natpis Srbija ubija

Foto: Predrag Trokicić

Obeležili smo godinu dana od kada je Oliver Ivanović ubijen u Kosovskoj Mitrovici. Toliko je prošlo i od kada su predstavnici izvršne vlasti prolili krokodilske suze u medijima i nad Ivanovićevim telom (neki čak i doslovno), iako su sistematski organizovali i sprovodili progon Ivanovića označavajući ga kao hulju i izdajnika srpskih interesa. Do danas nema naznaka da se dve istrage, u Srbiji i na Kosovu, sprovode u cilju otkrivanja, a ne zataškavanja istine.

Dok javnost i Ivanovićeva porodica čekaju pravdu, dobro razrađeni sistem defamacije se usmerava na nove žrtve. Pre par dana, u nastupu na televiziji Pink, predsednik Srbije je ljutito komentarisao stavove sudije Apelacionog suda u Beogradu Miodraga Majića. Ovaj sudija, smatra Vučić, „ne silazi sa Đilasovih i Šolakovih medija“, „svraća do nekih ambasada da mu kažu šta da misli“. Majić je izgleda „bogom dan da soli pamet“, ali Vučić je sit toga što „takvima mora da odćuti“. U ostatku svog nastupa, Vučić je planski predstavio sudije kao „nezavisne jedino od svoje države“, izrazio zadovoljstvo idejom ukidanja slobodnog sudijskog uverenja pri oceni dokaza, a sebe označio kao centralnog istražioca i osobu koja odlučuje o krivici i krivičnoj sankciji u pojedinim predmetima.

Poruka je jasna – radi se o sudiji koji je izdajnik. On odgovara stranim zvaničnicima, a ne zakonu. On je nezavistan od svoje države – a to znači od Vučića lično. Bavi se politikom i to na opozicionim medijima. Misli da je pametan i da ima šta da kaže, a zapravo radi po nalogu.

Predsednik Srbije se Majićem pozabavio u istom danu u kojem je ovaj sudija izjavio da nije posao predsednika da predlaže i menja zakone, kao ni da analizira sudsku kaznenu politiku. Sudija je rekao da zakonsko pooštravanje zaprećenih kazni, koje je Vučić neovlašćeno najavio, neće dovesti do smanjenja kriminala. Takođe, da se uvođenje doživotne kazne zatvora bez mogućnosti uslovnog otpusta u krivično zakonodavstvo protivi međunarodnim i civilizacijskim obavezama Srbije.

Nastup sudije Majića u kojem je komentarisao obimnu reformu krivičnopravnog sistema kako ju je zamislio predsednik – nije njegov jedini greh. Majić već dve godine iskazuje kritičke stavove o ustavnim promenama u oblasti pravosuđa i protivi se uzurpiranju sudskih i tužilačkih poslova od strane izvršne vlasti. On kritikuje neaktivnost svojih kolega i poziva ih da javno progovore o problemima i pritiscima sa kojima se suočavaju. Govoreći o sebi, u nastupu koji je bio okidač za Vučića, Majić je rekao da ne bi mogao da uđe u sudnicu i svakodnevno mirno sudi drugima, a da se sam ne oglašava o problemima u pravosuđu.

Slučaj Ivanović i slučaj Majić u nekim tačkama podsećaju jedan na drugog. Dvojica aktera su autentični, ali su istovremeno sistemska greška u političkom i pravosudnom životu. Poseduju karakteristike i vrline koje su trajno uskraćene onima koji ih napadaju. Obojica su iskazali nultu responzivnost na pretnje i upozorenja da ih način koji su odabrali neće daleko odvesti.

Majić je ne samo nedopustivo glasan, već sudi u krivičnim stvarima, između ostalog predmete organizovanog kriminala i ratnih zločina, koji su meta perverznog interesovanja predsednika. U poslednjem Majićevom i jednom od poslednjih televizijskih nastupa Ivanovića bilo je reči o istim pojavama – uzurpaciji vlasti, kriminalizaciji društva, strahu onih koji bi tome morali da se usprotive. Obojica govornika su to istovetno definisali – ljudima je sve jasno, ali su zastrašeni, ne žele neprijatnosti i čuvaju svoju egzistenciju. Ključni mehanizmi straha su pretnje i pritisci, pravna i fizička nesigurnost. Obojica poručuju da živimo u vreme temeljnog kršenja zakona i Ustava i upozoravaju da ne smemo pristati na ono kako jeste, već težiti onome kako bi trebalo da bude.

Imajući u vidu sličnost „opasnih“ stavova ove dvojice ljudi možda nije preterano zloslutno pitanje – da li je naprednjački perpetuum mobile označio svoju novu metu? Pritom je rizik poređenja mrtvih i živih, onoga što je bilo i što bi se tek moglo dogoditi ovde ipak manji od rizika naknadne pameti.

Pažljivo pripreman teren za konačni obračun postaje potpuno spreman kada se praćenje u stopu, pretnje i omalovažavanja iz usta vernih sluga presele u usta njihovog stvarnog autora – samog Aleksandra Vučića. To je znak da zločinačka mašina ima dozvolu da konačno i bez posledica ukloni označenog.

Zbog toga je uz pitanje ko je ubio Olivera Ivanovića podjednako važno zapitati se ko će sledeći podeliti njegovu sudbinu. Da li na vreme i ozbiljno prepoznajemo opasnost ili se sasvim ljudski nadamo da se nešto tako loše neće ponoviti. Podjednako je važno i pitanje šta smo spremni da učinimo da zaustavimo zločinačku mašinu i zaštitimo retke ljude koji i dalje govore javno i bez straha.

Peščanik.net, 17.01.2019.

UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)