljivi, a Dodiku očito smeta kad takvi dobiju prostor na BHT 1, televiziji koja se gleda (i) u RS-u.
Priča o reformi policije, usprkos odobravanju iz Evropske unije, u suštini je zaključena stavom: dogovorili smo se da se i o ovome dogovorimo kad se o svemu dogovorimo. Priča o javnom servisu kreće se izgleda u sličnom pravcu. Prije dvije i po godine, u vrijeme obilježavanja desete godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, američka administracija potaknula je proces temeljite ustavne reforme. Cilj je bio da se problemi koje generira frankenštajnski ustav nastao kao podskup unutar mirovnog sporazuma sistemski riješe. Hvalevrijedna ideja je krahirala, u dobroj mjeri i zbog Harisa Silajdžića. Danas zato Milorad Dodik i Haris Silajdžić u maniru pravih “najboljih neprijatelja” kao u narodnoj pjesmi danju grade – noću razgrađuju. Žrtva nedostatka vizije na kraju biva i televizija. Zato valjda i nije čudno da isti ljudi koji se na sve načine dovijaju da izbjegnu plaćanje RTV pretplate ne žale novac za priključivanje na sistem nekog od kablovskih operatera. RTRS, FTV, i BHT 1 gleda samo onaj ko mora. Možda Dodik to i želi. Televizija se ubija negledanjem.
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 04.05.2008.
SARAJEVO