Foto: Damir Romanov
Foto: Damir Romanov

Danas je parada pobede u Nišu. Ali, nad kim? Ministar i generali čekaju vrhovnog stratega, vrednog pomeranja važnog datuma. Pobede nema dok on ne rekne, iako se vraća na lični državni posed posle višestrukih poraza. Valja dostojno dočekati gubitnika. Defile srpskih vojnika i pripadajuće tehnike, ima se obaviti na patericu praznika.

Vojne parade su sajmovi rogušenja i pokazivanja snage. Ili pobednički pir, ili oštrenje za neki pohod. Ili komična egzibicija. Uglavnom sve to zajedno, i uglavnom bez smisla. U Srbiji je paradiranje učestalo, pa se pokazuje ono čega uglavnom nema. Tabloidno ushićenje, u stvari, svodi se na seirenje: komšije ima da se štrecnu i precrknu kad vide kakvi smo i šta imamo. Sve što puca, to je samo za njih. Putin nam sprema nove ubitačne donacije.

Možda bi bilo pametno da takve danajske darove ne kamčimo i učtivo odbijamo. Oni legendarni olupani migovi koštaju nas više nego novi. Još nekoliko takvih bratskih poklona i vojska komotno može da obuje putene opanke.

Parada će ipak biti sirotinjsko kurčenje i krpljenje snage uz pokazivanje svega što ne postoji. To je manir autsajdera koji neukusnim razmetanjem prikriva nedostatak snage i stila. Ali i takva kakva je, zapostavljena, potcenjena, siromašna i ućutkana, vojska ima svoju upotrebnu vrednost.

Njen „vrhovni“ pokušava da ponižene trupe potčini do nivoa pretorijanske garde. Inače je ministar, uz nerazumno sasluženje generala Mojsilovića, onomad pripretio svima koji pripremaju državni udar i pokušavaju nasiljem da dođu do vlasti.

To je, naravno, bio usiljeni udvorički ep, koji je urađen naporom poetskog uma A. Vulina. Svemu tome Mojsilović nije pružio otpor, niti je imao primedbe. A morao je, makar po cenu da ne prikači četvrtu generalsku zvezdicu. Na tom nivou javne zloupotrebe, vojska je postala paravojska, a prvi general lični službenik Vulina. Ne znam kako se oseća kad stoji mirno pred tom nakaradom.

Slutim da mu je teško da postrojava sebe pred neopisivom parodijom ministra, ali takvo trpljenje, pored toga što je neuporedivo mučno, nije isplativo. Milan Mojsilović je (bio) vojnik sa dobrom biografijom, ali neprijatno podaništvo pred dvojicom nedostojnih ostavlja mu hipoteku na elementarnu vojničku hrabrost. On nije imao primedbe na Vulinov zavet, da će vojska izvršiti „svaku naredbu vrhovnog komandanta!“ Najpre, vrhovni komandant ne postoji, to je utvarno zvanje koje je uzurpator sam sebi dodelio.

Nigde se ne izvršava „svako naređenje“. Samo ona koja su racionalna i proizvod su zajedničkog komadnog promišljanja, i ne predstavljaju krivično delo. Bez tih ograda, vojska postaje slepo oruđe vladara i prestaje da bude vojska.

Ministar Vulin i njegov vrhovni uzor, skoro otvoreno nastoje da državnu vojsku pretvore u partijsku. To čine monopolom na kadrovanje i unapređenja i traženjem odanosti na nivou evolucije demokratskog društva u totalitarnu partijsku državu.

Pretvaranje srpske vojske u stranačku paravojsku nosi tegobe koje su uvod u funkcionalni haos. To je mučna agonija sistema i njemu pod pritiskom vladajuće metastaze nema leka.

Vrhovni u tome postaje najvažnija bojeva glava, orijentir za karijeriste, negacija svake hrabrosti i pouzdanosti i strašilo za čestite vojnike, koji su dobro naučili svoj zanat. Kad vojnički posao postane stražarenje nad samovlašćem i nevažan pred partijskom podobnošću, nestaje i profesija.

Uz tehniku sumnjive kakvoće, pristojno vojničko držanje i gardijski egzercir, parada pokazuje i samovlašće pojedinca nad sredstvima legitimne sile. Umesto ceremonijalne, tobožnji predsednik preuzima sve ovlasti a nikakvu odgovornost. I u tim naporima da se izbori sa svojim nekontrolisanim ćefovima, vojska postaje dodatno ponižena: ukras na reveru onoga koji čak i ne zna o čemu je reč.

Zbog toga svaka prethodna, a posebno niška parada, pokazuje nemoć države i prividnu moć fenomena totalne uzurpacije svakog oblika i nivoa vlasti. Krotki vojnici su uvereni da služe narodu, ali taj netačni i patetični oblik dresiranja ih odvaja i od njihove profesije, pošto dobro znaju da ona nikome nije potrebna.

Da jeste, bar bi bilo više poštovanja za trupe, i vojni rukovodioci ne bi prepustili vojnike siromaštvu zbog milosti ljudi kojih se valja stideti. I ta naklonost je lažna, ona je od one vrste farisejstva koje vodi u ponor. Ne može vrhovni da bude oslonac i uzor vojnim liderima, kad to ne može da bude ni sebi. Oni su samo kostimirani prilog njegovoj hirovitoj sujeti, igračke kojima povremeno udeljuje bezvredne zvezde.

Na paradi u čast Putina a ne slobode Beograda, Vučić je sa svojom pratnjom pokisao kao dodola, pokazujući komični stoicizam, navodeći seize da pobacaju kišobrane. I oni su kisnuli, očekujući da ruski car uoči bar deo njihove mokre patnje.

To je jedina zapažena slika, ona koju je kišni čovek želeo da ostavi o sebi.

U Nišu, pred zakasneli defile srpskih trupa, sledi još jedan prazan govor. O Srbiji koja grabi napred brzinom rakete. A u njoj vrhovni, njena kukavička bojeva glava.

Kratkog dometa.

Peščanik.net, 10.05.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)