Plakat sa likom Olivera Ivanovića
Foto: Peščanik

Neko vreme Mileni Popović je i u žalosti išlo sasvim dobro. Oliver Ivanović, njen nevenčani muž, ubijen je jednog januarskog jutra 2018. Sahranili su ga uz licemerne počasti, u ponižavajućoj estradnoj aleji zaslužnih, isti oni ljudi koji su ga najviše mrzeli.

Vučić je izabrao Ivanovića za svog najboljeg posmrtnog prijatelja.

Bio je protivnik mafije na severu Kosova, a samim tim i srpstva. Beogradska vlast je pisala proglase o njemu kao srpskom Judi, onome koji se protivi svetoj srpskoj stvari, koja je izgledala tačno kao izvesni Milan Radoičić, učitelj rodoljublja.

Eno ga ekselencija Đurić, ambasador u Vašingtonu i okolini, na mržnji prema Oliveru uzdigao se do vodeće Vučićeve lude, zaumni tapšač, neprijatno lepljiv čak i za gazdine mere ulizištva. Udvarač bez premca, uvukao se Vladaocu tamo gde niko nije, ni pre ni kasnije.

Na dan sahrane Vladar nije bio na grobu da bi govorio na pokopu pogubljenog prijatelja koga je stekao tek koji dan ranije. Otišao je na mesto zločina, tamo desetak minuta stajao pod obilnim pljuskom, i tako pokazao svoju potpunu potresenost.

Prištinske vlasti su pojurile Radoičića, izrazito sumnjivog u čitavoj toj akciji konačnog rešenja problema Olivera Ivanovića, ali je taj Srbin posebnog kova hitro utekao u Vučićev zagrljaj. Odatle ga je gospodar poligrafa odveo na spravu koja je odmah pokazala da je Milan Radoičić potpuno nevin, kadija je to javno obznanio i zatvorio slučaj.

Udovica ubijenog se pod pritiscima i dobrim ponudama odrekla žrtve svojih novih staralaca. Dobila je sve što omogućuje ugodan život, priznala je Vučića za gospodara i spasioca, i na svoj način bacala anateme na sve koji sumnjaju u verziju režima o smrti njenog Olivera. Verovala je u istragu države koja je odustala od svake istrage, i postala član vladajuće partije. Tvrdila da je Đurić njen prijatelj, da je Vučić tajno pomagao Oliveru dok je još bio živ.

Pre desetak dana došlo je do izvesnog obrta. Samo na prvi pogled nije se dogodilo ništa dramatično, Milena i dalje tvrdi da je odana Vučiću.

Na jednoj sednici, zamislite o Kosovu, gde je sedeo i Milan Radoičić, ustala je i izašla iz sale, rekavši da ne želi da bude u istoj prostoriji gde je i taj Vučićev intimus. Šta se dogodilo sa Milenom? Da li je savest žene kojoj su ubili muža nadvladala udobnost koju je doneo novi život među njegovim neprijateljima. I možda ubicama, sa kojima nije moguće sedeti ni u istom gradu? Ili se dogodilo nešto drugo?

Sve do tada, Mileni nije smetao Radoičić, on je imao neporecivi atest o nevinosti koji potpisuje samo jedan čovek, amnestirajući pre svega sebe. Možda Milena konačno vidi ono što i svi: da Vučić pouzdano zna ko je ubio Ivanovića, i da zbog toga crkava od straha u svojim košmarima. Njen najveći strah je da se ne zameri Vladaru, jer bi ono što je saznala moglo da je ubije. Posebno ako joj je sinulo ono što je stalno u sećanju i pred očima: da je gazda na čelu eskadrona, a Radoičić izvršni organ?

Rada Trajković ima nešto drugačije mišljenje: Vučić je rešio da za Radoičićem pusti vodu, jer je suviše bizarno da ga, takvog kakav je, i dalje drži za ljubimca. Milena je možda zadužena da prva baci kamen, a Vučić bude očišćen od najtežeg greha: nema on ništa sa Radoičićem. Ako bolje razmisli, nikada ga nije ni video.

Šta god da je od toga, Milena Popović je, pod besanim pritiskom nesavladivih demona iz prošlosti, pokušala da izađe iz pozicije vesele udovice. Već više od tri godine ona pristaje na poklonjenje iskrenim dušmanima Olivera Ivanovića.

Moguće je da se istina nalazi negde na pola puta: mnogo očaja i isto tako veliki pritisak da se prećuti ono što je za nju najopasnije. A to su saznanja o radovima Vučićeve mafije, o kojima je i javno i njoj lično govorio Oliver. Ako je ona i dalje lutka o koncu, bežanje od Radoičića bi moglo da bude poenta konačnog gađenja. Ili se konac prekinuo, ili je udovica deo plana koji još nije pouzdano jasan. A u tom planu je Milan Radoičić onaj koji negde nestaje iz kruga strašnih vladarevih prijatelja.

Taj zločin je svakako jedno od najmračnijih dela Vučićeve istorije vladanja. U konačnom bilansu, on se iz toga ne može izvući. Moguće je da je iznenadno očajanje Milene Popović pred mračnim prizorom Radoičića, koji sedi na važnom mestu i rešava kosovsku krizu, samo ekspresija ogorčenja, koje je izletelo iz dna duše.

Ili je to početak vraćanja sebi, svojim najboljim uspomenama koje je pogazila sa onima što su ih uzeli. I spremnost da se ide do srca tame po svaku cenu, jer veće cene od one koju je već platila nema.

Peščanik.net, 09.07.2021.

UBISTVO OLIVERA IVANOVIĆA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)