Ilustracija: Slaviša Savić
Ilustracija: Slaviša Savić

Da ne bude zabune, ali i da ne budem optužen za plagijat, paralelu između Aleksandra Vučića, aktuelnog predsednika Srbije i Nikolae Čaušeskua, odavno počivšeg predsednika Rumunije, nisam uspostavio ja nego Dejan Vuk Stanković, omiljeni analitičar prorežimskih medija, naročito Milomira Marića. Gostujući (u sredu, 12. avgusta) u jutarnjem programu „srećne televizije“ Stanković je, između ostalog, govorio i o nedavnim protestima protiv predsednika Vučića. I tom prilikom je primetio kako je TV N1 čak sa nekoliko kamera pratila nemire ispred Skupštine te da su njeni izveštači bili, slobodno prepričano, takoreći svuda: i u masi, i iza policije, i u samoj zgradi, i među huliganima… Posebno je zanimljivo da je o takvom načinu rada Stanković govorio „u negativnom kontekstu“, videvši u tome ne samo nešto loše nego i svojevrsno saučesništvo u događaju. Prosto, ono što bi svuda u svetu bilo dočekano kao izraz elementarnog profesionalizma – obavestiti javnost šta se dešava – za Stankovića je bila sumnjiva rabota, u najmanju ruku propaganda. Samo što nije rekao – a bilo mu je na vrh jezika, videlo se – da bi najbolje bilo da ništa od toga nije ni prikazano i da je o svemu tome Tanjug izdao saopštenje u kome bi demonstracije bile osuđene kao naprijateljske, izdajničke i slično. Međutim, sve to nije važno.

Pozor izaziva činjenica da je to „ponašanje“ jedne televizije Stankovića asociralo na događaj od pre tridesetak godina kada smo, kako je rekao, iz Bukurešta gledali „direktan prenos“ rušenja Čaušeskuovog režima. Indikativno zar ne. Nije, naime, Dejan Vuk Stanković zbivanja ispred nacionalnog parlamenta uporedio sa nekim skorašnjim demonstracijama – a bilo ih je, hvala na pitanju, dosta i svakojakih – nije čak ni sa nedavnim protestima „žutih prsluka“ u Francuskoj, nego se setio „rumunskog proleća“ od pre tri decenije. I rušenja jednog okrutnog, beskrupuloznog, od naroda omrznutog diktatora, Nikolae Čaušeskua. Čudo je ta podsvest. Ili se, možda, kod Stankovića probudila savest.

Kakogod, i to je bitno, ima u ovoj priči i nešto utešno. Svestan je, dakle, i Dejan Vuk Stanković o čemu se u Srbiji radi. Zna to, znači, inače bi reagovao, i Milomir Marić. A to što su Vučića povezali sa Čaušeskuom, nameće se sad pitanje, znači li to da se pripremaju da pređu na drugu stranu?

Verovatno i bi, samo što se ta druga obala još ne vidi.

Ne sumnjam da sve to zna i Vučić.

Peščanik.net, 13.08.2020.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)